Splitska multimedijalna umjetnica Neli Ružić je vrlo dobro poznata akterima lokalne umjetničke scene, ali je veću nacionalnu medijsku vidljivost i prepoznatljivost dobila tek početkom 2023., kada je na ulazu zagrebačkog Glavnog kolodvora osvanula njezina svjetlosna instalacija Prekasno je za odustajanje, rad koji je na najbolji mogući način prizvao direktnost i slojevitost „truizama“ Jenny Holzer.
Bez sumnje je riječ o jednoj od najvažnijih i najvitalnijih hrvatskih umjetnica, koja već preko tri desetljeća svoj izričaj gradi na temeljima raznorodnih suvremenih praksi, od konceptualnih, ambijentalnih, procesualnih pa do aktivističkih. Za svoju se vidljivost u suvremenom umjetničkom kontekstu morala izboriti čak tri puta: početkom devedesetih, kada je nakon Akademije započinjala svoj umjetnički i pedagoški put; krajem devedesetih, kada se preselila u Meksiko; te opet nakon povratka u Split 2012. godine. Svaki puta je u tome i uspjela, što samo po sebi govori o njezinoj iznimnoj osobnoj i profesionalnoj hrabrosti i izdržljivosti.
Povod za ovaj razgovor je njezina posljednja umjetnička intervencija Popravljanje vremena (2023.), koja se sastojala od popravljanja satova u hodnicima i na odjelima Kliničkog bolničkog centra Split.
Posljednji, 41. Splitski salon (2021.) je iznjedrio inovativnu inicijativu osnivanja Galerije Zoja Dumengjić u prostoru KBC-a Firule Split. Riječ je o fleksibilnoj kombinaciji stalnog i privremenog postava koja rastače konvencionalno poimanje galerijske institucije, a glavna je specifičnost preklapanje stvarnog života i umjetnosti na način koji rijetko viđamo. Kako tumačite važnost i značenje takvog projekta u prostorno vremenskom kontekstu Splita danas?
To je zaista odlična inicijativa koja nastavlja svoj život. Upravo je prije par dana pridružen dosadašnjem postavu i rad Stanje od papira Maje Marković. Kako je sve započelo? Ivanu Meštrov, koja je bila kustosica Splitskog salona, zanimali su nevidljivi narativi i prostori skrb. Kroz takvu kustosku prizmu salon je postao poligon za neuobičajene spojeve i suradnje, otvarajući i druge prostore. Tako je istraživanje Sonje Leboš, Maje Marković, Stelle Leboš i Luane Lojić o arhitektici Zoji Dumengjić, čije je kapitalno djelo upravo projekt bolnice u Splitu iz 1951. godine, iniciralo mogućnost suradnje s Kliničkim bolničkim centrom Split. Galerija se po prvi puta predstavila splitskoj i široj javnosti 15. veljače 2022. radovima Stelle Leboš i Luane Lojić, koji su nastali u produkciji Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja, a u sklopu projekta Retropolis :: Naše zdravlje je u našim rukama.
Važno je reći da je Galerija Zoja Dumengjić nastala u specifičnim pandemijskim uvjetima koji su sa sobom donijeli mnoge osobne tragedije i kolektivnu traumu, ali i ukazali na to da je jedini mogući izlaz briga jednih za druge, da smo povezani bez granica s drugim ljudima kao i s prirodom, živim i neživim svijetom.
Nakon intervencije Popravljanja vremena, postavljene krajem 2023. godine, Matej Knežević postavio je rad pod nazivom Savršena ponašanja. Knežević je ujedno specijalist urologije i vizualni umjetnik koji je inicirao i vodi dugogodišnji projekt u kojem umjetničke intervencije izlaže na svom odjelu u bolnici Sestre milosrdnice u Zagrebu. U splitskom KBC-u je u lipnju prošle godine održao i predavanje Prostori između o svojoj poziciji između medicine, suvremene umjetnosti i projekta Ligatura.
