Umjetnica, modna dizajnerica i pedagoginja Aïcha Abbadi u svibnju je posjetila Zagreb kao rezidentica Centra za istraživanje mode i odijevanja (CIMO), gdje je razvijala projekt pod nazivom Tkanine koje govore – Interpretacije Ilice. Abbadi zanimaju podzastupljene modne prakse i alternativni načini stvaranja i postojanja u modnoj industriji. U okviru CIMO-ve rezidencije Briefing on Soft Arts, Abbadi je istraživala povijesnu i suvremenu ulogu marama i kravata, a istraživanjem je nastojala povezati lokalnu tekstilnu baštinu i simboliku sa suvremenim osobnim, lokalnim i globalnim narativima.
Razgovarale smo o Aïchinom pristupu modnoj pedagogiji, participativnom modnom djelovanju te autorskim dizajnerskim projektima.
Tijekom rezidencijalnog boravka u Zagrebu bavila si se istraživanjem Ilice, popularne šoping ulice. Možeš li nam reći nešto više o svom interesu za modu u javnom prostoru? Na koji način pristupaš šoping-zonama kao predmetu terenskog istraživanja?
Ilica kao tema nametnula se kada smo ti i ja prvi put razgovarale putem video poziva prošle godine. Baš sam bila završila projekt Fashion Field Walks (Modne šetnje) posvećen šoping ulicama u centru Berlina, koji sam provodila sa svojom suradnicom Johannom Schwab. Radile smo sa skupinom učenika i učenica viših razreda srednje škole koji imaju interes za umjetnost, a koji pohađaju školu u sjeveroistočnom dijelu Berlina.
Tijekom polugodišta išli smo na izlete u “centar grada,” središnju komercijalnu i turističku točku Mitte koja se nalazi između Hackescher Markta i Rosenthaler Platza. Tamo smo promatrali i raspravljali o modnim trgovinama i njihovom okruženju iz kritičke perspektive, a učenice i učenici razvili su vlastite projekte na temelju tih istraživanja.
Kasnije smo provele edukaciju za srednjoškolsko nastavno osoblje kako bismo ih potaknule da uvrste elemente našeg pristupa u kurikulum. Želja nam je bila potaknuti raspravu o etičnoj modi na neposredniji način, ali da se istovremeno zadrži svijest o kompleksnosti ove problematike.
S nastavnim osobljem smo istraživale šoping centar umjesto šoping ulica, što je nosilo određene izazove budući da u zatvorenom, privatnom prostoru postoji više ograničenja po pitanju fotografiranja ili snimanja intervjua. Prvenstveno nas je zanimalo korištenje tih zanemarenih, svakodnevnih modnih prostora – koje lokalno stanovništvo uglavnom izbjegava, ali ih obilaze turisti iz zemlje i inozemstva – kao obrazovnih resursa koji otkrivaju kako je modni sistem globalno povezan, ali i kako utječu na naš život u gradu. U čijem su vlasništvu ovi prostori? Tko ih dijeli i tko je potisnut iz centra? Kome se obraćaju, a tko postaje nevidljiv?
Tijekom tih izlazaka na teren, kao i na drugim modnim projektima u javnom prostoru u koje sam bila uključena, razgovarali smo s brojnim prolaznicima i dosegli publiku van akademskih konferencija i studija mode. Već me ranije pomalo frustriralo to što važni uvidi kritičkih istraživača_ica mode često ostaju u sjeni i ne dopiru do šire javnosti. Zbog toga su projekti sa školama, društvenim centrima i u javnom prostoru za mene također jedan od načina zaobilaženja hijerarhijskog modela odozgo-prema-dolje i rada direktno “iz centra.” Zanimaju me praktični način uključivanja u istraživanje i promišljanje o tome kako se odnosimo prema modi kojom smo svakodnevno okruženi.
Osmislila si nekoliko takvih modnih šetnji u Berlinu, i prošle godine u Zagrebu. Možeš li nam reći nešto više o tom formatu i kako ga izvodiš?
Modna šetnja može se izvesti i individualno, ali otkriva svoj puni potencijal tek kada se provodi grupno. Svaku šetnju započinjemo s uvodom u zatvorenom prostoru. Prije nego što krenemo van, najprije utvrđujemo istraživačka polja: to može biti stvarno polje ili određeno geografsko područje, ali i teorijska polja ili istraživačka pitanja koja nas zanimaju.
