Objavljeno

Mentalno zdravlje kao roba u neoliberalizmu

Ilustracija: Freepik

U posljednjih nekoliko godina bombardirani smo nizom narativa o pandemiji mentalnog zdravlja, problemu anksioznosti i depresije koje utječu na funkcionalnost i dobrobit osobe. Predstavljajući depresiju kao jednu od najčešćih bolesti današnjeg čovjeka – kao drugu najzastupljeniju bolest od 2020. godine – javne politike u Hrvatskoj počele su na određen način reprezentirati mentalno zdravlje i brigu o istome.

Povijesno gledajući, mentalne bolesti i njihov sinonim “ludilo” oduvijek su bile konotirane negativno kroz kategoriju (ne)normalnosti, opasnosti i prijetnje. Zbog toga su mentalni bolesnici, luđaci i luđakinje opravdano bili društveno izolirani s ciljem postizanja „čiste“ populacije i održavanja opće higijene, kako navodi Nikolas Rose.

Međutim, sada se više ne govori o duševnim poremećajima i psihičkim bolestima kao stigmatiziranim pojavama koje valja izolirati u umobolnice, već se (mentalno) zdravlje počinje definirati kao mnogo više od samog odsustva bolesti. Pa se tako mentalno zdravlje kao sintagma i kao društvena kategorija tek nekoliko godina dominantno koristi u hrvatskoj javnosti i javnozdravstvenim kampanjama.

Za definiranje mentalnog zdravlja zaslužna je, između ostalog, Svjetska zdravstvena organizacija, koja ga definira kao „stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban/a pridonositi svojoj zajednici”.

Osim što je dobrobit pojedinca na prvom mjestu, u toj je definiciji temeljni fokus stavljen na potencijal, odnosno produktivnost i sposobnost osobe da pridonosi zajednici (čitaj: ekonomiji). Drugim riječima, ta se sposobnost da budemo produktivni konotira u kontekstu tržišnih zahtjeva neoliberalnog kapitalističkog društva da doprinesemo gospodarstvu i profitu. Mentalno se zdravlje time interpretira kao neoliberalna kovanica u svakodnevici hrvatskog društva koju karakterizira ekonomizacija svih sfera ljudskog života, a samim time komodifikacija zdravlja.

Takvom konstruiranošću dominantnog diskursa u Hrvatskoj isti je preusmjeren ka ekonomskim interesima i subjektivnim ulaganjima za postizanje produktivnosti i sposobnosti. Od osobe se očekuje da brine o svom mentalnom zdravlju te da učini sve kako bi se mogla nositi sa stresovima, anksioznošću, depresijom, no bez uštrba na gospodarstvo i ekonomiju. Stoga se kovanica „mentalno zdravlje“ najbolje razumije u odnosu na društveni, politički i ekonomski kontekst, a ne isključivo kroz medicinski model mentalnih poremećaja i bolesti.

Izvor: HZJZ

No, kako to izgleda u stvarnosti i našoj svakodnevici?

Kao što sam ranije spomenula, unazad desetak godina u Hrvatskoj je došlo do tzv. diskurzivnog obrata u kontekstu mentalnog iliti psihičkog zdravlja. Mentalno zdravlje postaje vidljiva tema u javnosti budući da do sada nije bila politički prioritet niti područje promjena. S problemom mentalnog zdravlja kao javnozdravstvenim problemom počinje se povezivati djelovanje Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, čime ono više nije nužno društveno-izoliran problem totalnih institucija i psihijatrijske struke.

Na točki političkog dnevnog reda 2010. godine po prvi puta se našla Nacionalna strategija zaštite mentalnog zdravlja za razdoblje 2011. – 2016. kao dio pregovaračkog procesa za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji (u to vrijeme Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, a implementacija politike mentalnog zdravlja bila je uvjet za odobrenje Europske komisije).

