Objavljeno

Ovo je budućnost kakvu liberali žele: Oscari 2018.

Nekada sam redovito pisala o Oscarima jer su bili bar umjereno zabavni. Onda sam na neko vrijeme prestala pisati o njima, iako sam ih i dalje gledala iz obiteljskih razloga, jer naprosto nisam imala što zanimljivo napisati. Ove godine sam se međutim poželjela opet osvrnuti na dodjelu, ne zato što je bila posebno dobra (nije, iako je bilo i lošijih), nego zato što je bila zanimljiva iz različitih žensko-žanrovsko-političkih razloga.

U godini kad je Hollywood potresao skandal oko seksualnog predatorstva tolikih poznatih i važnih faca, od Kevina Spaceyja do Harveya Weinsteina, kad je #MeToo kampanja pokazala koliko su seksizam i seksualno uznemiravanje još uvijek sveprisutne pojave, Oscari su slavili 90. obljetnicu, i mogli su se okrenuti prvenstveno tome, praviti se da je sve u redu i samo preskočiti nezgodna imena. Ali nisu. S jedne strane, to ne čudi – holivudska bratija većini trumpovske Amerike izgleda kao leglo komunista, iako je to više posljedica izrazito desne orijentiranosti ostatka nego izrazitog ljevičarstva filmske industrije – no s druge strane, dogodilo se nekoliko lijepih trenutaka, pa nije loše da se to i spomene.

Konačno, dodjele Oscara i prijašnjih su godina bile prilika za iskazivanje političkih uvjerenja: s pozornice Kodaka kritiziralo se američko ratovanje (na raznim mjestima), branilo se istospolne brakove, pa čak i ove godine voditelj Jimmy Kimmel u jednom je trenutku spomenuo da se filmovi kao što je Call Me By Your Name (kod nas distribuiran pod glupavim naslovom Skrivena ljubav) ne snimaju da bi se zaradilo, nego “zato da se iživcira Mikea Pencea“.

Pa ipak, i to je zapravo dobro, većina politike na Oscarima ove godine dobila je pozitivnu formu: umjesto da se spominje Weinsteina (čiju je kompaniju nekoliko dana prije dodjele otkupila skupina žena), dodjela je dala prostor Ashley Judd, Salmi Hayek i Annabelli Sciorra da progovore o kampanjama #MeToo i #TimesUp. Njih tri bile su među prvima koje su javno progovorile o Weinsteinu, ali sad nisu spominjale njega, nego odavale počast drugim ženama koje su također progovorile, i otvarale nove putove, kao i onima koje će tek doći, poslije njih, u – nadamo se – nekom boljem i ravnopravnijem sustavu. “Pozdravljamo nezaustavljive duhove koji su rasturili i probili se kroz predrasude o rodu, rasi i etnicitetu kako bi ispričali svoje priče”, rekla je Hayek.

Ashley Judd, Selma Hayek i Annabell Sciorra

Prikazana je i montaža upravo takvih duhova, koja je uključivala Geenu Davies, Miru Sorvino, Kathryn Bigelow i mnoge druge istaknute filmašice, kao i ne-bijele filmaše. Rasni aspekt nije zanemaren, naravno, jer je to jedno od trenutno ključnih pitanja SAD-a, a među simpatičnijim momentima toga tipa bila je naizgled usputna šala koju je izvela ekipa iz Ratova zvijezda: na pitanje kako to da uvijek zna što govori BB8 (koji se glasa nerazumljivim cvrkutanjem, kao R2D2), Oscar Isaacs je mrtvo-hladno odgovorio: “Ja tečno govorim jidiš.” S obzirom na porast otvorenog antisemitizma u Americi, naime, ovakvo podcrtavanje Isaacsovog Židovstva poprilično je bitno, kao što je bitna bila i prisutnost Gal Gadot, i kao Izraelke i Židovke, ali i kao jedne od novih ikona drukčijeg, ženskog Hollywooda. U jednoj od montaža spomenuto je, između ostaloga, kako su na nekim projekcijama filma Wonder Woman žene uzdisale i plakale od oduševljenja zbog same činjenice da na ekranu pred sobom vide akcijsku junakinju, kao što su mnogi crni Amerikanci plakali od oduševljenja gledajući Black Panther: pitanje reprezentacije, naime, jedno je od ključnih pitanja filma, a superherojski filmovi, inače tradicionalno zanemareni na Oscarima (najčešće s pravom) samom svojom komercijalnom uspješnošću imaju mogućnost bitno promijeniti zamisao o tome tko što može i smije raditi. Bijelim muškarcima to nije bitno, glasio je komentar, jer je njima uvijek tako – nije teško pronaći prezentiranost bijelog muškarca koji radi bilo što.

