U okviru ovogodišnjeg Subversive Film Festivala, od 16. do 18. svibnja priređen je program Cosmos Ottinger, koji je, u sklopu projekta Krajolici simultanih vremena: O memorijskim praksama u suvremenoj umjetnosti, predstavio filmsku redateljicu i multimedijsku umjetnicu Ulrike Ottinger. Umjetnica je boravila u Zagrebu, te joj je uručena i nagrada za životno djelo The Wild Dreamer. U Muzeju suvremene umjetnosti, gdje se program održao, imale smo prilike vidjeti presjek njenog rada kroz šest filmova iz različitih perioda stvaralaštva (Pod snijegom iz 2011., Portret jedne pijandure iz 1979., Dorian Gray u zrcalu žutog tiska iz 1985., Madame X – apsolutna vladarica iz 1977., Freak Orlando iz 1981. te Laokoon&sinovi – priče o preobrazbama Esmeralde del Rio iz 1972.), prisustvovati razgovoru koji je s Ottinger vodila prof. dr. sc. Leonida Kovač, ujedno autorica programa Krajolici simultanih vremena, kao i poslušati izvrsno predavanje prof. dr. Katharine Sykore, koja nas je suvereno vodila kroz kompleksna vizualna sučeljavanja unutar kozmosa Ottinger.
Djelo Ulrike Ottinger ugrubo možemo podijeliti u dvije faze. Prva faza (1970-e i ’80-e) pionirski su radovi na području feminističkih dekonstrukcija patrijarhalnog strukturalnog nasilja, odnosno kulturalne mizoginije, te otpora normativnom heteroseksizmu, kao i inauguracije queer estetike, pri čemu je “maestralno […] iscrtala historijske transverzale koje povezuju kršćanstvo, kolonijalizam i fašizam, te inzistirala na vidljivosti učinaka kapitalizmu imanentnih konzumerizma i spektakla u genezi totalitarizma,” kako piše Leonida Kovač.
Dok su se njene suvremenice bavile pitanjima ženske uloge unutar patrijarhalnih obrazaca stvarnosti, u filmu Madame X – apsolutna vladarica Ottinger već prvim kadrom ukazuje na to koje su joj namjere: žene se megafonom poziva da napuste svoje obiteljske dužnosti i pridruže se čarobnom svijetu ekstravagantne gusarice. Od 1990-ih nadalje, Ottinger proizvodi fascinantne vizualno-antropološke studije, približavajući se drugim kulturama, a time i svakojakim obrascima kojima se ustanovljuju različitosti i sličnosti među kulturama. Njenim riječima, ti “neobični dokumentarci” traju vrlo dugo, a u njima istražuje ono što naziva epskim vremenom, postavljajući pitanje “što se događa kad stvarnost susreće maštu” (Kovač).
Razgovor koji slijedi pokušao je doprijeti do razmišljanja umjetnice o svijetu koji nas okružuje i njenim istraživanjima mogućnosti drugačijih svjetova i Drugih koji ih nastanjuju.
Kako se osjećate u Zagrebu? Što vam se naročito dopalo?
Ovo je prvi put da sam u Zagrebu, i uopće u Hrvatskoj. To je jedan od razloga, nikako ne i prvi, ali ipak, što sam prihvatila poziv da gostujem ovdje. Dobro poznajem neke druge zemlje jugoistočne Europe. Tijekom 1990-ih snimala sam Putovanje Jugoistokom (2002.) i tada sam po prvi puta putovala u Istočnu Evropu. Krenuli smo iz Berlina i proputovali Češku, Slovačku, Poljsku, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, potom trajektom iz Varne za Odesu, snimali smo i u Bjelorusiji, gdje su već počeli nemiri…Posjetili smo i Istanbul. Film tako spaja bilješke tog vremena na tzv. rubu Europe s nekim tekstovima iz 1920-ih i 1930-ih, što je također bila epoha velikih promjena.
U to vrijeme, krajem 20. stoljeća, kod nas u Zapadnoj Njemačkoj nije se puno pisalo o tome što se događa istočno od nekadašnje Željezne zavjese, tako da mi je bilo važno stvoriti vlastitu predodžbu o toj tzv. „drugoj Europi“. S nekoliko prijatelja, od kojih su neki govorili jezike zemalja kroz koje smo namjeravali putovati, odlučila sam se na taj, u to vrijeme dosta riskantan, podvig.
Prvo smo pokušali dobiti neka sredstva za film, ali nitko to nije htio financirati! Tako da je to bio moj prvi film u kojem sam puno tehničkih stvari obavila sama: nosila kameru, držala mikrofon i sl. Moji prijatelji su se pobrinuli za kontakte i vođenje razgovora. U mnogim manjim zajednicama nije se imalo ni gdje prespavati, pa smo noćili u kućama ljudi s kojima smo razgovarali – bilo je to jedno vrlo zanimljivo iskustvo. U vrijeme snimanja tog filma još je trajao rat na području Jugoslavije, tako da mi nisu dozvolili ulazak u Srbiju, što je uvjetovalo rutu našeg snimanja. Putovanje je trajalo tri mjeseca.
