U Zagrebu se od 27. lipnja do 2. srpnja odigrao festival Ganz nove perforacije. Ako vas je naziv događanja na prvi pogled zbunio, niste jedini: navikli na Dominove Perforacije i Ganz novi festival SC-ove Kulture promjene, ovaj bastard od imena djeluje kao pogreška. Nažalost i nasreću, on to nije. Nažalost, zato što je do spajanja dva važna festivala izvedbenih umjetnosti došlo iz nužnosti koju je donio rat koji se zadnjih godina vodi protiv nezavisne kulture (o čemu je pak Gordan Bosanac snimio i film koji se prikazan na istom festivalu); nasreću, zato što je udruženim resursima omogućio bogat i važan program (uz brojne reprize, instalacije, konferenciju i radionice čak osam premijera). Ove godine festival se događao u nizu prostora (ali ne i u SC-u): policentričnost je, ponovno, odgovor na nužnost, ali i politika, u smislu da se nadaje kao jedan od modela osmišljavanja novih kulturnih politika. Nije riječ samo o kulturnim prostorima u punom smislu riječi, već i o privatnim stanovima — barem što se tiče izvedbi Homesick festivala, svojevrsnog festivala u festivalu, koji je izvedbene umjetnike ugostio u stanovima diljem Hrvatske.
Jedna od predstava koje su ovih dana doživjela svoju premijeru jest i Razgovaranje, nastalu u okviru Četveroruke, a čiju režiju potpisuje Marina Petković Liker, dramaturgiju Maja Sviben, dok u njoj glume Lada Bonacci, Slavica Jukić, Jasna Palić Picukarić, Barbara Prpić, Urša Raukar i Dijana Vidušin. Igrajući oko velikog kvadratnog stola u centru studija Chekov, s publikom na sve četiri strane, ovih šest žena kroz izvedbu pokušava komunicirati – međusobno, s publikom, sa vlastitim iskustvima, te s glasovima i pričama žena iz Darde. Naime, osnovni okvir predstave čini dokumentarni zvučni zapis razgovora koje je autorica u Udruzi žena Darde, u tom malom mjestu u Baranji, vodila o iskustvima suživota, pamćenja, traume, svakodnevice i njihovih preplitanja. Početak i kraj izvedbe označeni su autentičnim snimkama, a glumice u igru kreću kao istraživačice i slušateljice, što su uloge u koje se vraćaju i na kraju, te u koje u konačnici ulazi i publika.
Osnovna ideja dokumentiranja narativa svakodnevice Darde svojevrsni je antropološki ekskurs u prostore koji su se udaljili od percepcija i iskustava metropole (krovni naziv projekta čiji je Razgovaranje dio jest Udaljenosti), te koji nude gotovo egzoticirano iskustvo sela, provincije i prostora koji je uz sve zločine i ratna stradanja ostao etnički “nečist”. Egzotičnost Drugoga, kakvim su postale žene iz Darde — kada? u kojem trenutku je ta udaljenost postala toliko velika? kada smo to prestale biti mi? jesmo li ikada bile? — u predstavi je dodatno naglašena slušalicama, istraživačkim oruđem, koje stoje na tom središnjem stolu, kao jedini rekvizit (uz bokal vode) prisutan od početka predstave.
