Objavljeno

Espi Tomičić: Klasična forma dramskog teksta me uvijek kočila

Foto: Lara Varat

Student dramaturgije na Akademiji dramskih umjetnosti, član feminističkog kolektiva fAKTIV i dečko s kvarta: tako sebe opisuje mladi dramski pisac Espi Tomičić kojega je posljednjih mjeseci teško zaobići kada je riječ o newcomerima u polju kazališta i izvedbenih umjetnosti.

Bilo je zato neizbježno privesti Espija na intervju za Vox Feminae.

Nakon digitalnog PDF izdanja, ovih dana je u izdanju Multimedijalnog instituta izašla tvoja prva ukoričena drama „Your Love Is King“. Ovo je jedno od rijetkih izdanja koja su izašla usred karantene. Kakav je osjećaj u rukama imati prvu knjigu?

Iznenađujuć! Sve se brzo dogodilo i zaista nisam mislio da ću vlastitu knjigu držat u rukama, ne znam, činilo mi se to kao nešto što se događa drugim ljudima.

Tekst je prvi put uprizoren na koncertnom čitanju u veljači u ZKM-u, a live streaming monodrame upriličen je prije nekoliko dana u izvedbi mladog glumca Matea Videka. Rijedak je slučaj da suvremene drame mladih autora, netom napisane, dobiju ovako brzo uprizorenje i to je zapravo prilično jasan znak da dramsko-kazališna scena još uvijek pulsira i da je vitalna. Što u tvom slučaju generira takvu dinamiku: tvoja sklonost suradnjama, komunikaciji ili imaš dobrog agenta/icu?

Radilo se o ZKM-ovom projektu „Budućnost je ovdje”,  koji je neka vrsta mentorsko laboratorijskog rada s mladim autoricama i autorima, a podrazumijeva rad na tekstu i njegovu javnu izvedbu. Autori i autorice su stipendirani u suradnji s Ministarstvom kulture, a samo iskustvo je jako korisno jer otvara mogućnost za suradnju, zajedničko modeliranje teksta između autora/ice, režisera/ke i glumca/ice i ulazak u profesionalan svijet struke. Mentor mi je bio profesor i pisac Tomislav Zajec bez kojeg ovaj tekst ne bi bio ovakav, a tko zna bi li ikad i bio napisan, a čitanje je režirao redatelj Hrvoje Korbar. Odličan Mateo Videk je zaista oživio ovaj tekst, Hrvoje je sjajan redatelj koji zna što radi i mislim da je ovo bio savršen tim za rad. Ovo je bila tek prva godina provođenja tog programa i čeka nas još puno mladih autora i autorica.

U medijima si se prvi put pojavio kao “šatoraš”, prosvjedujući s kolegicom Doroteom Šušak ispred Ministarstva obrazovanja 2016. godine zbog studentskih stipendija koje su dvije godine za redom kasnile. Prijetilo vam se policijom, novčanim kaznama, ali mediji i mnogi građani su vam iskazivali potporu. Tvoj prvi aktivistički pothvat bio je uspješan, no kakav je danas studentski standard, što se promijenilo iz vremena vašeg prosvjeda?

Da, zaista smo uspjele napraviti da se stipendije prestanu isplaćivati retrogradno i trenutno natječaj izlazi na vrijeme, a isplate su već početkom godine. To je važno jer je to stipendija za osobe slabijeg socio-ekonomskog statusa i to je novac koji je potreban ljudima za osnovne egzistencijalne potrebe.

