Iako naoko besmisleno blaga, tri pitanja Bechdel testa bi vjerojatno drastično skratila popis hollywoodskih filmova s vaših polica ili računala i ostavila vas s dobro poznatom dvojbom – Twilight ili 50 shades of grey (da, oba prolaze Bechdel). Također, takvom selekcijom ozbiljno bi opustošili/e i ovogodišnje kandidate za Oscara (4/8 ih prolazi prema Bechdel kriterijima). Ususret skorašnjim Oscarima, danas se pitamo koje su mane Bechdela, što se zamjera Hollywoodu i kome da se obratimo za pozitivne primjere?
Sama po sebi depresivna, činjenica da oko 40% hollywoodskih filmova ne uspijeva zadovoljiti slabašne kriterije Bechdel testa objašnjiva je logičnom i jednako depresivnom činjenicom da osim što ih ne vidimo na ekranu, žene su podzastupljene uglavnom i u svakom drugom području filmske industrije.
Kada nešto stvaramo uglavnom to radimo na temelju vlastitog iskustva i iz vlastite perspektive, ne čudi onda da u industriji gdje muškarci (većinom bijeli muškarci, make no mistake) u zadnjih deset godina čine 81% nominacija za Oscara u ne-glumačkim kategorijama, u filmovima nema mjesta za višedimenzionalne i raznovrsne ženske likove. Tome u prilog ide i statistika prema kojoj u slučajevima kada je uključena barem jedna scenaristica, broj filmova koji zadovolje kriterije Bechdel testa poraste za 15% u odnosu na filmove koje su pisali isključivo scenaristi. Kada u filmu sudjeluju isključivo žene kao scenaristice, prolaznost se penje na 100%.
Foto: poly-graph
Što se ovogodišnjih nominacija za Oscara tiče, u polovici slučajeva treptanjem riskirate propustiti ženske likove, komentira Lucy Feldman za The Wall Street Journal. Prva i jedina žena u Povratniku, pojavljuje se nakon sat i pol vremena filma, u Spotlightu vas nakon tek vrhunca filma izmjena rečenica dviju žena, dok Marsovac, Oklada stoljeća i Most špijuna uspješno izbjegavaju ženski dijalog. Tko je onda prošao Bechdel, pitate se?
Nominirana četvorka koja test prolazi filmovi su: Brooklyn, Pobješnjeli Max: Prljava cesta, Soba i spomenuti Spotlight, ali nategnuto.
Pat Mitchell koja je na čelu odbora Sundance instituta je situaciju u Hollywoodu komentirala na sljedeći način:
”Odgovorni/e za izostanak raznolikosti na Oscarima često objašnjavaju da jednostavno nema toliko puno žena ili pripadnika manjina među kojima bi se odabrali kandidati/kinje. S druge strane, pregled producentica, režiserki i glumica na Sundance festivalu ukazuje na suprotno. Godinu za godinom nanovo se uvjeravamo kako navedenim skupinama apsolutno ne manjka talenta, a ni materijala. Ono čega pak Hollywoodu manjka jest volja i predanost promjeni u izboru onih koje stavlja na pijedestal”.
Rodna ravnopravnost u industriji kao što je filmska sigurno ne dolazi bez čvrste volje i napora. Anna Serner, izvršna direktorica Švedskog filmskog instituta, uspjela je postići cilj ravnopravne raspodjele financijskih sredstava organizacije među režiserima i režiserkama. Kada je Serner 2011. godine preuzela poziciju, Švedski filmski institut je svega 26% financijskih sredstava davao ženama. Stupivši na mjesto izvršne direktorice Serner je inzistirala na 50:50. ”Naravno, jednu godinu će biti 70:30, ali dugoročni prosjek bi morao biti 50:50”, komentirala je. Narednih godina Serner i Švedski filmski institut su tražeći iskusne i pozitivne uzore za suradnju i mentorstvo ženama u industriji, kao i kroz pokretanje brojnih programa podrške mladima, aktivno radili na rješavanju svakog od problema približivši se naposlijetku zacrtanom cilju.
Glavna kritika selekcije filmova na temelju Bechdel testa se može naslutiti u izboru između npr. gore spomenutih Twilight i 50 shades of gray. Filmovi s kojima nas ostavlja često nisu više feministički od onih koje isključuje. Relativno svjež primjer bio bi Gravity sa Sandrom Bullock kao astronautkinjom. Film čija je feministička vrijednost u najmanju ruku vrijedna propitivanja, ali također i film s kojim biste se pozdravili/e kada bi svoje filmske večeri odlučili/e temeljiti na Bechdelu.
Ipak, ono što Bechdel jako dobro radi jest skretanje pozornosti na zastupljenost i reprezentaciju žena u filmovima.
Spoznaja da pozamašan dio filmova u sebi nema dvije imenovane žene koje razgovaraju o nečem drugom osim o muškarcima je jednostavna i direktna činjenica koja djeluje poticajno u smjeru promišljanja roda i načina na koji se prezentira u filmovima. Uz Bechdel postoji i Mako Mori, nešto stroža inačica koja za prolaz traži samostalnu žensku priču u filmu koja ne postoji samo kao ukras muškoj, te Finkbeiner test, verzija adaptirana za procjenu novinarskih tekstova.
Unatoč utemeljenim kritikama, Bechdel filmskoj industriji pruža jednostavne smjernice uz koje može u kratko vrijeme znatno popraviti svoj rezultat. Ako Hollywood slučajno do sad nije primijetio da mu manjka kvalitetnih ženskih likova, sada više nema opravdanja, nedostatak je uočen, a rješenje očito, štoviše, ako možemo na trenutak biti nerealno optimistični/e – inkluzija ženskih likova nužna za prolazak Bechdela bi se mogla pokazati kao uvjet za uspjeh.
U 2013. godini četiri kina u Švedskoj su odlučila istaknuti filmove koji su prošli Becdhel test ukrasivši njihove plakate sa slovom A koje bi označilo da je određeni film odobren od strane Bechdela. Tom prilikom je Ellen Tejle (na slici gore), autorica navedene ideje, istaknula kako cilj nije osuditi pojedinačne filmove već potaknuti publiku na kritičko promišljanje medija. Praksa isticanja filmova koji zadovoljavaju Bechdel kriterije je u svega tri godine postigla značajne rezultate, 2013. je 30% švedskih filmova ispunjavalo kriterije propisane Bechdelom dok se danas taj postotak popeo na čak 80%.
