Svatko ima svoju najvažniju sporednu stvar na svijetu: nekima je to nogomet, drugima Eurovizija, a meni dodjela Oscara. Ne zato što sam ljubitelj holivudskih filmova – već dugo nisam – nego zato što se radi o “najvećoj predstavi na svijetu”, onome kako se američka filmska industrija predstavlja, kako vidi sebe i svoj položaj, te kakav svijet želi projicirati, što, s obzirom na dominaciju američkih medija u globalnom svijetu, i nije posve nevažno. A i, ruku na srce, zna biti zabavno.
Ove godine, naprimjer, zabava je počela već na red carpetu, kad se Billy Porter pojavio u crnoj večernjoj haljini. Veličanstveno plišanog sjaja, krinolina koja je završila parafraziranim smokingom izgledala je savršeno, a Porter ju je tako i nosio. Naravno da su ga mnogi pitali zašto, s intonacijama u rasponu od oduševljenih do zgroženih, i naravno da je Porter odgovarao: zato što mogu, zato što je to lijepo, i zato što se netko mora usuditi napraviti iskorak, a holivudska A-lista se to neće usuditi učiniti jer se boje da će, pojave li se na Oscarima u haljini, ostati bez one ključne, muške, superherojske uloge koja će im donijeti dovoljno novca.
Iako je istina da su mnogi muškarci ove godine iskoraknuli iz do prije samo nekoliko godina sveprisutne, ubojito dosadne crno-bijele kombinacije – a to se najviše može zahvaliti brojnim crnim filmašima i glumcima, koji, valjda zato što je to “tako autentično” i “njihov običaj”, očito imaju više prostora za ekstravaganciju – Porter, naravno, ima pravo. Žene u odijelima na dodjeli Oscara već odavno nisu novost (ove godine se istaknula Amy Poehler u prekrasnom fraku, ali bilo ih je još), no Porter je bio jedini muškarac u suknji. Ipak, Stephen James oživio je stvari crvenim odijelom, Spike Lee bio je prekrasan u ljubičastom, a Jason Momoa, koji je svoju superherojsku karticu već ionako pošteno zaradio, pojavio se u najružnijem ružičastom odijelu svih vremena, djelu nedavno preminulog Karla Lagerfelda. Koliko je već i ta ružičasta boja hrabra, međutim, vidjelo se i kad je izašao na scenu, a Helen Mirren primijetila je kako je napredak “kad jedan havajski bog i jedna zrela Engleskinja mogu doći na dodjelu u istoj boji”. Portera nije spomenula – možda ga nije ni vidjela – ali taj moment dobra je ilustracija cijele večeri. Neke stvari bile su izrazito napredne, ali su često ostale nedovoljno istaknute. Sve skupa ostalo je na razini “zamalo”: kako bi rekao moj omiljeni Marx, Groucho: nice try, but no cigar.
Prije nego što se maknem s crvenog tepiha, još samo jedna sitnica, koja možda ilustrira dio problema: Richard E. Grant (koji se također pojavio u crveno-sivom, ne-klasičnom odijelu), govoreći o tome koliko se zbližio s Melissom McCarthy (s kojom je radio na izvrsnom filmu Can You Ever Forgive Me) rekao je: “Da, toliko smo bliski da će na ljeto roditi moje blizance.” Američki voditelj Ryan Seacrest debelo se na to zagrcnuo i tražio od Granta da mu ponovi izjavu, dokazavši tako da je britanski humor još uvijek na popisu stvari koje Amerikanci nikad neće shvatiti, koliko god se trudili biti otvoreni i kozmopolitski.