Budući se radi o jako specifičnom prostoru sraza realiteta i umjetnosti, umjetnički radovi su mišljeni iz prostora brige i transformacije svakodnevnice. Radi se o galeriji u proširenom smislu, strukturiranoj modularno i fluidno. Umjetnost u javnom prostoru ili izvan umjetničkih institucija uvijek je izazov jer uključuje širu publiku, onu izvan miljea umjetničkog svijeta, stvara sasvim nove asocijacije unutar specifičnosti određenog mjesta. Izlazak izvan galerijskog okvira nudi direktniji kontakt sa stvarnošću, unosi promjene ustoličenih percepcija, očuđenje stvarnosti i kritičku misao u svakodnevnicu, a time i potencijal političkog. Taj odnos s realitetom van tradicionalnog prostora muzeja ili galerije, kao i komunikacija sa širokom publikom, za mene je i najuzbudljiviji.
Za Split je ova inicijativa od velike važnosti i trebalo bi ih biti više. Svakodnevni dodir sa umjetnošću i kulturom re-humanizira. Osim svoje društvene i kritičke dimenzije, umjetnost integrira društvo i proizvodi zajednicu spram vladavine individualizma, potrošačkog mentaliteta i apartmanizacije. Upravo umjetnost može isprovocirati promjenu: da grad postane opet mjesto odnosa i razmjene, a ne poligon zarade i kulisa usamljenosti.
Vaš rad Popravljanje vremena/Mending Time (2023.) je rezultat promišljanja konkretnog mjesta KBC-a Firule, a riječ je o videu i plakatu koji su krajnji proizvod umjetničke inicijative popravljanja bolničkih satova koji su godinama bili neispravni i van funkcije te su ostavljali dojam kao da je u bolničkim hodnicima „vrijeme stalo“. Možete li detaljnije pojasniti razvoj tog koncepta? Što ste kao pokretačica takve jedne, prije svega ljudske, geste otkrili o važnosti točnog vremena za stalne i povremene korisnike splitske bolnice?
U više navrata kada sam odlazila u bolnicu primijetila sam i fotografirala neispravne satove. Popravljanje vremena nastalo je kao reakcija na zatečeno stanje, ali prvenstveno kao niz pitanja: što umjetnost može mijenjati, koji su načini njezinog obitavanja u jednom tako snažno realnom prostoru? Kako uopće može prodrijeti u tu realnost, a da ju ne dekorira? Kako mogu doprinijeti poboljšanju sustava?
Iako u svom radu istražujem percepciju vremena i često multitemporalne, heterogene protoke vremena, ovdje se, u kontekstu funkcionalnosti bolničkog sustava koji teži egzaktnosti (početak i kraj operacije, stići na vrijeme, hitnost, itd.), fokusiram na precizno mjerenje vremena. Tako iniciram akciju popravljanja i uštimavanja satova koji su već na neko duže vrijeme prestali kucati. Obostrani Iskrini satovi su povezani na matični sat, a nisu radili jer su poveznice bile prekinute ili su bili oštećeni.
Ipak, od ideje do realizacije prošlo je skoro godinu dana. Projekt su podržali ravnatelj i tehnička služba, ali ključan je bio susret s inženjerom elektrotehnike Zvonkom Burgerom koji je cijeli svoj radni vijek radio u KBC-u i koji je jedini znao kako su postavljene sve instalacije. On je čak i sačuvao Iskrine satove koji su u međuvremenu skinuti. Moram reći da smo se odmah prepoznali, Zvone je bio ključan sudionik rada kao i protagonist video dokumentacije koju je snimao Darko Škrobonja. Osim videa koji se nalazi na dva ekrana u prizemlju glavnog stubišta bolnice, postavljeni su i plakati sa QR kodom s mogućnošću pristupa videu online. Zanimljivo je da se u postavu svakodnevni zvukovi bolnice preklapaju s onim iz videa.
Akcija Popravljanje vremena, osim što reagira na zatečeni realitet – plavi satovi se zaista popravljaju i vraćaju na svoje mjesto – uključuje i one simboličke razine, otvarajući i poneki utopijski prozor (popravljanje vremena bolesti, nefunkcionalnosti sustava opće, problemi s kojima se suočava javni zdravstveni sustav i njegovi korisnici).
