S Ilijanom Lončar, ovogodišnjom dobitnicom strukovne nagrade za izuzetan umjetnički doprinos promicanju suvremenog plesa, samostalnom umjetnicom, plesačicom, koreografkinjom, plesnom pedagoginjom, kineziologinjom koja neumorno radi na širenju suvremenog plesa i razvoju plesne publike u Požegi, razgovarale smo o plesu izvan središta, plesnoj publici, radu i ljubavi koju posvećuje svom pozivu.
Godinama si na plesnoj sceni, kako je tekao tvoj plesni put? Kakva je scena bila u tvojim počecima?
Bilo je puno drugačije devedesetih. Godine 1988. sam došla iz Osijeka u Zagreb kako bih pohađala Školu za ritmiku i ples, danas Školu suvremenog plesa Ane Maletić, u klasi profesorice Ivančice Janković. No, sve je zapravo počelo kad sam imala četiri godine i kad me mama upisala u Baletni studio Dječjeg kazališta Ognjen Prica (danas Branka Mihaljevića), gdje sam provela prvih nekoliko godina plešući, ali i glumeći u predstavama.
U 3. razredu OŠ upisala sam Plesni odjel Glazbene škole Franje Kuhača u Osijeku u klasi Jasne Frankić Brkljačić. Taj odjel još postoji i vrijedno radi, a ja sam bila prva generacija i prva Osječanka koja je odlučila nastaviti srednju plesnu školu u Zagrebu. Kasnije su to učinile i Stanka Džambić, Vladimira Frketić i Nikola Livančić ex.Božić i Martina Terzić – to su Osječanke od kojih je dio ostao profesionalno u plesu.
Nakon završene srednje škole ostala sam u Zagrebu, nastavila plesati u profesionalnim produkcijama i stekla status samostalne umjetnice 1997. Izvedbeno sam bila najaktivnija od 1991. do 1997. Budući da sam željela ići na plesnu akademiju, s nekoliko kolega otišla sam u Bruges u Belgiji na audiciju – i prošla sam, ali si financijski nisam mogla priuštiti školovanje. Tako sam završila Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu.
Ljubav prema plesu bila je oduvijek najjača pa sam uz studiranje odlučila otputovati u New York zajedno s Larisom Lipovac, Bojanom Valentić i Ivančicom Horvat na tromjesečni ljetni intenziv u Alvin Ailey Dance School. Nakon toga, slijedom uspješne audicije Male Scene i Arenadance Theatra za projekt „Ples u razredu,“ živjela sam i radila dva mjeseca u Amsterdamu. Još sam nekoliko godina nakon povratka plesala u zagrebačkim projektima i predstavama, a onda sam se zaljubila i pristala otići u Požegu gdje nikad prije nisam bila, udati se, roditi našu Lauru i stvarati neki novi život od nule.
Požega je tada imala jaku amatersku kazališnu scenu. Kako si se prilagodila novim uvjetima?
Požega ima dugu tradiciju amaterskog kazališta koju pokušava profesionalizirati, ali to je teško jer nema zaposlenih profesionalnih glumaca, a ni političke volje, financija, umjetničke inteligencije i žara kako bi se napokon to i dogodilo. Djelovanje i uspješnost Gradskog kazališta Požega odavno to zaslužuje. Kazalište puno radi s vanjskim suradnicima – požeškim studentima koji su na studiju glume u Osijeku ili Zagrebu ili profesionalnim glumcima iz Požege koje se pokušava uvrstiti u repertoar.
Kad sam došla u Požegu, cilj mi je bio plesati i koreografirati. Nadobudno sam sa svojim bookom došla tadašnjoj ravnateljici Maji Žebčević Matić i pitala postoji li plesni ansambl, a nije postojao ni glumački! Ubrzo sam počela koreografirati predstave za djecu. Prva koreografija mi je bila Petar Pan u režiji Jasmina Novljakovića i tako je, malo po malo, počela moja vrlo uspješna suradnja s kazalištem početkom 2000-tih. Čak sam i proglumila – dobivala sam glumačke uloge bazirane na pokretu, poput Pinokija. Iz pokreta sam i glumila i govorila tekst. Bio je tu i Show kod dvorske lude, a u Mačku u čizmama sam i pjevala jer je to mjuzikl, glumila sam i Lastana u Sretnom princu, bila sam Gospodin Nielson, majmun u predstavi Pipi Duga Čarapa, Djevojčica sa šibicama… Glumila sam i plesala i tako sam pregrmjela taj najosjetljiviji period odlaska iz Zagreba i sa plesne scene.
