Donosimo pet priča polaznica masterclassa kreativnog pisanja Ivane Bodrožić održanog na Cresu, o kojem više možete pročitati ovdje.
Jana Ažić: Samo sam ti to htjela reć'
„Samo sam ti to htjela reć'.“
Poljubile smo se, a onda mi je rekla, „Budi dobra. I pusti druge da pričaju.“
…
Mama se uvijek brine. Nikako da se pomiri s tim da nema kćer koja šuti. Iako, znam ja nešto i prešutjeti, a da pritom ne puknem. No, nije to lako, vidi mi se na faci. Možda se od tog nataloženog sala neizrečenog i debljam.
„Ma ok si, samo si se malo raskvasala.“
Smijem se, baš je pogodila riječ i u pravu je, ne vrijeđa. Valjda. Ma, nakon svega, zaboli me. A boljelo me je.
…
Sestru pamtim smirujućom, ohrabrujućom. Onda smo nakon sata sparnog vremena dočekali njega. Mrk. Toga se jedino od njegove face ispod maske sjećam.
Izdisao je predrasude i vrlo brzo definirao jasne granice. On je doktor, ona mlada nezainteresirana medicinska sestra i ja, šlapa od pacijentice. Razdragani trio u sobi Odjela ginekologije u bolnici u Gospiću. Kao da nije sve bilo dovoljno sjebano, ne mislim njima u Gospiću nego meni, gospodin doktor dodatno se potrudio poškropiti atmosferu svojom veličinom koju je, osim osuđujućim pogledima, predstavljao i usporenim pokretima, uz iritirajuće isticanje njegova četrdesetogodišnjeg iskustva rada i kasnije pasivnom agresijicom. Tipično liječnički, nije gledao mene, gledao je u komp. Skinuo bi samo masku da otpije malo turske kave. Mene nisu ponudili.
„Kako sad ovo, zašto to sad ne radi? Kako da upišem…?“
Nagonski sam mu umalo krenula pomoći, no srećom, uskočila je sestra i osposobila komp. Ona šlapa od sestre, nije rekao, tako ju je gledao.
„Ime i prezime? Zašto ste tu? A što ste završili? Što ste po struci, gdje radite?“
U pizdi materinoj, to sam mu trebala reći. Zašto je bitno gdje radim dok raskrečena ležim pred tvojom glavom iznad koje u pozadini viri Ana, tako se zvala sestra, pročitala sam joj na pločici ime. Zašto je, pobogu, bitno gdje radim dok razbuktalo krvavo tkivo izvire iz mene drito u vas? U tom trenutku ja nemam zanimanje, nemam posao, nemam ništa. Imam hrvatsko zdravstvo u koje polažem novce i nadu. U jebenom Gospiću. I te jebene polipe koji krvare i svašta nešto. E, da, imam i strah.
„Gdje su nalazi?“
„Nemam.“
„Nema nalaza.“ Razočarano osuđujuće okrene se Ani. „Vidite, sestro, što ja vama uvijek govorim? Nalazi se moraju imati. Ne smije se primiti pacijenticu bez nalaza, to je nedopustivo. Ne govorim ja vama ništa…“, okreće se u tom trenutku meni, „Ja to samo nju učim. Znate, mladi moraju učiti.“
Šutim i kimam glavom. Ana isto. Što ćemo… Da ga pitam jel' i on hoda Plitvicama s nalazima u ruksaku?
„Da nije vikend, ne bih vas primio“.
Dobro, šta da vam kažem? Ipak je srećom po mene vikend, Bogu hvala nedjelja, sutra Vela Gospa, tako mi Bog pomo'go. Kajem se od svega srca što uvrijedih doktora. Najveće i najmilije dobro. Čvrsto odlučujem da ću se promijeniti i da neću više hodati bez nalaza u ruksaku. Nevoljko mi oprašta grijehe, jer ipak sam ja razumna žena sa završenim fakultetom, iako Filozofskim, ali ok, može sa mnom pričati. Za razliku od Kate. To je neka druga priča vezana uz cijepljenje i frustraciju time što Ličanke više vjeruju jedna drugoj nego njemu, ali nebitno sad. Pregled je trajao skoro tri sata. Zbog njegove priče.