A da su se jako trudili, to je nedvojbeno. Izvorno, kao voditelj ceremonije bio je najavljen crni komičar Kevin Hart, koji se povukao nakon skandala oko njegovih homofobnih izjava. Umjesto toga, Oscare je otvorio nastup Briana Maya, Rogera Taylora i Adama Lamberta – onoga što danas prolazi pod Queen. Oni koji bend mrze nedvojbeno su to vidjeli kao finalni čavao u kovčegu davno mrtvog zombija i prirodni nastavak izdaje svih rokerskih vrijednosti, za koju ih se, uostalom, optužuje još tamo od 1973. Čini mi se ispravnijim shvatiti to kao pomalo očajnički pokušaj Hollywooda da se odmakne od vlastite učmalosti: da, znam da je smiješno kad se ovako postavi, ali ovo je prvi puta u devedesetjednogodišnjoj povijesti Oscara da je feštu otvorila električna gitara umjesto violina. Ne mogu kriviti nikoga tko sad pomisli ”premalo, prekasno”, ali eto – ča-ča-ča se pleše malenim koracima. Ako ništa drugo, to otvorenje bilo je prilično dobar način da se publika u dvorani razdvoji na cool klince i one koji se shvaćaju preozbiljno: kad Glenn Close digne ruke i pjeva, a Christian Bale sjedi s nelagodnim izrazom na licu, nije teško otkriti tko spada u koju skupinu.
Prva konferansa, koju su zajednički odradile Tina Fey, Maya Rudolph i Amy Poehler, postavila je ton večeri: hitro i blago politiziranog tona. Jedini pamtljivi štos iz cijele konferanse bio je trenutak kad je Rudolph u nabrajanje “stvari koje se neće dogoditi” ubacila “Meksiko neće platiti izgradnju zida”. Naravno, znamo da se Hollywood uglavnom ne slaže s Trumpom, pa to i nije neko iznenađenje, ali politička iznenađenja od dodjele Oscara ni ne očekujemo. Progresivnost filmske industrije vrlo je relativna stvar – najbolje se to vidjelo u nedavnom #MeToo – ali ne može se reći da ne postoji. Ovogodišnji Oscari iz petnih su se žila trudili to pokazati.
Do neke mjere su i uspjeli: ovogodišnjom je pozornicom prošlo više crnih žena nego, čini mi se, tijekom svih proteklih devedeset godina zajedno. I ne samo to: mnoge od njih imale su vidljive tetovaže (čini se kao sitnica, ali to do sad doista nije bio običaj, za svečane prilike tetovaže su se masovno prikrivale, pogotovo ako ste onih nijansi koje vas potencijalno svrstavaju u geto-bande-i-droga skupinu). Istovremeno – a to se dogodilo mnogim ženama na dodjeli – ni tetovaže nisu pomogle kad je trebalo hodati: jesu li u pitanju bile vrtoglave pete ili samo suludi krojevi haljina koje su masovno imale višemetarske povlake i ludo uske bokove, tek, spoticanja je bilo više nego ikad do sad. Netko će možda reći da žene više ne znaju hodati u haljinama; naravno, sigurno nije problem u tome što vucaraju sa sobom metre suvišne tkanine, balansirajući pri tome na tankim iglicama. U svakom slučaju, nekoliko puta, žene i muškarci iz prvog reda skakali su pomoći dobitnicama da se uspnu na pozornicu, što prije nije bio baš tako čest slučaj.