U tih šest godina na požeškoj pozornici zaslužila sam i dvije nagrade „Žar ptica“ za Čarobnjaka iz Oza i Show kod dvorske lude. Bile su to ujedno prve nagrade u kategoriji scenskog pokreta i koreografije. Ta nagrada nije postojala, ali ju je povjerenstvo željelo dodijeliti pa ja tada ustanovljena.
Vodiš cjelokupnu požešku plesnu aktivnost, od radionica i tečajeva do organizacije gostovanja. Koliko je bilo komplicirano uspostaviti takvu infrastrukturu? Vole li Požežani plesati i gledati ples?
Kada sam to sve započela u Požegi prije 24 godine, očekivala sam da će ipak ići brže, da će publika brže prihvatiti suvremeni ples i plesno kazalište jer je u gradu već postojao Studio za balet i ritmiku. Osim toga, svih ovih godina samo kroz našu dvoranu prošlo je jako puno djece i roditelja – govorimo o tisućama.
Kad sam osnovala plesnu radionicu 2000. godine, bila sam prva koja je u Požegi pokrenula samostalnu umjetničku djelatnost. Tek sam nakon 15 godina rada pokrenula umjetničku organizaciju i to mi je otvorilo put do Ministarstva kulture i medija, što je bilo od presudne važnosti za programe Svi na plesnu predstavu – organizacija gostovanja profesionalnih plesnih predstava, Požeški plesni kreatorij – projekt organizacije plesnih radionica s gostujućim plesnim umjetnicima i pedagozima i Požeški Plesokaz – međunarodni festival suvremenog plesa. Bez potpore Ministarstva ništa ne bi bilo ostvarivo jer na lokalnoj razini i dan-danas teško pronalazim put. Moja umjetnička organizacija jest u proračunu grada i županije i zahvalna sam na tome; međutim, sredstva su iznimno mala s obzirom na zahtjevnost projekata.
S pedagoškim radom sam krenula iz unajmljene učionice i do danas plaćam sve prostore u kojima radim jer nisam pronašla drugi modalitet, dok, primjerice, sportske udruge uvijek dobivaju dvorane besplatno na korištenje. Međutim, Požega ni njih nema dovoljno. Teško je naći adekvatan prostor za ples; promijenila sam pet lokacija, no sad sam već preko 10 godina u dvorani od 170m u kojoj sam samo ja sa svojim malim i velikim plesačima i plesačicama. Imamo garderobu, krojačnicu i fundus kostima. Za redovnu djelatnost doista se odvajaju značajna financijska sredstva kako bi pogon uopće mogao opstati. Za programe nastojim putem javnih natječaja u kulturi priskrbiti sredstva za kvalitetniju realizaciju zamišljenih programa.
S obzirom na sve te obaveze, kako izgleda tvoj radni dan?
Ujutro sam na računalu i mobitelu, radim svu potrebnu organizaciju i to vrlo često paralelnih programa na više strana, komuniciram i pripremam sve potrebne stručne suradnike koji su dio autorskog tima za pojedine projekte, redovito objavljujem događaje na društvenim mrežama, pišem najave za medije, zatim idem u dvoranu u 14h, čistim, pripremam sve u glavi, osmišljavam kostime, a od 16h nadalje vodim classeve često i do 22.30. Vikendima često putujemo na plesna gostovanja. Kao kineziologinja vodim i pilates i aerobik za žene, organiziram satove yoge jer mi je poseban gušt omogućiti odraslima kvalitetno rekreativno vježbanje, a i svaki prihod je bitan kako bih mogla ulagati kvalitetu projekata, kostime i produkciju.