Neke od tema koje smo dosad obradile su kako se modni trendovi u izlozima i oglašavanju povezuju s lokalnom političkom i društvenom situacijom u gradu, arhitektonski kontrasti i vlasničke strukture trgovina te stambenih zgrada koje ih okružuju, slike tijela i rodna reprezentacija u izlozima, iskustva prodajnog osoblja s kupcima u trgovinama luksuznom i brzom modom, itd.
Nakon što definiramo glavne interese, dijelimo se u manje istraživačke timove kako bismo prikupile što više raznovrsnog materijala tijekom šetnje. Kasnije zajednički diskutiramo o prikupljenoj građi, koju čine fotografije, crteži, mape, audio snimke, intervjui… Ponekad šetnja završava ovdje, grupnom raspravom i analizom materijala, a ponekad se razvije u zasebne projekte, časopis, javni performans ili mini-predavanja kojima se vraćamo u prostore koje smo inicijalno istraživale.
Kao što smo već spomenule, u Zagrebu si razvijala novi dizajnerski i umjetnički projekt inspiriran Ilicom. Čime si se točno bavila i kako se to uklapa u tvoj dosadašnji rad?
Budući da sam proteklih godina uglavnom bila usredotočena na suradničke prakse i podučavanje, željela sam iskoristiti ovu priliku da se posvetim ovom osobnom radu na kojem nastavljam raditi i sada kad sam ponovno u Berlinu.
Već pri prvom susretu s Ilicom zaintrigirao me velik broj praznih izloga u glavnoj ulici jedne europske metropole. Saznavši više o povijesti i neriješenom vlasništvu i reprivatizaciji, odlučila sam napraviti tekstilnu evidenciju svih praznih prostora na Ilici kako sam ih zatekla u travnju 2024. Izvezeni šalovi i kravate sadrže informacije o prostorima, njihovom odnosu između periferije i centra te modnim zbivanjima izvan izloga i reklama na Ilici. Zanimalo me obrtničko nasljeđe i stvaranje mitova vezanih za hrvatske marame i kravate te njihove povijesne transformacije.
U kombinaciji s istraživanjem provedenim tijekom šetnje po Ilici, željela sam prevesti praznine u ovoj popularnoj šoping ulici u prostor za nove prilike, za buduće alternativne načine bavljenja modom i centrom grada. Možda bi se nastali predmeti mogli promatrati kao svojevrsna alternativna zbirka zagrebačkih suvenira. Kao tekstilni vremenski zapis koji bilježi ovaj trenutak, oni sadrže sve što moda obećava: nostalgiju za prošlošću, želju za ponovnim otkrivanjem i obnovom, vrijednost stvorenu satima i satima ručnog rada.
S druge strane, propitujem banalizaciju baštine u turističke svrhe i vizualnu zasićenost šoping ulica, fokusirajući se na ono što obično zanemarujemo. Takvi objekti otkrivaju nam kakve tragove naše kritičke modne prakse mogu ostaviti unutar samih modnih predmeta budućim generacijama, kada ih ponovno raspakiramo i izvadimo iz ladica, kutija i lokalnih muzejskih arhiva, pokazujući koji su sve načini modne proizvodnje i potrošnje mogući.
Značajan dio tvoje prakse počiva na participativnoj modi i odijevanju te radu s različitim skupinama. Kakve sve metodologije koristiš, i možeš li nam reći nešto o svom novom projektu “Škole održivosti” u Haus der Kulturen der Welt (HKW) u Berlinu?
Kao što sam već spomenula, postalo mi je važno doprijeti do publike koja ne uključuje samo studente_ice modnog dizajna, te pronaći načine kako da spojim svoju modnu praksu i angažman u lokalnoj zajednici. “Suvremena radionica mode” bio je još jedan projekt koji sam radila s Johannom Schwab u sklopu HKW-ove Škole održivosti, gdje umjetnički duoi surađuju s lokalnim školama.
U školskoj godini 2021./2022. surađivale smo s nižim razredom osnovne škole Wedding-Schule, organizirale smo projektne dane, svaki posvećen drugoj temi, kako bismo naučili više o kompleksnosti mode. Primjerice, imali smo labos biljnih bojila koji se bavio lokalnim vodnim putovima, pop-up tvornicu upcyclinga, kvartovsku turu na temu recikliranja tekstila u Europi i šire, dizajn logotipa i radionicu marketinga na kojoj smo razgovarali o percipiranoj vrijednosti, pripadnosti grupi i isključivanju, i tako dalje.