Iako možda i nepotrebni u doba mobilnih telefona, ovi zajednički satovi koji pokazuju točno vrijeme pružaju iluziju sigurnosti, daju nadu da sustav ipak na mikrorazinama funkcionira. Svjedoci su nekog vremena analogne točnosti, podizanja mnogih pogleda u zajedničkom pravcu. Mislim da je starijoj populaciji, koja uostalom i najčešće posjećuje bolnicu, to posebno važno. Sustavi mjerenja se ponekad čine jedinim sigurnim, nešto za što se može uhvatiti. Činilo mi se da to nekome donekle može i popraviti dan, proizvesti osjećaj da će sve biti na vrijeme – iako često nije tako. Naravno da nitko nije siguran i da je točnost vremena na satu iluzorna, ali uprkos tome ljudi trebaju točne satove.
Sami ste spomenutu umjetničku intervenciju opisali kao „minimalnu gestu solidarnosti“ te kao „pomalo ironičan i apsurdan čin“. Unatoč evidentnom kritičkom odmaku prema potencijalnom dosegu takve geste, ipak ustrajavate i uspijevate svoje zamisli dovesti do realizacije. Što vas motivira i koliko podrške dobivate od umjetničkih institucija?
Kritički odmak je važan da si ne umišljamo stvari; to je upravo to, minimalna gesta solidarnosti. Doseg te geste je nepoznat. Kad smo kod mjerenja, Duchamp ima zanimljivu tezu o koeficijentu umjetnosti kao “aritmetičkom odnosu između onoga namjeravanog, ali neizraženog i onoga što je nenamjerno izraženo”. Ponekad neki aspekt rada koji je gotovo stran volji autora/ice uspostavlja dijaloški odnos s promatračem. Ipak, nadam se da namjera ovog rada rezonira s onim kako ga posjetitelji/ce i ljudi koji rade u bolnici doživljavaju.
Motivira me transformacija koja nastaje u odnosu s drugim. Kao odgovor na pitanje o ustrajnosti, mislim da je prvi preduvjet potreba, a zatim vjerovanje da je neku ideju važno realizirati, dati joj formu. Naravno, za to su potrebni uvjeti, u slučaju intervencije važan je sam kontekst, ali i dijalog s drugima.
Od umjetničkih institucija, ponajviše od ljudi koji rade u tim institucijama, često imam podršku; to su prostori zajedničkih borbi, ni institucijama kao ni umjetnicima nije jednostavno. Istovremeno, ne očekujem ništa a priori. Povratkom u Hrvatsku osjećala sam se nevidljiva kao umjetnica, nova u novom kontekstu, old emerging artist. Zbog dugogodišnjeg izbivanja sa scene, u posljedjih desetak godina sam radila jako puno, a to je, kao i ranije u Meksiku, uključivalo treću smjenu, nakon posla, kada obitelj spava.
Često nisam prolazila na natječajima, ali to me nije demotiviralo jer jednostavno znam što moram napraviti. Što si stariji, znaš da imaš ograničeno vrijeme, pa radim ono što moram i mogu. Treba biti uporan, ne odustati i biti u stalnom otporu, znati što je bitno.
I ovaj rad, kao i mnogi vaši prethodni radovi, bavi se pitanjem vremena, njegove višedimenzionalnosti i relativnosti, ali i njegove važnosti na općoj i osobnoj razini. Otkud ta fascinacija vremenom i na koji način se ovaj rad uklapa u vaš opus?
Bavim se društvenim i pojavnim aspektima vremena, individualnom percepcijom, kao i tehnološko-ekonomskim konstruktom te percepcije. Percepcija protoka vremena razvija se u odnosu na sustave u kojima živimo; tako danas živimo ubrzanje i privremenost. Zanima me kako se oblikuje subjektivno poimanje vremena unutar ideoloških sustava, primjerice, razlike poimanja vremena u socijalizmu ili kasnom kapitalizmu. Vrijeme života u odnosu na transgeneracijsko, povijesno vrijeme, ali i drugi rasponi, poput biotemporalnosti i geološkog vremena.