Aktivno surađujem s Udrugom Mi – udrugom roditelja djece i osoba s poteškoćama u razvoju i s Udrugom Mali princ – udrugom roditelja, djece i osoba s poteškoćama šireg autističnog spektra. Posljednje dvije zimske sezone vodim i Školu klizanja u organizaciji Požeškog sportskog saveza i Grada Požege.
Podržava li te okolina ili te ispituju kada ćeš se početi baviti nečim ozbiljnim?
Otkad sam krenula s pedagoškim radom, imam širu podršku i od strane roditelja djece koju podučavam i od svoje obitelji. Međutim, dugi niz godina si nisam uspijevala isplaćivati honorare zbog velikih troškova najma prostora, sve dok se nije povećao broj djece. Jedva sam došla do minimalca jer, naravno, uvijek treba platiti prvo suradnike. Puno je proteklo godina dok nisam došla do suvislih primanja, ali to još uvijek nisu novci koje bih s visokom stručnom spremom trebala opravdano zarađivati. Kada uspijem od projekata isplatiti honorar sebi kao organizatorici i provoditeljici, onda sve poprima „normalan“ smisao.
U svakom slučaju, uz toliko rada u nekim drugim strukama bi se daleko više zaradilo, no u plesu je još uvijek jako teško biti uopće plaćen za posao koji ti je struka, i to unatoč tome što smo profesionalci i od toga živimo. Žao mi je što se naš posao doživljava kao nešto što trebamo neprestano raditi volonterski. Puno sam volontirala u raznim sferama društvenih djelatnosti u Požegi, i kada sam prije nekoliko godina počela inzistirati da moj rad kao profesionalke bude i plaćen, dosta je bilo otpora onih koji su u mogućnosti angažirati stručnjaka za određeni dio posla koji to zahtjeva.
No, i suprug mi sve češće kaže da radije provedem malo više vremena s njim i doma nego da stalno volontiram. Volim volontirati, ali ne može se tako cijeli život, tim više što je meni ples posao. Ljudi ovdje ne shvaćaju da iako je ples moj poziv, on je i moj jedini izvor prihoda. Mislim da ova sredina još uvijek ne razumije u potpunosti posao samostalne umjetnice budući da većina ipak ima stalni posao s redovitom plaćom, a ako i vode neku udrugu to im je hobi ili čak dodatni izvor prihoda.
Poznato je da suvremeni ples nema veliku publiku. Koliki je interes za suvremeni ples u Požegi? Kako ljudi reagiraju na predstave?
To je doista mukotrpan i uporan rad na razvoju publike, barem što se tiče plesnih predstava za odrasle. Kazalište je puno kada djeca imaju produkcije i kada ih dolaze gledati rodbina i roditelji. Borba počinje kada imamo predstave za odrasle. Često pitam ljude koji idu u kazalište, muzej ili knjižnicu zašto ne dolaze i na plesne predstave. Imam dojam da misle da to nije za njih. Pitam se za koga je onda, ako nije za ljubitelje umjetnosti! Uspije se skupiti 30-50 ljudi, ali za mene to nije to – 30 popunjenih mjesta od 217 – kazalište djeluje jako prazno, pogotovo kada gostuje Zagrebački plesni ansambl koji ima skuplje i tehnički zahtjevnije predstave za koje je potrebno puno sati pripreme, ponekad i cijelu noć.
Ipak, oni koji dođu lijepo reagiraju, a neki dolaze i redovito. Moram biti zadovoljna s tim, iako se pitam gdje su roditelji djece koja plešu ili su prije plesala, gdje su bivši plesači, gdje su plesači i roditelji iz drugih plesnih studija u gradu, gdje su zaposlenici odjela vezanih uz kulturu, gdje su odgojitelji, učiteljice, nastavnici, profesorice, jednostavno gdje su svi oni koji poštuju umjetnost općenito. Još ih sve čekamo na plesnim predstavama.
