Men dream of women; women dream of themselves being dreamt of. Men look at women, women watch themselves being looked at. (John Berger)
Marina Rajšić, umjetnica i dizajnerica vizualnih komunikacija, nedavno je u Galeriji VN u Zagrebu predstavila svoju izložbu Print Screen. Njezina višekanalna instalacija obhvaća različite multimedijalne sadržaje kojima Rajšić propituje na koji način mediji i društvene mreže perpetuiraju nerealne standarde ljepote, potpiruju sraz u rodnim ulogama i stvaraju krizu ženskog identiteta. Umjetnica i ja popričali smo, između ostalog, o potankostima njenog rada, distorzijama identiteta na društvenim mrežama, Giuseppini Martinuzzi i etiketi feminističke umjetnosti.
Na izložbi si predstavila pet panela na kojima se simultano reproduciraju različiti multimedijski sadržaji. Koje sve sadržaje si uključila, i zašto si odabrala baš njih?
Kod stvaranja petokanalnog video-kolaža koristila sam se svakodnevno prisutnim i široko dostupnim materijalima, većinom ready-madeovima s Interneta, koje sam prije kolažiranja snimila screen recording funkcijom. Kroz projekciju se obrađuju teme reprezentacije žena kroz povijest, korigiranja fizičkog izgleda prema suvremenim trendovima i utjecaja digitalnih tehnologija na doživljaj vlastite pojavnosti.
Neki od materijala koji se pojavljuju su, primjerice, isječci priče za djecu Nakit Zvonimira Baloga u izvedbi Zijaha Sokolovića iz 1980. godine; isječci druge epizode Ways of Seeing Johna Bergera iz 1972. godine; članak na temu uznapredovalog poremećaja tjelesne dismorfije pojavom filtera namijenjenih uljepšavanju lica; autorski audio zapis koji je uključivao čitanje isječka javnog predavanja Giuseppine Martinuzzi iz 1909. godine o jednakostima prava muškarca i žene; postupak korištenja ekstenzije Google Trends; te dva popularna YouTube videozapisa How to be the perfect woman? i How to find the perfect relationship?.
U našem razgovoru spomenula si da bazu tvog rada čini prikaz radne površine. Zbog čega ti je njen prikaz važan za dočaravanje rada?
Imam osjećaj kako su radio, TV i Internet ranije služili za prenošenje zbivanja u fizičkom svijetu, dok je u današnje vrijeme obrnuto – u fizičkom svijetu prepričavaju se događaji koji su se odvili “na mreži” i primarno “za mrežu”. Tako virtualni, cyber prostor polako postaje središnje mjesto relevantnih zbivanja, dok mi nerijetko ne percipiramo intenzitet utjecaja koji ostavlja na nas konzumente u emocionalnom, intelektualnom i fizičkom obliku (poput tikova na zvuk notifikacija).
Vodeći se time, predimenzionirani paneli u ulozi otvorenih prozora na radnoj površini (inače portali za ulazak u digitalni svijet), u kombinaciji s beskonačnim (i)relevantnim i bučnim sadržajima, fizički prostor galerije pretvaraju u simulaciju virtualnog prostora.
Jedna od tvojih video reprodukcija donosi umjetničke prikaze žena, na koje se apliciraju razni kozmetički filteri s društvenih mreža. Prema kojem principu si selektirala umjetničke radove i zbog čega si se poslužila filterima kao vizualnim sredstvom?
Radi se o autorskom videu koji prikazuje proces korištenja Snapchat filtera na fotografijama skulptura relevantnih žena (ili reprezentacije žena u to doba) koje kroz povijest nisu ostale zapamćene po svom fizičkom izgledu, nego ih se pamtilo zbog vrijednosti koje su prenosile. Kroz video Snapchat filteri tako korigiraju lice Sapfe, Giuseppine Martinuzzi, Fride Kahlo, Spomenika oslobođenja u Rijeci, kraljice Nefertiti, karijatide djevojke na Erehtejonu na Akropoli te Ivane Orleanske.
U radu su prisutne i video reprodukcije tebe same. Kako to da si uključila snimke sebe dok stvaraš rad u instalaciju?