Što se tiče samog Zagreba, naravno, znam nešto o Jugoslaviji, dosta čitam, poznajem donekle njenu povijest iz literature, ali ono što me naročito ugodno iznenadilo ovdje u Zagrebu i okolici, gdje sam imala prilike boraviti, jest šarolikost arhitekture: od baroka preko secesije do izvrsnih primjeraka modernizma, bauhausovskog stila… Nažalost, nisam upoznata s nekim ovdašnjim arhitektonskim imenima, ali recimo vrlo cijenim Josefa Plečnika, njegova arhitektura u Ljubljani uvijek me se naročito dojmi.
U vašim filmovima arhitektura je vrlo bitna….
Tako je. Moji filmovi, kako dokumentarni, tako igrani, uvijek polaze od – mjesta. To mogu biti gradovi, ali i neka mjesta u prirodi. Također, vrlo mi je važna povijesnost pojedinih mjesta, što se zbivalo u različitim povijesnim okolnostima, u raznim epohama. Naročito su mi interesantne mijene, kako se pojedina mjesta mijenjaju kroz prekarne povijesne okolnosti, kroz želje nekih vlastodržaca ili kroz religijske prakse…
Rekla bih da vaši filmovi imaju određenu transhistorijsku kvalitetu – uspijevate prikazati razne slojeve povijesnih okolnosti, pri čemu je sadašnjost samo jedan od slojeva. Ili, kao što kaže Leonida Kovač, prikazujete krajolike simultanih vremena…
Naravno, naravno, tako je, jer me upravo to i interesira: povijesnost. Također, čvrsto sam uvjerena da su povijesne okolnosti na neki način oblikovale sadašnjost.
Kao i budućnost, naravno. Na Subversive Film Festivalu u Zagrebu prije 3 godine prikazan je vaš film Pariški kaligrami (2019). Ono što sam vas već tada htjela pitati, a evo, sada imam priliku jest: povodom tog filma, u jednom intervjuu spomenuli ste kako ste duboko patili jer su mnogi vaši prijatelji u Parizu 1960-ih postali vrlo radikalni (bilo je dosta maoista), što je vas žalostilo. Što mislite, što su vaši kolege i prijatelji našli interesantnim i važnim u maoizmu?
Pariški kaligrami su za mene najkompleksniji film koji sam ikad napravila. Pregledala sam kilometre filmske trake, to je trajalo tri godine, kako bih mogla na neki način vidjeti vrijeme kada sam tamo živjela, a nisam snimala filmove.
Što se tiče maoista u Parizu… Da, to je bilo apsurdno: mnogi od njih nisu znali gotovo ništa o Kini i njenoj kulturi. Jedna zemlja u kojoj se uništava kultura, a prošlost zaboravlja – to ne može izaći na dobro, u to sam već tada bila čvrsto uvjerena. Ja sam iz tih razloga s 20 godina i napustila Njemačku. Da se razumijemo, ja sam vrlo društveno angažirana, podupirem reforme, ali one koje su produktivne. Konkretno, u Parizu, neke rasprave bi često završavale i tučnjavama, sve skupa je postalo vrlo destruktivno. Ono što se događalo u Kini 1960-ih počivalo je na prisilnom zaboravu. Na ljevici su se u Parizu ljudi zaista brutalno obračunavali: marksisti i lenjinisti s maoistima. Kako me povijest uvijek zanimala, isprva me to interesiralo, ali te diferencijacije su postale vrlo neproduktivne. Ljudi su prestali razgovarati jedni s drugima.
Nešto slično se događa i sada: ljudi više ne razgovaraju o tome što se događa na Bliskom istoku, u pojasu Gaze, za neke je Hamas oslobodilački pokret, što on nikako nije. Taj rat treba, naravno, odmah zaustaviti. Ljudi jednostavno nisu u stanju prodrijeti kroz razne slojeve povijesnosti i razumjeti povijesne okolnosti drugih kultura. Osim toga, kada se izgubi sposobnost diskusije, sve je osuđeno na propast. S onim prijateljima s kojima sam tada mogla nastaviti diskusiju, s njima i danas diskutiram. Iako smo se ponekad i posvađali, nastavili smo pričati. Bitna je argumentacija. Ono o čemu se ne može govoriti, postaje vrlo opasno.
Da, čini se da to nedostaje danas u Njemačkoj: sposobnost diskutiranja o određenim problemima, kao što je problem pojasa Gaze…
Gledajte, i ja mislim da s onima koji podržavaju Hamas nema pregovora. Dovoljno je vidjeti slike, iz različitih izvora. To su ljudi koji su opasni, za žene, prije svega, ali i za cijeli ljudski rod.