Kroz program Svi na plesnu predstavu organiziram predstave za sve skupine – od beba do vrtićke, predškolske dobi, osnovnoškolske, srednjoškolske, i za odrasle. Time pokazujemo koliko plesna umjetnost dodiruje sve generacije. Zovemo predstave koje se izvode primarno u kazališnim dvoranama, ali i u knjižnici, muzeju, školskoj sportskoj dvorani, plesnoj dvorani, na otvorenom… Od jedne organizirane plesne predstave godišnje, razvojem projekta s vremenom sam došla do osam gostujućih naslova u jednoj sezoni. I to je uspjeh. Predstave za odrasle često vežem uz određene dane, poput Međunarodnog dana plesa, Svjetskog dana kazališta, Dana kazališta, Požeškog kulturnog ljeta, otvorenja plesne sezone…
Kako izgledaju tečajevi i nastupi? Tvoji stavovi prema plesu različiti su od plesnog mainstreama.
Imam svoju kulturnu politiku koju razvijam i nadopunjujem neprestano. S djecom nastupamo samo na festivalima, susretima i revijama. Ne idemo na razvikana, skupa, komercijalna natjecanja na koja, istina, gotovo svi idu i koja roditelji vole, jer ne podržavam natjecanja u plesu. Naročito u ranom odrastanju kada ples mora biti dostupan svima kako bi se kroz njega psiho-motorički razvijali i stvorili samopoštovanje te prihvatili sebe onakvima kakvi jesmo. Ponekad zbog želje za kompetitivnim sadržajima djeca i roditelji odustanu i prelaze na one sadržaje koje su natjecateljski. Uz to često dolazi potreba za preranim odrastanjem, šminkanjem, kostimima neprimjerenima uzrastu djece, trendovskim ponašanjima… Ja ne šminkam djecu za nastupe i to je danas nepopularno. Bavim se odgojnim, stvaralačkim i kreativnim plesom primjerenim godinama polaznika. Ilustracije radi, nedavno su mi djeca bili „krumpirići“, a na većini natjecanja bi bili u kratkim majicama otkrivenog trbuha, jako našminkani, s umjetnim trepavicama i glazbom neprikladne tematike i teksta.
Kao plesna pedagoginja i kineziologinja jednostavno ne mogu i neću tako raditi, čak i pod cijenu ispisivanja djece, čega ima dosta jer se djeca a onda i roditelji povode trendovima na društvenim mrežama. To je za mene nepotrebna komercijalizacija plesa koja prerano kreće u životima djece i mladih. Objašnjavam im da se mogu šminkati kod kuće ako žele isprobavati, kao što sam se i ja u njihovim godinama šminkala i lakirala nokte u igri, no na sceni ne dozvoljavam ni nakit ni lakirane nokte. To je pravilo kazališne scene (osim ako nije kao rekvizit u službi ideje). Jedna sam od rijetkih kolegica koje od toga bježe.
Isto je s natjecanjima, koja postaju imperativ. Požeški Plesokaz je trodnevna manifestacija, međunarodni festival plesa za mlade plesače i plesne škole, a nema ni povjerenstvo ni nagrade i neću ih nikada ni uvesti. Pokrenula sam festival kao druženje jer mi je nedostajalo profesionalno okruženje pa sam kolege prvo pozivala na suradnje, produkcije ili kao goste na produkcijama, ali je to preraslo u nešto veće jer imam puno kolega koje volim i koji se rado vraćaju u Požegu. S obzirom na to da sam starog kova, sve je krenulo od ideje razmjene – mi zovemo njih, a oni nas na festival ili reviju. Tako je i ostalo. Neke zanima imamo li nagrade i pehare, a kada kažu roditeljima da nema, odluče ne doći.
Plesokaz je edukativni, izvedbeno-druželjubivi festival. Ujutro počinjemo s radionicama – to je prva točka sastanka, Happy to meet. Tu se zagriju i nauče nešto novo, pripreme za sadržajan dan koji je pred njima. Nakon toga idu na generalne probe u kazalište, zatim imaju zajednički ručak u hotelu, gdje se druže i upoznaju. Zatim gledaju profesionalnu plesnu predstavu kako bi „napunili baterije“, a potom nastupaju u večernjim satima. Nakon festivalskog programa slijedi Dj Plesokaz party i domjenak prije nego što odu svojim kućama ili u hotele na spavanje.
