Objavljeno

Hallie Flanagan i organiziranje kazališta u teškim vremenima

Preslušavajući govore kandidata Demokratske stranke za američkog predsjednika (odnosno predsjednicu), zapaža se česta referenca na tridesete godine dvadesetog stoljeća i mandat predsjednika Franklina Delana Roosevelta.

Hillary Clinton je čak u svoju izbornu kampanju krenula iz njujorškog memorijalnog parka posvećenog poznatom govoru FDR-a o “četiri slobode” (sloboda govora, sloboda vjeroispovijesti, sloboda od straha i sloboda od bijede), Bernie Sanders se pak redovno poziva na socijaldemokratska dostignuća FDR-ove vladavine: regulaciju poslovanja Wall Streeta, povećanje zaposlenosti, veća socijalna davanja, veću dostupnost obrazovanja i zdravstvenih usluga.

Okosnica Rooseveltove New Deal politike bilo je masovno zapošljavanje radnika/ca na javnim radovima (Works Progress Administration, dalje WPA), a kako bi se spriječile i ublažile posljedice Velike depresije s kraja dvadesetih. U sklopu toga programa zasebno mjesto su zauzimali radnici/e u kulturi i umjetnici/e. Naime, naglo stvorena rezervna armija rada u kulturnom sektoru se našla u jednakoj poziciji kao i ostali radnici/e i trebalo se pobrinuti za njihovu egzistenciju.

Što zbog općih ekonomskih i socijalnih kretanja u krizi, što zbog promjena u pojedinim umjetničkim poljima (pojava zvučnog filma je značila i otkaz mnogim muzičarima zaposlenim u kino-orkestrima), trebalo je naći načina da se i ti radnici/e, kako se to u našem vremenu stečaja kaže, zbrinu.

Znalo se da privatni sektor rastuće industrije zabave ne funkcionira po tim principima pa se država odlučila kroz program WPA-a nazvan Federal Project Nubmer One okupiti umjetnike/ce i kulturne radnike/ce iz različitih područja s ciljem njihovog angažmana i zapošljavanja. 

Umjesto da pruža subvencije za zapošljavanje privatnicima, New Deal administracija je odlučila sama organizirati polje kako bi ne samo zaposlila što više umjetnika/ca nego što široj populaciji omogućila iskustvo kazališne izvedbe, putujuće muzejske postave ili nastupa orkestra. Kroz nekoliko podsekcija (za vizualne umjetnosti, književnost, kazalište, muziku itd.) organizirao se rad umjetnika/ca i kulturnih radnika/ca na projektima od javnog značaja: od oslikvanja murala po javnim zgradama (škole, sudovi, sjedišta državnih agencija i ministarstava), osnivanja umjetničkih centara (community art centres) po manjim gradovima, etnografska bilježenja kazivanja o iskustvu ropstva (Slave Narrative Collection), putujućih kazališnih trupa koje bi nastupale u spomenutim centrima, angažman orkestara na javnim događajima.

Jedna od kratkovječnih, ali ne manje dalekosežnijih podsekcija bila je i ona za kazalište koju je stručno vodila Hallie Flanagan.

Kao predavačica  dramske književnosti na Vassar Collegeu, Flanagan je pratila i cijenila avangardne i eksperimentalne valove koje su tijekom dvadesetih zahvatile europsko kazalište. Proučavanje dramske književnosti nije odvajala od njenog izvedbenog aspekta pa je kroz  svoj akademski rad na Vassar Collegeu nastojala odvojiti kolegije dramske književnosti u zaseban program koji će dati jednak tretman i izvedbeno-praktičnom i tekstualnom aspektu drame (dramska književnost je bila dio nacionalno-filološkog odsjeka).


Tijekom akademske godine 1926-1927, Flanagan postaje prva žena koja dobiva Guggenheimovu stipendiju i boravi u Europi gdje se izravno upoznaje sa ovdašnjom kazališnom proizvodnjom, pogotovo ruskom tradicijom glume i sovjetskim avangardnim kazalištem. Njezino iskustvo europskih pozornica, zabilježeno u knjizi Shifting Scenes of the Modern European Theater dalo je novi sadržaj njenom radu na Vassar Collegeu gdje osniva eksperimentalnu kazališnu grupu, ali je i utjecalo na osmišljavanje programa u sklopu Federalnog kazališnog projekta (Federal Theater Project, dalje FTP).

Harry Hopkins , jedan od najbližih Rooseveltovih suradnika i voditelj WPA-a, upoznavši se s radom Halli Flanagan, poziva je da u sklopu njegovog širokog projekta preuzme vođenje Federalnim kazališnim projektom na što Flanagan pristaje i 1935. se osniva FTP.