Što se tiče studentskog standarda, ovisi o čemu govorimo, zaista postoji jako puno problema i stvari o kojima se može razgovarati. Ono što mi se nameće kao bitno je da se u javnosti jako malo govori o posljedicama ekonomske krize koja je pogodila studentsku populaciju. Kao prvo, veliki broj studenata i studentica izgubili/e su poslove zbog lockdowna, a inače rade u uslužnim djelatnostima ili na poslovima koji su obustavljeni proteklih nekoliko mjeseci. Studiranje je luksuz koji si ne može svatko priuštiti, osobe iz  slabijih socio-ekonomskih obitelji financiraju studiranje i život u drugom gradu svojim radom, a on im je trenutno onemogućen i život u mjestu studiranja je gotovo nemoguć. Moramo u obzir uzeti i povećanje cijena artikla u dućanima koje također studente i studentice dovodi u nepovoljan položaj, a kad sagledamo cijelu situaciju, vidimo da su jedino studenti i studentice skupina koja nije dobila nikakve Vladine mjere pomoći u trenutnoj krizi. Studentski zbor FFZG-a je upozorio na to, ali to nije polučilo nikakve konkretne rezultate od strane Vlade. Studente i studentice se ne poima kao radnike i radnice, nemaju nikakva prava i sigurnost. Mahom ih se zapošljava u većim trgovačkim lancima koji izbjegavaju zaposliti ljude i iskorištavaju studente i studentice kao jeftinu radnu snagu bez ikakvih prava – idealan tip prekarijata.

Iste godine dobio si nagradu Lezz of the Year na već tradicionalnoj dodjeli koju dodjeljuje udruga Zbeletron. Ova nagrada tvoj životopis čini još zabavnijim, filmičnijim. Gdje držiš nagradu?

Ha-ha, uvijek volim reći da sam bio lezba godine, a nisam čak ni lezba! Tad još nisam bio aut kao trans osoba i nagrada me podsjeća na taj prošli život, jako mi je draga i bitna. Držim je na radnom stolu da je svi vide.

Foto: Luka Pešun

Koliko znam, najmlađi si član fAKTIV-a, najagilnijeg hrvatskog feminističkog kolektiva koji organizira Noćni marš, ali i važne gerilske akcije. Kako si ušao u ovu „elitnu organizaciju“ i za što si zadužen u fAKTIVU?

Više nisam! Malo smo se proširile, a i ja sam ostario u međuvremenu. Ušao sam na samom početku kad smo tek kratko postojale, a gerilske akcije su baš ono što me najviše privuklo. Nemamo jasno određena zaduženja, radi se o kolektivnom radu, ali uvijek zbog lakšeg organiziranja imamo nekoliko grupa kroz koje djelujemo, u kojoj sam ovisi o kojem se događaju i akciji radi, ali uvijek nekako pokušavam izbjeći medijsku grupu što se prelama preko leđa drugih članica, evo javno priznanje i isprika drugaricama.

U svijet drame ušao si prvijencem Ne zaboravi pokriti stopala za koji si dobio čak dvije nagrade: dekaničinu i nagradu portala Drame.hr. Kakvu vrstu samopouzdanja ti je to donijelo i koju vrstu kočnica si svladao pišući ovu dramu?

Radi se o drami koja kroz poetičnu formu višeglasja prati svjedočanstvo raspadnutog subjekta koji se kroz brzu izmjenu pozicija imaginarne i stvarne socijalne zajednice suočava s odrastanjem, odlascima, gubitkom i oprostom. To sad zvuči jako ozbiljno i pametno, ali zapravo sam taj opis ukrao od jedne svoje profesorice koja je negdje morala opisati tekst, mislim baš za dekaničinu nagradu, a ovo je intervju pa kao moram ispast pametan. Mojim riječima bi to bio tekst u kojem se subjekt obraća ubojici vlastitog oca i kroz zamišljeni dijalog mu oprašta. Naravno, uz to, tekst dotiče teme obitelji, identiteta, klase itd. 

Ta drama je bila ključna za moje pisanje jer sam si prvi put dopustio izlazak iz klasične forme dramskog teksta koja me uvijek kočila, a osim toga sam se potpuno ogolio, samo pisanje je terapijski djelovalo na mene i bilo mi je zabavno isprobavati novu formu, drugačiju od prijašnjih i to mi je bilo dovoljno, a to što je tekst nakon oživio je samo bonus. Dramu ne bih mogao napisati bez pomoći profesorice Lade Kaštelan koja mi je mentorirala pisanje, a svojim savjetima i alatkama me usmjerila i pomogla mi da prelazim vlastite granice, oslobađam strahove i rušim blokade.