…
Kako da on sad zna da su to polipi kad nemam prijašnjih nalaza?
Ja stvarno ne znam kako on sam ne zna zaključiti da jesu, s tim svojim četrdestogodišnjim iskustvom. Cokće u nevjerici, vrti glavu, onu istu koju bi mu kasnije, kad mi je procirkulirala krv tijelom, odvidala sa zadovoljstvom.
„Bez nalaza… to sad može biti bilo što… da imam napisanu dijagnozu kolege liječnika sve bi bilo jasno. Zato sam uvijek učio svoje studente da se nalazi moraju imati. Ne govorim ja to vama, to ja nju učim.“ Rečenica koju ćemo Ana i ja najviše puta čuti taj dan.
Dobro, doktore, što ćemo sad, da se ubijem? Možemo li zaključiti tu priču? Nalaza nemam, nemam papire, nemam stručne nazive, al' pa daj poslušaj što ti govorim. Iznijela sam cijelu anamnezu koju sam od zadnjeg pregleda zapamtila. Ali ja sam… „Što ste vi ono po struci, rekli ste?“
„Kulturologinja“, uzvraćam dok mi se lomi jezik.
Da… Ne moram ja znati, nije moja struka da znam. Nije očito ni moje tijelo.
„Vi znate sve o Guvernerovoj palači. Ja bih volio da znam o palači. Ali ne znam, ja sam liječnik.“
Moj ti, ne znam ja ništa o Guvernerovoj palači, kulturologija nije Guvernerova palača, ali da ga jebeš, očito ne znaš ni ti puno o raskvasalim pizdama u koje buljiš četrdeset godina.
„Zadnja menstruacija?“ pita.
„Joj, piše mi točno u mobitelu, nisam sad sigurna, mislim da je 1.6.“
„Piše joj u mobitelu,“ ponavlja s gnušanjem. I kreće predavanje. Priča Ani, ali ovo je opet porcija namijenjena meni, u tom trenutku predstavnici svih žena.
„Danas sve žene, sve do jedne, ne znaju kad im je bila menstruacija. To prije nije bilo tako. Prije su bar to znale, sad im sve piše u tim mobitelima, ništa ne znaju. Ne govorim ja ništa vama, to ja nju učim.“
Vrat mi se već ukočio od pokornog kimanja i težine ženske gluposti koju mi je nakalemio na pleća. Jebiga, što sad da ja tebi kažem, ne pamtim jer imam aplikaciju koja pamti za mene. Uostalom, prošlo je dva mjeseca. Kada sam kasnije pogledala u mobitel, naravno da je 1.6. bio točan odgovor. Tako mi i treba kad sam nesigurna. Reci prvi šesti i bok. Mogli smo izbjeći 10 minuta njegovog dodatnog sranja. Kao da bi on znao kad sam imala stvari. Mislim, uvijek to pitaju i uvijek se prije ulaska u ordinaciju pripremim da znam točan datum, ali ovo, ovaj dan ja više nisam znala ni kako se zovem.
„Djece?“
„Nemam.“
„Znači nije bilo trudnoće,“ zaključuje.
„Bilo je.“
„Kako je bilo, a nemate djece?“ Konačno sam zaslužila njegov pogled u oči. „Spontani?“ „Nije bio spontani.“
Drugi streloviti pogled jasno ga je definirao savjesnim prizivateljem. Sad imam svu njegovu pažnju i pozvana sam govoriti. Grešnica pozvana na ispovijed. „Kada je to bilo?“
„Prije 4 godine“.
„A što se dogodilo?”
„Pa, ovaj, ma nisam na kraju, ovaj, čekala komisiju jer su mi, ovaj, rekli da bi bilo prekasno možda pa sam onda uz savjete, ovaj, radiologa ipak nekako odlučila da...” vadim se ja prozvano, a zapravo sam trebala to izreći kao da čitam neke povijesne činjenice iz arhive one glupe Guvernerove palače. Ali nisam. Otišlo je sve predaleko. Opravdavanje mog grijeha ponizno se suprotstavljalo njegovoj osudi.