Početak bavljenja vremenom vezuje se na iskustvo izmještanja u Meksiko, gdje sam provela 13 godina. Više od promjene mjesta, živjela sam izmještanje u vremenu. Povratkom iz Meksika su diskontinuitet, viševremenost i sukobljena vremena postala još prisutnija. Svetlana Boym, rusko-američka teoretičarka kulture, u knjizi Obredi povratka piše: „Ključno pitanje u obredima povratka je česta konfuzija vremena i mjesta, vremena individualnog života i vremena povijesti.“
Što se tiče rada o kojem je ovdje riječ, popravljanje vremena je usmjereno na zajednicu, upleteno u ljudski život, javni sustav zdravstva koji još preživljava i koji moramo čuvati. Bolnice su, paradoksalno, mjesta egzaktnosti vremena, ali i mjesta gdje se osjećamo odsječeni od vremena, mjesta bolesti, početka i kraja života. Zašto je toliko važno točno vrijeme nekome tko leži u bolnici ili nekome tko ne izlazi iz kuće uslijed starosti ili bolesti? Moguće je da pruža osjećaj sigurnosti, znači biti u svijetu, biti njegov dio, držati se za vrijeme dok ga još imamo.
Naravno, Iskrini satovi su ostaci jednog drugog svijeta koji je nestao, a za više generacija, uključujući moju, bili su dio prostora školskih hodnika i vremena djetinjstva. Na osobnoj razini, to i jest rad koji je povezan sa svijetom mog djetinjstva, koji je imao drugačiji ritam, ritam sporosti i strpljenja, kulture popravljanja, nekih vrijednosti koje su isklizle, pogažene, a koje će se sve više pokazati kao potrebne. Popravljanje vremena je poput krpanja vremenske rupe u sustavu, aktiviranja nečeg iz prošlog svijeta što može doprinijeti i sada.
Popravljanje vremena nastavlja niz i vaših umjetničkih promišljanja o socijalističkom naslijeđu i našim odnosom prema njemu. Zašto mislite da je važno time se baviti i na koji način naš odnos prema prošlosti određuje našu sadašnjost i budućnost? Koliko suvremena umjetnost može pridonijeti revalorizaciji i rekontekstualizaciji takvog naslijeđa?
Suvremena umjetnost može pridonijeti i pridonosi revalorizaciji socijalističkog naslijeđa jer oživljava arhiv kojeg nema, upućuje na nebrigu za to nasljeđe. Arhiv je pitanje političke moći jer nema političke moći bez njegove kontrole.
Naš odnos prema prošlosti određuje našu sadašnjost i budućnost, bili mi svjesni toga ili ne. Prošlost nikada nije mrtva, ona stalno “radi”. Prošlo vrijeme je kaotično i filtrira se prema potrebi sadašnjosti, uostalom, uvijek se sjećamo iz sadašnjosti, svaka nova sadašnjost modelira prošlost. Politike sjećanja nalaze se u centru borbi za reprezentaciju stvarnosti.
Uništavanje socijalističkog nasljeđa politički je projekt koji traje, važno je stalno na to podsjećati jer to je aktivan proces kojem uvijek iznova treba kritički pristupati. I upravo je povijesna šutnja, fraktura arhiva, mjesto kojem se uvijek iznova vraćamo.
U mnogim vašim radovima se osjeća nostalgija – kako za prošlošću, tako za budućnošću, ali uspijevate ne upasti u sladunjavu sentimentalnost ili patetiku, već uvijek nekako nadiđete potencijalnu banalnost. Koliko je važno da umjetnost izađe iz svoje elitističke pozicije i bude dostupna i razumljiva svima?
Na koje načine umjetnost može biti dostupna svima, težnja je koja me zaokuplja od samog početka mog umjetničkog djelovanja. Naravno da umjetnost može biti temeljena na razumijevanju samo uskog kruga poznavaoca, ne nužno ni komunikativna, ali mene zanima staviti u odnos različite stvarnosti i dotaknuti i slučajnog prolaznika. Čini mi se da sam pred odlazak u Meksiko uspijevala doprijeti do različitih ljudi van uskog kruga umjetničke publike, ali tamo sam osjetlila tu nemogućnost, taj zid, da teško možeš doprijeti do onoga koji je društveno ponižen i umrtvljen borbom za goli život.