Što se tiče nagrada, sretan sam da je netko prepoznao moj rad, naravno, ali uvijek sve ovisi i o kojim se nagradama radi. Ne mislim da su one ikakav prikaz stvarne vrijednosti nekog rada, uvijek je to subjektivan pogled osoba u žiriju, postoje, naravno, nagrade koje su mi bitne, a ovise upravo o tome tko sjedi u žiriju i čita radove. Činjenica je da pobjeda na natječaju otvara prostor za rad u struci i djelo živi, rad postaje vidljiviji široj javnosti, što me zapravo i motivira za prijavu. Osim toga nagrada mi, ako je novčana, osigurava stanarinu.

U biografiji piše da si „dečko s kvarta“. Kvart je posljednjih tjedana prilično pust, ima li neke ljepote u tome, vidiš li ga sada drugim očima kad šetaš ili provodiš vrijeme u njemu?

Odrastao sam na Vrbiku i Trešnjevci i to su kvartovi kojima se uvijek rado vraćam i uz koja vežem sva svoja sjećanja iz djetinjstva. Na Trešnjevci sam živio i zadnje dvije godine, ali drugačijim životom, izvan neke zajednice koju sam poznavao prije. Kad kažem da sam dečko s kvarta, mislim na to da me je odrastanje na ulici i sve što to sa sobom nosi izgradilo ovakvog kakav sam sad. Radi se o iskustvima koja su me usmjerila i izgradila, a osjećam ih svakodnevno u svom ponašanju, pisanju i  razumijevanju svijeta. Jednom u par mjeseci, kad si dopustim (što nije često jer želim da ostane posebno i ponekad), odlazim na Vrbik i obilazim svoju školu, vrtić, zgradu u kojoj sam odrastao, parkiće u kojima sam propušio, kafiće i uglove. Sjednem ili stanem kraj svakog mjesta i popušim cigaretu, prisjećam se i možda nešto zapišem, a onda sjednem na bajk i brzo odpedaliram Gagarincem na Savsku i prema centru. Centar je mjesto koje me oblikovalo u odrasloj dobi i tu provodim 90 posto vremena, ali ovi izleti mi se čine kao odlazak u daleki grad iz kojeg sam jednom pobjegao i uz koji me vežu sjećanja, a kojima se vraćam kroz pisanje uvijek. Do Vrbika imam deset minuta pješke, ali ja sam ga učinio tako dalekim i čarobnijim nego što vjerojatno jest. Ne mogu opisati osjećaje koje imam odlaskom tamo pa ću sad završiti s ovim brijačkim dijelom.

Opet malo o „Your love Is king“. Tekst drame je jedan dugačak emocionalno vratolomni chat u kojemu se protagonist/kinja obraća vlastitoj majci. Komad o sramu od vlastite obitelji i potrazi za vlastitim identitetom, ali prije svega o odnosu majke i djeteta, odnosu prema obiteljskom naslijeđu. Čini se da je to, za sada, centralna tema tvojih tekstova. Ispisivanje ovog teksta za glavnog lika nadaje se kao neka vrsta literarne kemoterapije. Pomalo mučan proces s limitiranim katarzičkim učincima. Je li bilo vrijedno rizika, ogoljavanja?

Iskreno, ne razmišljam o vrijednosti teksta dok ga pišem. Moj proces pisanja se sastoji od dugog razmišljanja i skupljanja u sebi, a zatim to istresem na papir. U trenutku kad sjednem tekst izlazi, a onda se najviše nekako bavim ritmom i preispitivanjem pozicije iz koje pišem, kad sve istresem kreće pretumbavanje, štrihanje i dramaturgija samog teksta. Tek nakon što je prva osoba pročitala tekst i dala mi komentar, osjetio sam tu ranjivost koja je posljedica ogoljavanja, ali s obzirom na to da je to tekst i živi nakon što ja zatvorim Word, on je prestao biti nekako moj, kao što je to bio dok je postojao samo u mojoj glavi. Čini mi se kao da je tuđi, dalek, drugačiji i zato je vrijedno. Meni se najviše sviđa terapijski učinak pisanja i on mi je trenutno najvrjedniji dio ovog posla, ali to je možda zato što još nisam puno radio po narudžbi i nisam ja još uvijek profesionalni pisac ni dramaturg.