„Što se dogodilo?“
„Pa bila sam izložena zračenju.“
Posprdno uzdahne, „Kakvom zračenju?“
Ana iz kraja sobe sad već koluta očima, želi na pauzu, ali kad nam se susretnu pogledi ne zamjera mi, razumijemo se. Sorry, Ana, zaplela sam se, sad moram odgovarati. Poslije jebanja nema kajanja.
„Pa slikala sam vrat.“
„Vrat?!“ podigne glas u čuđenju. „Bože sačuvaj, pa to je nevjerojatno, kakvi kolege postoje u našoj praksi, to je nedopustivo,“ melje i melje, a onda se okreće, ali Ana je u međuvremenu napustila sobu. „Eto vidite… ovi mladi, ništa ih ne interesira, samo mobiteli, ništa ne žele naučiti“.
Sad već doslovno nalikujem kakvoj žalosnoj vrbi. Izgubila sam jedinu saveznicu i ostala sam sama, ali nevjerojatno dobro se držim. Stvarno ne znam od kud mi više snaga.
„Svašta ima u toj našoj struci. Pa ljudi prst slikaju i odmah misle... Pa jesu vas pitali da li ste trudna?“
„Pa jesu.“
Gleda me bez izgovaranja pitanja, očekuje moj odgovor.
„Pa nisam znala tada.“
„Niste znali.“
…
Raspad sistema. Uhodan igrokaz skreće u smjeru još manje podnošljive drame. Samu sebe sam pokopala, ovo je samoubojstvo. Harakiri. Prvo nisam dobro, onda nemam nalaze i sad sam ga zakucala. Nisam znala. Sad se već on pita kako sam ovako glupa uopće mogla završiti faks. Doduše, Filozofski pa ajde ima smisla.
„To je bilo rano, ali sugerirali su mi da unatoč tome...“ sad se ja tu nešto koprcam.
„Gdje se kupate?“ oštro presječe.
„Molim?“
„Vidim dobili ste boju,“ gleda mi u noge, imam cvjetnu svilenkastu haljinu.
„Gdje se kupate u Rijeci, što Pećine, Kostrena?“ nastavlja se rafalna paljba.
„Pa da... Kostrena,“ potvrdim zbunjeno.
„Znate li kolikom zračenju se izlažete dok se sunčate? Ne znate, naravno da ne znate. Vi to ne biste trebali niti znati. Ali naša struka…“
E sad je Ana sjebala jer se upravo vratila u sobu i savršeno je vrijeme da on nama dvjema održi predavanje o zračenju i rasponu štetnosti istog. Mislim, Ani da održi predavanje, jer nju uči, ne govori on meni ništa. To traje uzaludno previše i ništa ne pamtim.
„Gledajte, da je bilo nešto, a ne može biti ništa, ali da je i bilo, pa plod bi se sam odbacio, niste ga trebali vi.“ Naglo je subspecalizirao radiologiju, iako sam mu rekla da su to baš i bili savjeti radiološke struke.
„Nema šanse da je moglo nešto biti. Možda kasnije u razvoju krv se može prorijediti i…,“ gasim se… dosegao je moj kapacitet.
„Napravit ćemo ultrazvuk. Dajte joj samo nešto da ne krvari po hodniku“.
Za ultrazvuk idemo u drugu sobu. Ana mi dodaje uložak pelenu i ja uz pratnju njih dvoje prolazim hodnikom dižući volane svilene haljine jer je stvarno ne želim zaprljati, mamina je. Mislim, potpuni modni promašaj za ovu prigodu, da zna, ubila bi me. Krvariti u svili, kako će se to oprati?