Vratimo se na film i vizualnost. Filmovi ne mogu promijeniti stvari, ali mogu promijeniti kako vidimo stvari. Vjerojatno je za vas bilo vrlo važno slušati Lévi-Straussa, čitati Victora Segalena koji je pisao o Kini. Godine 1985. snimili ste film Kina. Umjetnost – svakodnevica u Pekingu te provincijama Sečuan i Yunan, a 1997. godine Exil Shanghai, film u kojem ste pratili šest životnih priča njemačkih, austrijskih i ruskih Židova čiji su se putevi ukrstili u Šangaju.
Pokušala sam razumjeti stvari, ne samo osjećati ih. Bilo je vrlo komplicirano snimati u Kini, i trebale su dvije godine da uopće uđem tamo. Prvi put sam imala pomoć jedne Kineskinje koja je odlično govorila francuski. Ona je bila kćer jednog profesora filozofije, a majka joj je također bila sveučilišna profesorica. Tata je ubijen za vrijeme kulturne revolucije, mama je preživjela defenestraciju, pretrpila preodgojne i radne logore, a naša interpretatorica je bila smještena u obitelj lojalnih partijaca.
Bio je to diplomatski vrlo zahtjevan film – u timu smo imali i jednog kolegu čiji je pradjed bio vojnik Chang Kai-Sheka. Njegov otac je studirao u Heidelbergu na Vojnoj akademiji, gdje je upoznao njegovu mamu. On je bio odličan prevoditelj, mogao je prevesti vrlo osjetljive jezične finese koje su često spašavale neugodne situacije. Nikako nisam htjela da me voze kao kofer od mjesta do mjesta, htjela sam zaista vidjeti, osjetiti i razumjeti okolnosti u kojima su ljudi u tom trenutku živjeli.
U tom filmu arhitektura ima snažnu ulogu, naročito ona svakodnevna, sa svim sitnicama koje čine tu svakodnevicu. Ponekad smo pješačili satima, planine oko nas su ličile na švicarske Alpe. Bili smo okruženi kineskim specijalcima, koji su pazili na svaki naš korak, ali uspjeli smo…
Vizualno-antropološki rad, svakako… Ne znamo puno toga o kineskoj filmskoj produkciji, zar ne?
Kada sam radila Exile Shanghai, boravila sam u Nanjingu, gdje postoji veliki filmski arhiv, i tom prilikom sam pregledala veću količinu filmskog materijala, filmova, ali i žurnala iz razdoblja 1920-ih i 1930-ih. Šangaj je multikulturalna sredina s brojnim nezaliječenim kolonijalnim ranama. Židovski trgovci uspjeli su stvoriti dobar život za sebe; npr. oni koji su u ranijim epohama došli iz Bagdada, gradili su bolnice, škole, živjeli u prostranim kućama, itd. Ali oni koji su u zadnji čas pobjegli glavom bez obzira iz Njemačke, naravno, živjeli su u vrlo skromnim uvjetima. Šangaj je za mene bio poput svijeta u malom: gotovo sve europske zemlje bile su u nekom času tamo kolonisti.
To je uvijek zanimljivo – što pojedine narode čini kolonistima.
Moć, novac, to je svakako nešto što stoji iza kolonijalnih poriva.
Vratimo se u Europu za kraj ovog intervjua. Berlin je već dugo vaš dom, a vaša Berlinska trilogija pokazuje vašu posvećenost tom gradu i njegovim naročitostima.
Da, volim Berlin. No, moram priznati, da nije pao zid, ne bih ostala u njemu. Ne bih izdržala. Vratila sam se u Njemačku, u Berlin, 1973. i te godine su bile vrlo interesantne: svi smo se poznavali, dolazili su ljudi sa svih (zapadnih) strana. Volim živjeti u velikom gradu, i volim taj osjećaj da se vraćam kući nakon dugih putovanja. Posjedujem i kuću u Konstanzu na jezeru. U vrijeme mog djetinjstva tamo se puno razgovaralo – u postratno vrijeme nismo imali nešto posebno za jesti ili piti, ali konverzacije su bile vrlo žive. Važno je razgovarati o umjetnosti, politici, o svemu što se oko nas zbiva. Tamo sam se bolje osjećala za vrijeme pandemije, Berlin mi je u tom trenutku bio previše, iako sam jako rado tamo, imam puno prijatelja, ured, …sve mi je to u vrijeme pandemije bilo previše. Pandemija je inače bila vrlo plodno razdoblje za mene, koncipirala sam tri izložbe i tri knjige.
Nadam se da ćemo uskoro vidjeti vašu izložbu i u Zagrebu.
Za vrijeme boravka u Zagrebu razgledala sam Umjetnički paviljon i jako mi se dopao, izgleda kao dvorac, vjerujem da će se tamo moći napraviti odlična izložba.
Možda snimite i neki film na licu mjeseca?
Vidjet ćemo!