Osnovna ideja vodilja ove podsekcije WPA-a u vrijeme dok ga vodi Hallie Flangan bila je – kulturna demokracija.

Američka povjesničarka Jane de Hart Matthews u svom tekstu Arts and the People objavljenom 1975. u Journal of American History, izdvaja Flanagan i njenu sekciju kao najgorljivije provodioce ideje “umjetnosti za milijune”, odnosno otvorenosti i dostupnosti kulturnih institucija svim društvenim klasama.

Korištenje kulturnih resursa države, jedna je od stavki u u konceptu “dobrog života” (good life) Franklina D. Roosevelta. Dok je već spomenuti Harry Hopkins u takvom promišljanju umjetnosti vidio i politički potencijal. Kazalište je u vrijeme Hallie Flanagan postalo rasprostranjen mediji u SAD-u što nije bio lak poduhvat uzimajući u obzir recepcijsku dominaciju koju je lagano preuzimao filmski mediji. Međutim, poučena iskustvom sovjetskih kazališta i radom tamošnjeg Narodnog komesarijata za obrazovanje (pod vodstvom Anatolija Lunačarskog), kao i političkim kazalištem Erwina Piscatora, u sklopu Federalnog kazališnog projekta nastaju žanrovi vrlo slični europskim lijevim kazališnim projektima.


Žive novine – informativno-političko-prosvjetiteljski komadi o aktualnim socijalnim pitanjima poput stambene politike, postaju najvidljviji proizvod mandata Hallie Flanaganna čelu FTP-a. Jedna trećina naroda (One-Third of the Nation) kako se nazivao najupamćeniji komad iz ove žanrovske niše, nedavno je opet postavljen u njujoškom Metrapolitan Playhouseu. Ta nova inscenacija komada nazvana po govoru FDR-a o trećini osiromašene nacije, u američkim medijima je popraćena uz standardne formulacije o “uvijek aktualnom komadu”.

Taj komad, odnosno takvi – “politički eksplicitni” komadi koji su nastojali doći do što šireg sloja građana, izazvali su veliku sumnjičavost i opoziciju u Kongresu. Iako je predsjednik podržavao projekt kao dio njegovog sveobuhvatnog New Deal programa, opozicija iz Republikanske stranke i iz konzervativnih frakcija njegove matične Demokratske stranke je jačala.

Vrhunac pritiska Kongresa posebno na FTP, dogodio se 1939. kada se je Hallie Flanagan pozvana pred Odbor Predstavničkog doma za antiameričke aktivnosti koji je istraživao rad FTP-a zbog sumnji da šire komunističku propagandu.

Ova povijesna epizoda, osim što će poslužiti kao najava puno veće represije Odbora u vrijeme Hladnog rata i mekartizma, ostala je upamćena i po svjedočenju Hallie Flanagan kojoj je odbor pod presjedavanjem kongresmena Martina Diesa, među ostalim, postavio i pitanja o tome da li je Christopher Marlowe (elizabetanski dramatičar, 16. st.) član Komunističke partije ili da li gospodin Euripid u svojim dramama iznosi klasnu propagandu.

Nekoliko dana nakon svjedočenja u kojem je oporvgnula sve optužbe i pokušala objasniti da FTP nije nekoliko komada s političkim sadržajem, nego projekt koji se proširio po cijeloj državi i uključuje tisuće kulturnih radnika/ca (svih rasa i etničkih grupa) i izvedbi te desetke milijuna gledatelja/ica, Federalni kazališni projekt je ugašen.

U samo tri godine svoga postojanja FTP je uspio od kazališta napraviti masovni mediji dostupan svima (i najvažnije – djeci) i pritom zaposliti mase glumaca, scenskih radnika, kostimografa, dramskih pisaca. Iako će mnogi povjesničari/ke kazališta vođeni svojim “poetičkim odabirima” reći da se u periodu FTP-a nije dogodilo ništa umjetnički bitno u američkom kazalištu – FTP i cijeli umjetnički dio New Deala je stvorio osnovu za daljni razvoj generacije američkih umjetnika po umjetničkim centrima, kazališnim grupama i školama.

Hallie Flanagan i ostali “kulturni entuzijasti” iz perioda New Deala ne ostaju samo historiografsko mjesto, nego i svojevrsno emancipatorsko nasljeđe i jedna od referenci u drugačijem promišljanju recepcije umjetnosti i njene dostupnosti u ovoj našoj krizi.

Isječak iz filma The Craddle Will Rock. U ulozi Hallie Flanagan – Cherry Jones


Povezano