Istovremeno sam sebe snimala frontalno dok apliciram Snapchat filtere na printane fotografije prethodno spomenutih skulptura, zatim sam iz ptičje perspektive snimala detalj ruku, printanih fotografija i mobitela te je treći video sadržavao screen recording ekrana. Odlučila sam se za snimanje iz tri kuta kako bih dodala još jedan element u kojem bih ja predstavljala sadašnju, fizičku dimenziju rada.
Međutim, pregledavajući snimljeni materijal primijetila sam kako se nesvjesno namještam za kameru, znajući da je upaljena. Najprije je vidljiv moment nelagode koji se manifestirao pogledavajući uokolo po praznoj prostoriji, a zatim stiskanje usnica te polagano pozicioniranje lica i tijela u odnosu na kameru, u poluprofil.
Isprva nisam htjela ukomponirati snimku u rad, bilo mi je neugodno kako sam ispala, ali upravo ta nesigurnost prilikom svjesnosti o kameri, gledatelju/ici, njegovoj analizi, očekivanju i na kraju vrednovanju, srž je rada Print Screen. Utjecaj suvremenog umreženog društva odražava se na mene, mladu ženu, pripadnicu današnje generacije. Odrasla sam uz mobitel, a poboljšanjem brzine Interneta kroz vrijeme rastao je i njegov utjecaj.
Koju ulogu igra zvuk i njegovo oblikovanje u tvom radu?
Uz pomoć vizualnih materijala, zvuk ima ulogu kreiranja određenog tipa atmosfere koja se konstantno kroz instalaciju izmjenjuje ne bi li svojim sadržajem ili glasnoćom izvršila utjecaj na posjetitelj(ic)e. Od umjereno brzih, razgovijetnih naracija ugodnih uhu, do nerazgovjetnih, preglasnih ili pak međusobno pomiješanih monologa dva ili više govornika s različitim svjetonazorima iz različitih povijesnih razdoblja. Kroz rad se pojavljuju i blagi, ugodni šumovi te iznenadni, svima poznati zvukovi notifikacija s društvenih mreža, koji navode posjetitelj(ic)e da gotovo automatski posegnu za svojim mobitelima.
Čitani segment te dijelovi reprodukcija sadržali su i proglas već spomenute Labinjanke Giuseppine Martinuzzi. Zbog čega si upravo nju uključila u izložbu?
Giuseppina Martinuzzi relevantna je povijesna ličnost, no čini mi se u širim krugovima ipak nedovoljno poznata i priznata. Kroz svoje javne govore s početka prošlog stoljeća osvještavala je, rješavala i doticala se problema koji nas se tiču i danas. Slušajući ta štiva, gotovo je nevjerojatno kako su primjenjiva i na suvremeni kontekst. Pitam se samo je li to zato što su joj tekstovi svevremenski, ili se današnje društvo uslijed pasivnosti, ušuškano u prividnu jednakost i slobodu, vraća unazad.
U radu Umjetnost lijepog iz 2018. godine bavila si se izradom knjige koja je sadržavala fotografije tijela žene na kojoj su bile vidljive linije markera kojima se označava koža u pripremi za estetske zahvate, kao i njihovi opisi. Postoji li kakva poveznica između tog i ovog rada s obzirom na temu i pristup radu?
Da nije bilo istraživanja koje sam provela baveći se idejom iza rada Umjetnost lijepog, vjerujem da ne bih stigla do materijala koje sam koristila prilikom izrade Print Screena, a posljedično ni Print Screena kao takvog. Imala sam hrpu sadržaja koje sam htjela uklopiti pod koncept Umjetnost lijepog, kao što je na primjer video How to be the perfect woman. Međutim, time bi i teme i mediji išli previše u širinu pa je jedino logično bilo napraviti dvije smislene i jasne cjeline.
Gledajući unazad, iako medijski različiti, radovi u pristupu imaju dodirnih točaka. Od sličnosti bih izdvojila stvaranje svojevrsne simulacije razgovora između govornika iz različitih povijesnih razdoblja, koji se u izvornim govorima obraćaju različitoj publici na dobnoj, rodnoj i socijalnoj osnovi, zatim hiperboliziranje, ready-madeove i, naravno, srodnost tema.