Od tada, na to kako se u Hrvatskoj kroz javne politike reprezentira mentalno zdravlje uvelike utječu nadnacionalni entiteti Europska unija, Vijeće Europe i Svjetska zdravstvena organizacija. Time hrvatsko društvo počinje biti izloženo novim diskurzivnim narativima koji stvaraju nove moralne i društvene norme te društvene oblike života i svakodnevice, a sve kroz prizmu neoliberalne tržišne logike.

Komodifikacija života i (mentalnog) zdravlja

Drugim riječima, Hrvatska kao nikada do sada ulazi u vrtlog globalne ekspanzije kapitalizma i potpune komodifikacije svih sfera ljudskog života. Kao rezultat toga, (novonastali) problemi mentalnog zdravlja unutar neoliberalne konstruiranosti pretvaraju se u robu koja se može kupiti i prodati, odnosno mogu se riješiti ekonomskim odgovorom i potrošačkom formulom.

Javnozdravstvene kampanje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo sa sloganima “Borimo se protiv depresije,” “Živjeti zdravo,” “Briga o mentalnom zdravlju za sve: neka bude stvarnost,” “Mentalnozdravstvena pismenost nije rezervirana samo za stručnjake, ona je važna za svakog pojedinca,” ili “10 savjeta za očuvanje i unaprjeđenje mentalnog zdravlja” imaju određeni ekonomski predznak. Ti predznaci zvuče ovako:

„Godišnji gubici SVJETSKE ekonomije zbog nesposobnosti uslijed depresije i anksioznosti iznose 1 000 000 000 000 dolara. Svaki dolar uložen u borbu protiv depresije vraća se kao novac koji proizvedu zdravi ljudi.“ (izvor: HZJZ, 2017.)

“Mentalno zdravlje je rastuće opterećenje koje pridonosi visokim društvenim troškovima, dugotrajnom dizabilitetu (onesposobljenosti), smanjenju ekonomske produktivnosti, povećanoj smrtnosti i golemim ljudskim patnjama.

Mentalno zdravlje, kao nedjeljiv dio javnog zdravstva, pridonosi funkcijama društva i utječe na ukupnu produktivnost.“ (izvor: HZJZ, 2004.)

Pretpostavljam da mnogi od nas nisu primijetili definiranje mentalnog zdravlja na ovaj način, već smo svrhu vidjeli u brizi za dobrobit osobe. Međutim, kako to da se o mentalnom zdravlju govori na ovaj način i kako to da svi to slijedimo bez propitivanja?

Budući da živimo u neoliberalnoj kapitalističkoj stvarnosti, temeljni aspekt koji definira taj sustav jest ekonomizacija. Najjednostavnije rečeno, ekonomizacija se odnosi na proces kojim ekonomski odnosi počinju prodirati u dosad neekonomske sfere ljudskog života.

Ulrich Bröckling proširenje ekonomskih odnosa u sve sfere ljudskog života dodatno objašnjava kroz imperativ poduzetništva, odnosno „poduzetničko sebstvo” koje je usmjereno na cilj tržišnog uspjeha, diktirajući našu privatnu i profesionalnu sferu.

To u kontekstu današnjice i našeg društva znači da se ekonomska logika proširuje na sve domene ljudskog života prosuđujući sve u smislu učinkovitosti. Učinkovitost se mjeri logikom troškova i koristi, na temelju čega se vrednuje uspješnost nas građana i građanki – koliko se uspješno nosimo sa stresom, koliko uspješno radimo svoj svakodnevni posao, koliko uspješno posvećujemo brigu svojem zdravlju… Ljudskim životom sada vlada natjecanje za moć, novac, sposobnost i vitalnost.

Ukratko, ljudski život biva komodificiran.

Izvor: zivjetizdravo.eu

S fokusom na ostvarivanje profita u prethodno nekomodificiranim domenama društvene stvarnosti, javne politike (zdravstvena politika, javnozdravstvene kampanje) u Hrvatskoj počinju reprezentirati podatke, slogane i narative o ekonomskim gubicima zbog nesposobnosti uslijed depresije i anksioznosti. Time javne politike prate logiku troškova i koristi, a istu nastoje internalizirati svima nama na privatnoj i javnoj razini života. Tako je depresija u posljednjih deset godina dobila sve veću pozornost kao značajno javnozdravstveno pitanje, kako u Hrvatskoj tako i u ostatku neoliberalnog Zapada, apostrofirajući rizik po mentalno zdravlje građana i građanki.