Davno nisam čitala mladog autora/icu koji se toliko spreman izložiti u vlastitom tekstu. Iz vlastitog spisateljskog iskustva znam da je ispočetka zastrašujuće, a kasnije postane neka vrsta navike, sladostrasti: kopanje po ranicama, igranje s autobiografskim i fikcijom, zapravo je jako zabavno. Kako je tebi?

Pa da, ja nekako volim pisati o stvarima koje sam proživio, neposredno ili posredno. Mislim da svi uzimamo za pisanje elemente i motive iz stvarnosti, osobne ili na neki drugi način nama bliske, a preispitivanje toga mi se nametnulo kao konstantna u procesu samog pisanja. Citirat ću samog sebe iz intervjua jednog nedavnog u kojem sam baš govorio o samom procesu pisanja. Gdje je granica koju povlačim u uključivanju tuđih ljudskih priča u svoje tekstove, što je istina i kako ju prezentiram, je li važno u trenutku pisanja ispričati svoju priču i iz koje pozicije… To su samo neka od pitanja koja mi se nameću dok pišem, ali sve više se udaljavam od toga jer je to na kraju umjetnički tekst, a moje sjećanje ili mašta nije univerzalna istina, ono je uvijek selektivno i dio je samo mog osobnog iskustva ili viđenja situacije.

Kako je došlo do toga da se upišeš Akademiju dramskih umjetnosti, tko te pripremao za ovaj pothvat i čega se najviše sjećaš iz dana pripreme za prijemni?

Volim reći da me frizerska škola upisala na ADU. Šalim se, ali nisam upao u frizersku jer sam imao jako loše ocjene u osnovnoj i sad sam dosta sretan zbog toga jer nikad možda ne bih bio na ADU. Zaljubio sam se u djevojku koja je studirala dramaturgiju dok sam još bio u večernjoj školi. Filmska ljubavna priča, spojila nas je književnost i pisanje, ali i zajedno smo se nekako gradili kroz drugačije društvene kontekste i živote. Mislim, zapravo nas je spojio proliven bambus preko puta starog Rusha gdje smo izašli zapaliti, a iznad nas je stajala tabla HDDU-a, pa volim misliti da je to bila sudbina. Ona me najviše pripremala za Akademiju  i da nije bilo nje ne bih imao dovoljno samopouzdanja i hrabrosti da izađem na prijamni, a možda ni na državnu maturu. Sjećam se da sam učio periodizaciju i pročitao prvu dramu, otišao prvi put u kazalište… Ne znam, imam lijepa sjećanja na to razdoblje, a sad kad pitaš, sjetio sam se da kad sam prvi put uzeo dramu u ruke bio ful ljut oko toga kako je pisana, nije mi bilo jasno tko bi imao živaca čitat tako napisane razgovore, ali radilo se o tome da mi je to samo bilo strano. Možda zato i danas zazirem od te klasične dramske forme, tko zna. Čitao sam dosta proze i poezije kroz odrastanje, ali s kazališnim svijetom nisam imao nikakvu poveznicu ni iskustvo. Preko nje sam saznao da se takvo što uopće može studirati i to mi je bilo malo nestvarno. Imao sam tolike bilježnice ispisane svojim nekim črčkarijama (najviše poezijom) koje sam skupljao još od nižih razreda osnovne i onda sam saznao da postoji studij za to, wow.