Kada smo pričali o tvojim prijašnjim radovima, napomenula si mi kako ti je jedan od ciljeva dosad bio da na svoje izložbe privučeš publiku koja inače ne obitava u galerijama. Na koju si publiku ovog puta ciljala s radom i kako si ih htjela privući?
Kroz neke od prijašnjih radova fokusirala sam se na određenu skupinu pa su radovi bili prezentirani na način da ih približim konkretnoj skupini. Također, i same najave tih izložaba bile su postavljene u javni (virtualni i fizički) prostor koji ta skupina posjećuje. Za razliku od takvih, većinom jednokratnih i manjih site-specific radova, o Print Screenu nisam promišljala na taj način. Nadam se da se u Print Screenu može pronaći većina današnje populacije zbog široko dostupnih i svakodnevno prisutnih, svjetovnih pa čak i popularnih tema koje rad obrađuje s obzirom na količinu informacija, tehnologije i oglašavanja s kojima se susrećemo na dnevnoj bazi.
Htio bih se dotaknuti i teme feminizma te viđenja tvog rada iz feminističke perspektive. Gledaš li i na svoj rad kao feministički i deklariraš li ga tako sama?
Stvaram iz potrebe za stvaranjem, do ideja za radove dolazim neopterećeno, a po dovršetku rada radije ga sama ne deklariram. Čini mi se da se u današnje vrijeme pojam feminizma uveliko iskorištava u svakakve krive svrhe, većinom zbog vlastite koristi, kao što to znaju činiti marketinške kampanje i influenceri. Time se iskrivljava slika čitave ideologije pred širom javnosti, uvelike sačinjene od manje upućenih, nezainteresiranih pojedinaca.
Osobno sam Print Screen sama odmah vidjela feminističkim, međutim zbog gore navedenih razloga uvijek sam oprezna kod svrstavanja i taj dio radije prepuštam struci i publici da vidim kako će rad biti doživljen pa komentar “feministički rad” smatram komplimentom. Promatrajući svoje finalizirane radove, uviđam i neke svoje karakteristike koje izlaze na vidjelo kroz radove. Imam osjećaj da me vlastiti radovi oblikuju i čine svjesnijom i čvršćom.
Budući da su tvoju izložbu posjećivali razni profili ljudi i dijelili tvoje radove na društvenim mrežama, koju bi pouku htjela da ti ljudi ponesu sa sobom s izložbe? Koliko ti je uopće i bitan didaktički aspekt tvog rada i utjecaj koji ima na ljudima?
Htjela bih da svaki posjetitelj/ica osvijesti svoje vrijeme, vrijeme provedeno u virtualnom prostoru te utjecaj i intenzitet kojim ga pojedinac osjeća. Makar s vremena na vrijeme, ili samo na sekundu. Relevantno mi je ono što prenosim kroz radove, odnosno utjecaj koji radovi ostavljaju. Od velikog broja razina na kojima se može promatrati i vrednovati rad, utjecaj na publiku je jedan od relevantnijih.
Marina Rajšić diplomirala je Vizualne komunikacije i grafički dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci 2019. godine. U prosincu 2018. objavljuje umjetničku knjigu naziva Umjetnost lijepog, za koju je nagrađena Rektorovom nagradom Sveučilišta u Rijeci. Finalistkinja je nagrade Radoslav Putar 2022. godine, dobitnica 2. Nagrade Ivan Kožarić (2022.) koju dodjeljuju MSU i Grad Zagreb te nagrade ULUPUH-a za najbolju mladu umjetnicu 2023. godine. Njezini se radovi nalaze u javnim zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i Muzeja suvremene umjetnosti Istre. Od 2015. do danas izlagala je na nekoliko samostalnih izložaba od kojih se ističu Čestice lipe, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka, 2021. i Posebna prigoda, Gradska galerija, Labin, 2022., kao i na nekoliko skupnih izložaba kao što su Sedam lica grada, Galerija Kortil, Rijeka, 2021., Finale Nagrade Radoslav Putar, Salon Galić, Split, 2022., XIV. Trijenale hrvatskog kiparstva, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb, 2022. i Kud plovi ovaj oblak?, MMSU, Rijeka, 2023.