Elitistička pozicija umjetnosti, posebno u izrazito klasnim društvima, temelji se na ideologiji vladajućih klasa i time ograničava i ono o čemu se može misliti. Imala sam sreću raditi desetak godina kao profesorica na likovnoj akademiji ENPEG, La Esmeralda, u Mexico Cityju, gdje sam u klasi imala student(ic)e različitih socijalnih i klasnih predznaka, od onih iz siromašnih sela oko Oaxace do onih koji su pripadali visokoj društvenoj klasi. Trudila sam se u tim malim zajednicama premrežiti i hakirati sustav. Sigurna sam da umjetnost može stvoriti zajedništvo, utjecati na socijalnu koheziju i dobrobit, može potaknuti i promjenu, koja se uspostavlja u polju osjetilnog.
U jednom intervjuu ste rekli da „umjetnici detektiraju sjene svog doba, reagiraju na njih i često naslute i ono što dolazi. Kao polje senzibiliteta i solidarnosti, umjetnost može pridonijeti kulturi nježnosti i jačanju spona koje nas drže zajedno.” Ipak, relativno malen broj mladih se opredjeljuje za taj put. Kako se vi nosite s takvom stvarnošću osobno, ali i pozicije nekoga tko se bavi i pedagoškim radom?
U umjetničkom obrazovanju radim već tridesetak godina. Predavala sam na likovnim akademijama tijekom života u Meksiku, a na povratku u Splitu u Školi likovnih umjetnosti u kojoj sam radila i prije odlaska. Nakon pet godina vanjske suradnje na Umjetničkoj akademiji u Splitu, od 2021. godine zaposlena sam na Odsjeku za slikarstvo.
Pedagoški rad smatram najvažnijim pologom za budućnost. Oblikovati subjekte koji će preuzeti ili održati svijet – to je ogromna odgovornost. Za buduće umjetnike/ce je važno razviti autentičan umjetnički izraz u slobodi, van autocenzure i podilaženja. Pa ako i samo jedan ili dvoje krenu i izdrže na tom putu, to je puno. Danas mladi autori/ce imaju više mogućnosti, ali je sve teže biti fokusiran i slobodan, znati što je zaista bitno u moru mogućnosti i površnih utjecaja. Suvremeno umjetničko obrazovanje odraz je šire društvene pa i globalne situacije, ali i samih lokalnih stvarnosti. Vjerujem da umjetničko obrazovanje prvenstveno treba biti usmjereno na odgoj, razvijanje senzibiliteta, ali i kritičkog odnosa prema svijetu koji nas okružuje.
Moj je dojam da radite i djelujete u prostoru između obrazovanja, suvremenih umjetničkih praksi i kritičke teorije, dakle s umjetnošću se bavite iz različitih pozicija, ali tako da povezujete sudionike/ce različitih sustava koji se na taj način nadopunjuju i nadograđuju, a ne sudaraju. Otkud potječe ta potreba za solidarnošću, empatijom i zacjeljivanjem u društvu koje pokreće upravo suprotno – ekstremni individualizam, opsesija uspjehom i polarizacija?
Potječe iz potrebe za građenjem zajednice, možda i iz naivnosti, iz neke lude vjere da može ipak biti bolje. Splitska scena 1990-tih je izuzetno utjecala na moje formiranje kao umjetnice, ali i iskustvo druge kulture i desetogodišnji razvoj na polju umjetničke pedagogije u Meksiku. Činilo mi se dugo da ne mogu prenijeti to iskustvo, ali konceptualizacija Galerije Škola (u sklopu Umjetničke škole u Splitu, op.a.) koju sam vodila četiri godine, ipak je posljedica nekih znanja i iskustva koje sam stekla u Meksiku.
I za kraj, što možemo očekivati u nadolazećem periodu?
Uskoro će moj rad Do konca biti prikazan u okviru skupne izložbe Radne geste u Buenos Aires u okviru Bienalsura, nakon što je izložba predstavljena u Urugvaju i u Tucumanu u Argentini. Krajem travnja izlažem zajedno s Viktorom Popovićem u okviru Farskog simpozija filozofije pod nazivom Vrijeme i tijek u znanosti, filozofiji i kulturi koji organizira Muzej Starog Grada na Hvaru. Za sljedeću godinu dogovaram jednu samostalnu izložbu i intervenciju, a u međuvremenu sudjelujem na par skupnih izložbi i projekata.