I tako je sve krenulo, uzimao sam instrukcije iz matematike zbog mature, a svaki dan sam puno čitao, otkrivao teoriju, zabrijao na drame i scenarije skroz, upisao radionice pisanja, krenuo u kazalište i zaljubio se u cijeli taj svijet, malo kasno, ali strastveno. Prvu godinu sam odlučio ne izaći na prijamni jer se nisam osjećao spremno i pravopis sam još uvijek učio, ha-ha, pa sam išao samo na konzultacije za prijamne ispite i onda sam iduće, nakon godine dana svakodnevnog rada, izašao i upao. Cijeli taj akademsko umjetnički svijet za mene je bio nešto potpuno strano i nisam mogao vjerovati kad sam svoje ime vidio na popisu primljenih, mislim da mi je to najsretniji dan u životu. Nakon toga sam samo postajao sve sretniji i pronašao neki život u kojem se osjećam dobro. i naučio sam da Bauhaus nije samo dućan u koji se mora autom, a to sam mislio na prvoj godini.

Nedavno si dobio treću nagradu Marin Držić za dramski tekst prilično inovativnog naslova: #ostavljamvamsvojekodoveihvalazaprijateljstvo ili #bitćesveokej. Mislim da je ovo prvi put da na ovakvom natječaju biva nagrađena drama čiji je naslov zapravo hashtag. Koliko je veselja zbog svih ovih stvari kod tebe? Čega si se dotakao u novoj drami, zbog čega ti je bilo važno napisati je?

Veseli me jer sam zbog te nagrade trenutno osigurao stan i hranu u doba korone i karantene, a nagrada kao takva, kao što sam već gore rekao, mi samo otvara neki put u struku i daje vidljivost. Ne mislim da je nagrada ikakav prikaz vrijednosti nekog rada, pogotovo kad se radi o nagradi Marin Držić u zadnje vrijeme i u ovom sastavu žirija u kojem ne sjedi ni jedna autorica ili autor dramskih tekstova ili dramaturg/inja.

Neka krovna tema tog teksta je nemogućnost komunikacije unutar primarne obiteljske zajednice. Drama je kritika društva koje kroz sustav ocjenjivanja u školi procjenjuje nečije unutrašnje stanje i osjećaje. Točnije, dvojica braće i njihovi roditelji su likovi kroz koje prikazujem na koji je način zajednica sklona zanemarivati djecu koja pokazuju izvrsne rezultate u sustavu školovanja. Jedan od braće, Dario, izvrstan je učenik i zbog toga roditelji svu pažnju, komunikaciju i strpljenje ulažu u drugog brata, koji je „problematičan” i ima loše ocjene. Na kraju drame, Dario počini samoubojstvo, uspjeh i fokusiranost u stvarima koje radi, načini su na koji se nosio s zanemarivanjem i pokušaj da ipak nešto drži pod kontrolom. Odgojno obrazovne ustanove bi se trebale pobrinuti za djecu koja doma nemaju podršku, ali su podkapacitirane, a onda ona s izvrsnim uspjehom nikad ne dođu na red i sustav ih iznevjerava.

Koliko još do kraja faksa, kako ti ide? Već si počeo zarađivati od svog pisanja, pretpostavljam da svoju budućnost vidiš isključivo u domeni dramaturgije i rada u kazalištu, ali ako bi mogao maštati: daj mi dream scenario za kraj?!

Sad sam na zadnjoj godini, ali produžiti ću još jednu ipak. Ne znam gdje se vidim, naravno da bih htio pisati i raditi u kazalištu/na filmu i od toga živjeti, ali znam da to nije moguće u Hrvatskoj. Uvijek me privlačio pedagoški rad i sve više razmišljam o volontiranju u nekom domu, htio bih držati radionice pisanja djeci u popravnim domovima ili ekipi u zatvoru, ali to su još uvijek sve moja maštanja i sanjarenja. Pitao sam u jednom domu, ali zbog trans identiteta su mi rekli da to možda nije dobra ideja jer „djeca znaju biti okrutna”. Mislim si „brate pa ja sam bio taj klinac“, kužim tu spiku, ali dobro, vidjet ćemo. Znam konobariti, radio sam par sezona u kuhinji pa i ugostiteljstvo imam kao neki B plan. Ne znam odgovoriti na ovo pitanje, možda upišem neku edukaciju za dramoterapiju pa dođem do domova i zatvora na drugačiji način. Ali zaista, to su neke skupine s kojima bih rado radio i surađivao.


Povezano