Plesokaz je ove godine okupio 500 plesača/ica iz 25 gradova, 44 plesne škole i pet država (1.-3. ožujka 2024). Ministarstvo nam je prvi put ove godine smanjilo sredstva pa sad tražim načine kako „pokrpati“ financijske rupe. Voljela bih da okolina shvati da je Umjetnička organizacija u registru neprofitnih organizacija i da to nije privatni biznis, što sam često znala čuti u kuloarima. Također bih željela da umjetnički projekti koje stvaram, organiziram i realiziram dobiju zasluženu, značajniju financijsku podršku institucija Grada, Županije i Ministarstva kulture i medija RH kako bi se mirnije, sigurnije i bez nepotrebnih stresova mogli dalje unaprjeđivati i rasti.
Koje još projekte smatraš bitnima?
Ponosim se i projektom Požeški plesni kreatorij, u sklopu kojegorganiziram radionice profesionalnih plesnih umjetnika koji dolaze u Požegu. U početku su radionice bile otvorene za sve, a sada su samo za grupe plesača Umjetničke organizacije jer na radionici nastaje i dio koreografije koja se pleše na produkcijama i gostovanjima. Zadnji u nizu umjetnika su bili Ida Jolić, Zvonimir Kvesić, Martina Terzić, Ana Mrak, Endi Schrotter i napravili smo koreografije koja sam suradnički dovršavala i uvježbavala nakon što se pedagozi, umjetnici vrate u svoje sredine.
Radiš i s izrazito malom djecom. Koje su generacije najprijemčivije za ples?
Radim već s djecom od dvije i pol godine starosti. Počela sam raditi s djecom od četiri godine, međutim, svake se godine spušta granica i raste interes roditelja. S djecom od dvije i pol godine je prekrasno raditi, ali je potreban mjesec ili dva adaptacije. Roditelje nastojim zadržati u garderobi jer u suprotnom, ako su u dvorani, nema granica odvajanja. Dijete ih tako može vidjeti kada poželi dok ne razvijemo međusobno povjerenje, a kad se to dogodi, nema više nikakvih problema i sat može trajati i 60 minuta, a ne planiranih 45.
S malom djecom treba češće mijenjati sadržaj jer im treba zadržati pozornost. Uživam u njihovom sazrijevanju. Radim kreativni ples sve do kasnije školske dobi, što podrazumijeva odabir tema primjerenih uzrastu. Na početku procesa uzmem bilježnicu i upisujem njihove interese – što vole, što ih ispunjava, kakvu glazbu vole, što ih čini tužnima, veselima i sve zapisujem, a kad se odlučujemo za temu vratim se bilješkama i demokratski odlučujemo čime ćemo se baviti. Koristim teme iz života, svakodnevice, mašte, a onda ih kombiniram i upotpunjujem teorijom Rudolfa Labana i dramatizacije, koje je jako puno u radu s djecom. Malo po malo, osnovnoškolcima ubacujem suvremeni ples s puno rada na podu jer su najprijemčiviji za takav organski pokret. Od 5. razreda nadalje detaljnije radimo na suvremenim plesnim tehnikama i promišljanjima.
Bave li se tvoji učenici i kasnije plesom?
Nataša Mihoci je prva Požežanka koja je otišla u Zagreb kako bi nastavila školovanje u Školi za suvremenog plesa Ane Maletić, Ines Jandroković je također završila srednju plesnu, zatim je tu Luka Švajda koji je nakon Zagreba i Salzburga dio svoje uspješne plesne karijere proveo plešući u svjetski renomiranoj belgijskoj kompaniji Rosas, a trenutno studira u Bruxellesu i radi na vlastitim plesnim projektima. Tu je i Nataša Kustura koja je plesala kod mene sve do kraja srednje škole pa nastavila plesni put u Zadarskom plesnom ansamblu. Završila je i ADU – odsjek suvremenog plesa i aktualna je Požežanka na suvremenoj plesnoj sceni uz Luku Švajdu. Moja kći Laura Lončar plesala je u predstavi Diši autorice Ivone Grubišić, iako joj ples nije primarni interes s obzirom na to da je završila Kineziološki fakultet. Puno je mojih bivših polaznika i suradnica koji se na neki način bave plesom i dalje, neki imaju i svoje plesne studije.