Prema Ann Cvetkovich, depresija je ono što u afektivnom smislu opisuje neoliberalizam i globalizaciju – suvremeno stanje političke ekonomije. S obzirom da se u neoliberalnoj sadašnjosti radi o medikalizaciji i komodifikaciji života, depresija se tumači kao kategorija koja upravlja i medikalizira učinke povezane s praćenjem korporativne kulture i tržišne ekonomije.

Takvim narativima i formama znanja javne politike osiguravaju upravljanje stanovništvom znajući da ćemo mi – građani i građanke – napraviti sve kako bismo dostigli sreću i dobit, kako bismo ispunili „svoju ulogu“ u društvenom, školskom, radnom i obiteljskom životu. Učinci su to takozvane logike neofeudalizma: rješenje suočavanja s problemom mentalnog zdravlja tržišnog su karaktera, a zadaću održavanja globalne ekonomije stavljaju na odgovornost pojedinca, prezentirajući to pod paravanom brige o vlastitom zdravlju i blagostanju.

Primarno rješenje koje se nudi ljudima koji su možda depresivni, anksiozni ili nezadovoljni jest prevladavanje svojih „osobnih bolesti“ igranjem uloge potrošača. Drugim riječima, potiče ih se da konzumiraju lijekove kao primarni način suočavanja sa svojim problemima, čime se reproducira kultura konzumerizma i terapeutska kultura.

Pacijenti ili potrošači?

Sigurna sam kako ste barem jednom u danu izloženi nekom članku, objavi, slici o stresu, sagorijevanju (eng. burnout), depresiji, anksioznosti ili pak onim savjetima o životu i kako do sretnog života. Sada se mentalno zdravlje tretira kao brand, odnosno roba. Kako bismo bili sposobni doprinositi produktivno svojoj zajednici, nudi nam se niz tržišnih rješenja. Depresija i anksioznost, koliko god uistinu štetile osobi i stvarale patnju, tumače se kao profitabilna zdravstvena stanja.

Zdravlje postaje posredstvo tržišta i neoliberalnog sustava, pri čemu se pojedinac promatra kao potrošač koji će ili biti teret ili doprinositi svjetskoj ekonomiji. Od samog našeg (ne)razumijevanja mentalnog zdravlja u smislu uspjeha i produktivnosti do troškova podvrgavanja terapiji, savjetovanju ili lijekovima.

Stoga možemo reći da neoliberalni diskurs ne tretira sustav zdravstvenog osiguranja i skrbi kao ljudsko pravo, već kao robu, zbog čega se pacijenti tretiraju kao kupci. Svako doba i društveni kontekst imaju svoju konstrukciju znanja i istine o društvenim fenomenima; dok su se u nekim prošlim vremenima građani i građanke unutar umobolnica tretirali kao izolirani zatvorenici, sada postaju potrošači.

Zdravlje, dobrobit i adekvatna skrb nisu šala niti roba, već pitanje osnovnih ljudskih prava i univerzalne egzistencije. Depresiju i anksioznost ljudi uistinu proživljavaju. Nažalost, imamo sustav u kojem su ljudi često prepušteni samima sebi za rješavanje problema, što ih ostavlja ranjivima na zlouporabu kapitalističke logike.


Popis literature:

  • Rose, Nikolas. „Unreasonable Rights: Mental Illness and the Limits of the Law.” Journal of Law and Society, 12/2, 1985.
  • Rose, Nikolas. 2000.  „Government and Control.” British Journal of Criminology, 40/2, 2000.
  • Bröckling, Ulrich. 2015. The Entrepreneurial Self. Fabricating a New Type of Subject. SAGE Publications Ltd.
  • Cvetkovich, Ann. 2012. Depression: A Public Feeling. Durham: Duke University Press.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.


Povezano