Učenice i učenici su imali 9-10 godina, to nam se činilo kao odlična dob za istraživanje mode kroz igru i ekologiju. Kreirale smo obuhvatni participativni obrazovni program koji se obraća mladima prije nego što počnu donositi odluke kao konzumenti_ce i producenti_ce mode. Također, bio je to period popuštanja Covid-mjera pa nam je bilo važno razgovarati o modi i njenom utjecaju na društvo i okoliš, ali i njenim kolektivnim aspektima na razigran, praktičan način, i to često u vanjskom prostoru, posebno nakon perioda izolacije.
Način na koji pristupam suradničkom participativnom radu uvelike je obilježen demokratskim odgojem i idejom stvaranja privremenih autonomnih zona proizvodnje znanja (TAZKP), nasuprot još uvijek suviše natjecateljski nastrojenoj i nezdravoj okolini mainstream modnog obrazovanja.
Uz svoju participativnu i angažiranu modnu praksu, aktivna si i na razini kvarta, odnosno lokalne zajednice. Ako se ne varam, radila si nekoliko projekata vezanih za razmjenu odjeće u javnom prostoru…
Da, organizirala sam svašta, od razmjene odjeće do pop-up radionica popravaka u sklopu uličnih festivala i u prihvatilištima za beskućnike, kao i radionice upcyclinga u javnom vrtu u kvartu Moabit. Uključena sam i u umjetničku inicijativu STREETWARE koju su pokrenule Alice Fassina i barbara caveng, sa širokom ifluktuirajućom mrežom suradnica_ka. Ovaj projekt uglavnom je vezan za berlinski kvart Neukölln i uključuje akcije skupljanja odjeće s ulice, ponekad doslovno iz jarka, zatim ide pranje i krojački popravci, a onda je nudimo za razmjenu ili posudbu iz naše “odjevne knjižnice.” Ove akcije provode se iz različitih perspektiva i obuhvaćaju različite vrste odnosa prema pronađenoj odjeći – od perspektive beskućnika_ca do queer odjevnih praksi – i s vremenom su nadopunjene performansima i umjetničkim događanjima.
Tvoj rad doista nudi drugačiju viziju modnog obrazovanja i mogućnosti alternativnog i vaninstitucionalnog djelovanja. Možeš li se osvrnuti na svoju modnu pedagogiju i kako je provodiš u praksi?
Voljela bih misliti da pristupi poput mog nisu posve novi, ali da postaju sve vidljiviji i izlaze iz sjene. Pojavljuje se sve više samoorganiziranih modnih kolektiva i radionica koje odbacuju mainstream i ustaljene modele bavljenja modom. Sve više studenata_ica traži alternativne načine pristupe modi u svojim diplomskim radovima i kasnijem radu. Nadam se da ovi angažirani, suradnički, kritički nastrojeni, ali razigrani pristupi imaju dugoročan utjecaj na način na koji se moda percipira i na to kako će modno obrazovanje izgledati u budućnosti.
U isto vrijeme, brine me što sve više potrošač_ica_ica popušta ultrabrzoj industriji mode koja na sve agresivnije načine pokušava zadominirati tržištem. Ponekad imam dojam da za svaki korak prema pravednijem, ekološki i društveno zdravijem modnom sistemu njegovi štetni aspekti samo jačaju. No, umjesto da se zbog toga osjećamo poraženo i demotivirano, to bi nam trebao biti poticaj da više radimo s potrošačima_cama, da pokušamo doprijeti do različitih skupina i publika, te da pronađemo načine kako se zajedno suprotstaviti tim negativnim trendovima.
Ranije sam opisala neke pristupe koje koristim, ali i još uvijek eksperimentiram s različitim formama koje alternativna modna pedagogija može poprimiti. To je stalan proces uključivanja različitih javnosti, rada u vlastitom kvartu i zajednici te odvajanja vremena za razumijevanje tuđih pozicija i toga koje alate i resurse ta osoba ima. Kritička modna pedagogija najbolje funkcionira kada se primjenjuje na decentraliziran način, s puno različitih sudionika_ca: od sveučilišta i škola, preko medija, do ulica, vrtova i dnevnih soba. Nadam se da ćemo vidjeti više toga u budućnosti.