Doduše, neke su prezentacije donedavno bile relativno rijetke: prije niti deset godina, kad je 2009. Sean Penn dobio svog Oscara za ulogu u biografskom filmu Milk, u svom je govoru naglasio da će oni koji se protive istospolnim brakovima “morati gledati stid u očima svoje unučadi”, neki su mu zbog toga prigovarali. Ove godine, osim što je Call Me By Your Name nominiran posve neproblematično, kao film o prvoj ljubavi a ne kao film o prvoj gay ljubavi, Pennovo se predviđanje ostvarilo i konkretnije: kad je Coco dobio nagradu kao najbolji dugometražni crtani film, svo troje članova ekipe spomenulo je supružnike, ali samo jedan od ta tri braka je hetero, i nitko u tome nije vidio ništa problematično.

Taj ton pozitive provlačio se kroz cijelu dodjelu: u potezu ‘prešutnog feminizma’, većina prezentera bile su prezenterice, često u paru, pa smo tako imali priliku vidjeti Evu-Marie Saint, Jane Fonda, Ritu Moreno, Jodie Foster, Lauru Dern i mnoge druge velike filmašice, a nagradu za najboljeg redatelja dodijelila je Emma Stone.

Frances McDormand

Možda najdirljiviji trenutak, ipak, priredila je dobitnica Oscara za najbolju žensku ulogu, Frances McDormand, koja je pozvala sve nominirane žene da ustanu, i priuštila nam pogled na dvoranu u kojoj doista stoji sad već respektabilan broj žena: daleko od polovice, no nedvojbeno i daleko više od onih pet-šest glumica koje bi mogle ustati prije samo par godina, uključujući tu i, na primjer, prvi put u povijesti žensku nominaciju za najbolju filmsku fotografiju. McDormand je to podizanje objasnila ovako: “Pogledajte oko sebe, dame i gospodo. Sve mi imamo priče koje želimo ispričati i projekte koje treba financirati. Nemojte razgovarati s nama na zabavama. Nemojte: pozovite nas u svoje urede, za dan-dva, ili dođite u naše, što god vam više odgovara, a mi ćemo vam sve ispričati.” McDormand je svoj govor završila s dvije riječi koje su vjerojatno i mnogi u Hollywoodu morali guglati: inclusion rider.

https://www.youtube.com/watch?v=-86vgvZGMs4

Ovu zamisao, koju je 2016. počela promovirati Stacy Smith o čemu postoji i TED-talk, mogli bismo ugrubo prevesti kao inkluzijska klauzula, a sastoji se samo u tome da zvijezde, osobito velike, tijekom pregovora za rad na filmu u svoj ugovor mogu uključiti i zahtjeve za inkluzivnošću u castingu, filmskoj ekipi, za jednakim honorarima bez obzira na rod, i slične stvari, tjerajući tako producente da mijenjaju pristup. Početkom ove godine, na primjer, Jessica Chastain zahtijevala je bolji honorar za svoju crnu kolegicu Octaviju Spencer i uspjela ga dobiti, a jučer nakon McDormandinog govora, neke su zvijezde odmah javno najavile da će se početi pridržavati ovog principa. Koliko će im to uspjeti (i koliko će ih doista voditi u praksi, a ne samo na Twitteru), naravno, ostaje da se vidi, ali u najmanju ruku, sad je ta zamisao prisutna u javnosti, što nikako nije loše.

Na kraju, jer Oscari su ipak uvijek i spektakl, treba spomenuti još jednu stvar koja se također konačno počela pomicati, a to je moda. Ne samo ženska, iako je ove godine osim Jodie Foster bilo još žena u odijelima, što je svakako dobrodošlo – već spomenuta Emma Stone došla je u crnim hlačama i crvenom sakou i rasturila, dok se Agnès Varda pojavila u bijelom odijelu s dezenom ruža koje stvarno samo njoj (i eventualno Meryl Streep, ali ona se ne računa) može proći – već i muška: nakon devedeset godina crnih odijela i leptirki, konačno su se i tu počeli pojavljivati pomaci, koliko god mali. Izdvajam stoga Chadwicka Bosemana, koji se pojavio sav u crnom, s reverima ukrašenim srebrnim vezom i jaknom kroja očito nadahnutog afričkom nošnjom i izgledao sjajno, i Jamesa Ivoryja, koji je svog scenarističkog Oscara pokupio u doduše posve tradicionalnom odijelu, ali je ispod njega nosio košulju s otiskom glavnog lika iz svoga filma. No, bez ikakve konkurencije, najveći je modni iskorak – i to savršen – napravio čovjek koji s filmom doduše nema nikakve veze, ali se pojavio na crvenom tepihu i oborio internet s nogu, američki klizač Adam Rippon, koji je došao u Moschinovom (priznajem, guglala sam) odijelu otvorenih ramena, s kožnatom ormom i isto tako kožnatom leptirkom. Kao što bi se moglo reći i za cijelu ovogodišnju dodjelu: nije puno, ali čovjeka veseli.


Povezano