Uvjerenja sam da s djecom trebaju raditi isključivo školovane osobe koje su prošle kroz sve važne pedagoške predmete (metodiku, didaktiku, pedagogiju, psihologiju), a onda i stručne plesne predmete. A ne ovako, da djeca vode djecu, da nestručni voditelji rade s plesačima, što je dosta rašireno i potpuno dozvoljeno u Hrvatskoj. Često najiskusniji plesači koji imaju osjećaj za podučavanje preuzimaju tečajeve, no što je sa svima koji su završavali srednje plesne škole i akademije ili plesne edukacijske smjerove? Plesno obrazovani kolege često teško pronalaze adekvatan posao u struci, a školovali su se naporno i predano za njega. To jednostavno nije pošteno i trebalo bi se sistemski raditi na pozitivnim promjenama.
Drugi problem je u manjim sredinama kada se educirani kadar kolega i kolegica ne žele vratiti jer te sredine ne privlače mlade ljude uvjetima i sadržajnošću života. Sa mnom je npr. radila Zagrepčanka Marta Krešić nakon završene srednje škole i prije upisivanja akademije, to je bilo predivno jer smo se savršeno razumjele, profesionalno i privatno, ali ni ona nije ostala u Požegi. Divno je kada imaš suradnicu i možeš podijeliti posao i strast za plesom. Sve mi je teže iznova se dokazivati i opravdavati vrijednost moje struke, i to nakon 24 godine pedagoškog i plesnog iskustva.
Kako su Požežani reagirali na nagradu koju si nedavno primila?
Hm… Na društvenim mrežama sam primila najviše čestitki jer su svi vidjeli objave. To su većinom dragi kolege, prijatelji i poznanici. U Požegi je samo jedan medijski portal, s kojim kontinuirano surađujem, objavio tu lijepu i značajnu vijest te me pozvao na intervju. Moram biti iskrena i reći da mi je žao što većina medija u Požegi nije reagirala, najviše zbog vidljivosti naše branše.
Jedne sam godine aplicirala na natječaj Poduzetništva u kulturi te uložila značajna sredstva u medijsku vidljivost plesnih programa u Požegi. Tada su svi plaćeni mediji pratili sve što sam im pisala i slala, no čim je to prošlo, više nitko ne reagira na tu vrstu aktivnosti. Tužna sam jako zbog toga, ponekad i ljutita, jer su to programi u kulturi od javnog interesa. Čak i kad sama napišem tekst i pošaljem fotografije, često se ne objavljuje. Pokazalo se da sam više čestitki dobila s nacionalne nego s lokalne razine. Smatram da je ovo posebna i važna nagrada, ne samo za mene osobno već i za sredinu u kojoj živim, na kojoj bi mi trebali čestitati iz gradske i regionalne uprave i time podržati ples. Znam da to možda djeluje neskromno, ali to iskreno mislim i osjećam.
Kako si ti doživjela nagradu?
Priznanje struke je jako bitno i neizmjerno mi puno znači, a znači mi i što mi je puno kolega čestitalo. Najviše me se dojmilo što kolege govore da je nagrada zaslužena, tim više što se ovdje osjećam pomalo dislocirano i sama sve guram. Neprestano moram puniti baterije, motivirati se svako jutro iznova, iz jednog projekta u drugi. Svaki put si nešto novo nađem za motivaciju, iako ponekad gubim entuzijazam. Upravo zato posvećujem nagradu svim kolegicama i kolegama koji rade izvan metropole i bore se za razumijevanje struke u široj javnosti.
Ima li još nešto što bi željela ostvariti?
Žao mi je što već duži period slabo surađujem s Gradskim kazalištem Požega kao suradnica na scenskom pokretu i koreografiji za profesionalne predstave. Htjela bih u budućnosti nastaviti suradnju, to mi je, uostalom, uža struka, no osim dobre volje vodstva kazališta potrebni su i jači budžeti kako bi se i suradnica za scenski pokret mogla ravnopravno angažirati u autorski tim predstave. Začarani je to krug u kojem, nažalost, naša struka još uvijek kaska na začelju dugačkog umjetničkog lanca.