…
Mene i sve žene prije i poslije mene dijelio je samo higijenski papirić na stolu sobe za ultrazvuk. I u ovoj sobi nas troje opet smo odradili igrokaz više ni ne znam na koje teme, sve dok smo pomoću štapnog ultrazvuka na ekranu gledali moju unutrašnjost. A onda je rekao, „Vidite ovo ovdje, ovo što treperi? To nam uređaj ne radi. Šteta, dva puta je već bio na popravku, a odličan uređaj. Stvarno šteta.“
U tom trenutku mislila sam samo na sebe, ali kasnije sam svima to ispričala. Imaju jedan ultrazvuk valjda na cijelu Liku i okolicu. Da sam tada bila suvisla, izlanula bi nešto u stilu – pa slabo vam je taj HDZ opremio novu bolnicu. Ima pravo, sto eura po djetetu najbolji je poticaj nataliteta.
Hm, ipak je njima više toga sjebano u Gospiću, nisam samo ja.
…
„Ja ne znam što da napišem.“ Doktore... čestitke, nisam samo ja glupa danas.
Ali evo, ako me već pitate diktirat ću vam, predlažem da krenemo s razdobljem kad je započela Danuncijeva vladavina u Guvernerovoj…
Naravno, nisam to rekla, već bez imalo susprezanja izlanula, „Pa napišite da uređaj ne radi, napišite to što ste mi rekli, da su tehničke smetnje!“ Iz žalosne vrbe naglo sam se ispravila u uspravni čempres.
„Da... mogao bih.“
Jebote, dobro mi je mama govorila da mi ne treba dopunsko osiguranje; pa ja si skoro sama nalaze pišem.
„Dobro Doktore, što mi predlažete, da odem sad za Rijeku?“
„Pa zašto biste, došli ste ovdje, šta ćete im reći?“
Pa rekla bih im nešto u stilu Ćao kako ste, hvaljen Isus i Marija čiji blagdan slavimo sutra pa opet ne mogu kod svog liječnika nego na još jedan hitni prijem u KBC samo sam nakon Gospića eto skoknula do vas u Rijeku meni malo dosadno ja došla da se zabavljamo.
„Pa rekla bih im da sam došla jer tu uređaj ima smetnje, tako nešto, ne znam, da mi pomognu...“
„Napravite kako hoćete.“
Doktore! Vidiš da se ipak kužimo. Moje tijelo, moj izbor.
„Ovako…“ ozbiljnije se ipak prihvatio pisanja nalaza, „Napisat ću da ukoliko dođe do jakih bolova i još jačeg krvarenja odmah odete u bolnicu.“
Odlično doktore, hvala vam, molim vas to mi napišite jer ako mi to nije napisano, naprosto mi ne bi palo na pamet ići u bolnicu.
„A dijagnoza…“ i tu posegne za svojim iPhoneom tražeći šifru dijagnoze… Ma zamisli ti majstora?! Mi glupače ne možemo imati aplikaciju za praćenje ciklusa, a stručnjak gugla dijagnoze? Nečuveno.
O029.
Bravo. Uspjeli smo. Napisali smo dijagnozu. Jednoj muci došao je kraj.
…
Tu noć poslušala sam Anin savjet i vratili smo se u Rijeku.
Sljedeće jutro uz jake bolove i još jače krvarenje odradila sam spontani pobačaj u svom WC-u. Uz rascvale polipe od 5cm, otišao je i osmotjedni plod koji je još jučer u maternici brojio svojih 9mm i kojem je u Rijeci na zadnjem pregledu prije dva tjedna još kucalo srce. Iako je gospićki ultrazvuk bio u kvaru ipak je trebao pokazati otkucaje, ali nije. Smetnje su prikrivale tišinu.
Imali smo dobru intuiciju, doktore. Točno smo pogodili dijagnozu O029, sumnju na patološku trudnoću.
…
Taj dan vidjela sam se s mamom. Bila je shrvana. „Zašto mi nisi rekla da si trudna?“
„Pa sve je bilo dodatno komplicirano zbog tih polipa i odlučili smo da nikom ništa ne govorimo dok ne prođe onih 3 mjeseca. … Šta se sad ljutiš, kad stalno govoriš da bi mi nekada bilo bolje da šutim…“
…
Sad ću sigurno još neko vrijeme o svemu ovom šutjeti.
I umjesto mijenjanja pelena i slušanja plača čitati o jebenoj Guvernerovoj palači u miru i tišini.