A ni ovakve dobitnice se nisu često viđale: Oscare za kostime i dizajn produkcije odnijele su Ruth Carter i Hannah Beachler, obje za ono što su napravile na filmu Black Panther, dok je Oscara za sporednu žensku ulogu dobila Regina King za ulogu u If Beale Street Could Talk – tri crne ženske nagrade, od kojih su Carter i Beachler bile u svojim kategorijama i prve crne ženske nominacije upovijesti Oscara, doista jesu korak naprijed. Moram također naglasiti da su sve tri nastavile trend koji primjećujem već godinama: sve su se u svojim govorima sjetile spomenuti i druge nominirane i zahvaliti im, što je učinila i Olivia Coleman koja je zasluženo odnijela Oscara za glavnu žensku ulogu. Coleman je pri tome otišla još korak dalje, poimence se obraćajući Glenn Close koja joj je “oduvijek bila idol”, i na kraju izmjenjujući dobačene poljupce s Lady Gagom. Dok se gospodin Bale nelagodno mrštio a Bradley Cooper si trljao čelo kad je Rami Malek primao svoju nagradu, žene su i opet pokazale malo drugačije lice, mašući si i pljeskajući. Gaga je možda lakše podnijela poraz jer je već u tom trenutku dobila svoj kipić za najbolju pjesmu (također zaslužen, iako je konkurencija bila iznimno slaba), Close bi imala puno pravo ljutiti se, jer joj je ovo bila sedma nominacija, a i prije dodjele najavila je da se namjerava više posvetiti produkcijskoj strani filma nego glumi. Većina kritičara i očekivala je da će joj ovo biti onaj tradicionalni utješni Oscar za kompletnu karijeru kakav se ponekad dodjeljuje glumcima koje se za znatno bolje radove zaobilazilo. Close nije dobila Oscara za Opasne veze niti za Fatalnu privlačnost, iako ih je debelo zaslužila: Hollywood ne voli kad žene (dobro) igraju negativce. Ovog puta,više-manje svi su mislili da naprosto mora pobijediti, ne toliko zato što je bila dobra (iako jest) koliko zbog minulog rada i uloge žene-koja-se-žrtvuje, što je dosad bio siguran recept za pobjedu. No eto, pobijedila je uloga pomalo neurotične, nesigurne vladarice, ali Close je bila dovoljno pribrana da se iskreno nasmiješi Coleman i primi njenu pohvalu onako kako je i zamišljena.
Ista crta solidarnosti i spominjanja sunominiranih nastavila se i kod kratkometražnih filmova, gdje su, i to valja napomenuti, žene opet masovno pobijedile: kratki crtić Bao autorice Domee Shi, kratki film Koža redatelja Guya Nattiva i producentice Jaime Ray Newman, te, iznad svega, kratkometražni dokumentarac Period. End of Sentence, redateljice Rayke Zehtabchi. Ovaj film i opet pokazao je i dobre i loše strane ovogodišnjih Oscara: s jedne strane, kako je rekla sama Zehtabchi, nevjerojatno je “da je film o menstruaciji osvojio Oscara!”, a s druge, naravno, znatno je ugodnije osvrtati se na tabue koji menstruaciju i žene okružuju u Indiji nego na one koji se događaju bliže kući: nedavna istraživanja pokazala su da oko četvrtina muškaraca u Americi ne shvaća da žene ne mogu zaustaviti menstruaciju kad požele, ali o tome nitko još nije ni snimio film, kamoli da bi ga nagradio Oscarom.