Centralni dio predstave glumačka je igra organizirana oko tema i priča koje su glumice čule – izvedbeni odgovor na dokumentarni zadatak, što je vrlo zahtjevan glumački proces koji je kroz veći dio predstave i prilično uspio. Glumice prelaze zadanu udaljenost, od narativa Drugog do internaliziranja i vlastitog odgovora. Ovaj proces kreće od tijela u prostoru, koja se tamo nalaze i prije ulaska publike, i koja se polako premještaju u centar za stol, na taj se način udaljujući od tijela publike, da bi tamo bivala kroz dugi uvodni dio, s namjerom da se udaljenost iznova prijeđe i da se izvođači i publika susretnu u kazališnom prostoru i vremenu. Nastavlja se kroz glas – glas je inače važna tema koju Petković istražuje u svom znanstvenom i umjetničkom radu – kao i kroz propitivanje mogućnosti komunikacije: što komuniciramo kroz tijelo, što kroz glas, što je glas prije nego što postane riječ, što su riječi kada nisu uključeni u logičku sadržajnu strukturu rečenice. Improvizacijske glumačke minijature naglašene i konturirane zvukom (za koji je odgovoran Luka Gamulin), koji također aktivno sudjeluje u procesu i kokreira izvedbu. Glumice ulaze u uloge i odnose i interpretiraju i dramatiziraju narative iz Darde (u čemu je posebno dojmljiva Urša Raukar), kroz niz scenskih situacija, transformirajući tako lica i prostor. Dramatizacija stavlja stvarni tekst, snimke žena iz Darde, u opreku s njihovom glumačkom interpretacijom, naglašavajući time njihovu pretpostavljenu autentičnost, ali i u opreku s tišinom, gestom i glasom, propitujući tako “stvarnost” narativa uopće. Marina Petković je programskoj knjižici za drugu predstavu iz istog ciklusa (Ni prijatelj ni brat) napisala kako je određenu koherentnu priču moguće ispričati tek iz pozicije moći, nakon što se trauma preradi kako bi se mogla logički uspostaviti i povezati u narativ.
Još jedna važna komponenta umjetničkog rada Marine Petković koja je prisutna i u ovoj predstavi promišljen je odnos spram publike. Razgovaranje nije interaktivna predstava u užem značenju ovog pojma (tek sam kraj označava dijeljenje hrane i pića), no glumice reagiraju i odgovaraju i na tijela i poglede ljudi u prostoriji, obogaćujući koncept Razgovaranja još jednu dimenziju.
Iako funkcioniraju i kao zasebna predstava, Razgovaranje je, kako smo spomenuli, dio šireg projekta pod nazivom Udaljenosti. Započet 2017. godine s umjetničkim istraživanjem pod nazivom Udaljenosti – fokusiranje nastavljen je nizom izvedbi: Udaljenosti – posustajanje, Udaljenosti – točka 285 te posljednja prije Razgovaranja, naslovljena Ni prijatelj ni brat. Čeka nas još peta epizoda, koja je zamišljena kao grand finale koje će koristiti elemente svih prethodnih izvedbi. Pitanje kada i kako će se ona realizirati, te hoće li se reprize Razgovaranja najavljene za jesen doista održati, pitanja su kulturne politike. Upravo se na ovakvim projektima snažno osjećaju već notorni budžetski rezovi Ministarstva kulture, koji nekomercijalnoj umjetničkoj sceni onemogućuju stabilnost čak i na planu osnovnih egzistencijalnih uvjeta. Primjerice, za projekt putovanja predstave u Dardu nije bilo moguće pronaći dostatnu financijsku podršku, što je prouzročilo da žene iz Darde, na čijem se iskustvima predstava temelji, predaleko se nalaze da tu predstavu i pogledaju. Rezovi u kulturi Udaljenosti su tako proširili za posve novu, neplaniranu dimenziju.
Razgovaranja, kao i cijeli ciklus Udaljenosti, iznimno je dobrodošlo osvježenje. Ono beskompromisno zauzima prostor i vrijeme za zaista dubinsko istraživanje različitih aspekata tema ranjivosti, komunikacije, suigre, supostojanja. Na isti način, Petković pruža prostor i glumicama i publici da se zaista susretnu, bez straha od šutnje koja se proteže kroz gotovo prvu četvrtinu predstave. Ovo uzimanje prostora za bivanje i komunikaciju izvan dominacije događaja ili priče (vječito muški orodnjenih instanci) predstavlja možda i najsnažniju feminističku gestu u umjetničinom radu, kao i preporuku za gledanje, ukoliko za njega ponovno bude prilike.