A to je, otprilike, i slika onih dva koraka unatrag koje sam spomenula u naslovu: nakon toliko pomaka i u prezentaciji i u (uglavnom manje važnim) nagradama, Akademija je i opet veličanstveno promašila u nekima od najvažnijih, nagradivši Green Book, tipičan i u mnogome izrazito tradicionalan film gotovo bez žena koji se s pitanjem rasizma suočava po principu “tupavi bijelac upozna crnca, shvati da je rasizam glup”: ono što se naziva white savior movie, i što je već iznagrađivano toliko puta. Ovaj je film pokupio Oscara za izvorni scenarij i najbolji film, iako je u obje skupine bilo kudikamo boljih kandidata: i The Favourite i Roma imali su zanimljivije i originalnije scenarije. Kandidati za najbolji film bili su ove godine, valja i to reći, poprilično zbrdazdolani: Black Panther uza sve pozitivne strane doista nije nikakvo otkrovenje, a i Bohemian Rhapsody i A Star Is Born staromodne su i samo solidne tvorevine čiju pobjedu nitko realno nije ni trebao očekivati. Dok je Vice onaj tip političkog filma kakav Amerika voli ne bi li si mogla tepati da se zagledava u vlastite probleme, ni on nije oduševio, ali BlacKkKlansman, The Favourite i Roma mogli su stvari pomaknuti u dobrom smjeru. No taj dio priče – zašto, recimo, The Ballad of Buster Scruggs, koji propituje i rastavlja američki konstitucionalni mit kudikamo inteligentnije i formalno intrigantnije od Vicea uopće nije ni nominiran kao film, zašto je Pawlikowski dobio nominaciju za režiju a njegov film je izvisio u kategoriji najboljih, da ni ne spominjemo redateljice koje su kao i obično preskočene – nije osobito produktivan. Osobno, Can You Ever Forgive Me Marielle Heller zanimljiviji mi je ikao priča i kao finalni proizvod od toliko hvaljenog (i debelo nagrađivanog) Cuaronovog uratka, a Mary, Queen of Scots Josie Rourke zabavniji povijesni spektakl od bilo kojeg period-piece uratka koji se ugurao među nominirane (The Favourite u to ne računam, jer mu je i intencija posve drukčija: to bi bilo kao da se, recimo, Crtačev ugovor Petera Greenawaya tumači kao povijesni film). I da, Mary doista vrvi povijesnim netočnostima, ali Braveheartu to, recimo, nije smetalo da se probije do postolja. No bar se ove godine Hollywood sjetio izgrditi Mela Gibsona. Znači li to da se Gibson za koju godinicu neće opet naći na oscarovskoj pozornici, ostaje da se vidi.
A tako je to uvijek s Hollywoodom: dva koraka naprijed, dva natrag, i koračići su često vrlo sitni. Kalifornija izgleda počinje ozbiljno doživljavati svoju dvojezičnost, pa smo poprvi put vidjeli konferansu i na španjolskom. Ipak, cijela je dvorana prasnula u smijeh kad je Cuaron, primajući Oscara za “film na stranom jeziku” rekao da je odrastao gledajući filmove na stranom jeziku i kao prvog spomenuo Građanina Kanea: svijest da engleski nije cijelom svijetu materinski jezik još dugo će u Americi djelovati kao vic. Dizajnerice i producentice polako se probijaju među nagrađene; fotografija nagrađenih za znanstveno-tehnički napredak još se uvijek sastoji samo od (većinom bijelih) muškaraca. U in memoriam dijelu, za Penny Marshall odabrana je fotografija na kojoj je iza kamere; među živim redateljicama, ni jedna nije dobila dovoljno glasova da se nađe na popisu za najbolji dugometražni film. Nagradu za najbolji film najavila je Julia Roberts, sama, s dovoljno zvjezdane snage da iznese tako nešto – no njena dva posljednja filma, solidnu dramu Wonder i izvrstan Ben is Back – akademija je potpuno zanemarila, dokazujući da “žene koje igraju majke” Hollywoodu ipak nisu dovoljno zanimljive.
Ali sve to ionako znamo: kao ogledalo društvene klime, Oscari ni ne mogu biti ni revolucionarni ni pretjerano politizirani. Već i to što se na pozornici otvoreno slavilo sutkinju Ruth Bader Ginsburg, što je za predstavljanje jednog filma pozvan kongresnik John Lewis, te što orkestar nije ni zacvilio dok je Spike Lee na pozornici spominjao genocid na kojem je stvorena današnja Amerika i vikao “2020. stižu izbori – budite na pravoj strani povijesti!” zapravo je pozitivno. Što se ostalog tiče, bar mene osobno, veselit će male stvari – Porterova veličanstvena haljina, Lady Gaga, sa svojom crnom krinolinom i sportskim grudnjakom od gornjeg dijela, Laura Derns naočalama. Znam, ne treba mi puno da me razveseli. Ali Oscari su ionako samo najsporednija važna stvar na svijetu.
