Imaju li društvene norme utjecaja na ponašanje djece? Mogu li ih ona osvijestiti i kako to možemo postići kod kuće i u vrtiću? Možemo li malu djecu uopće učiti preispitivanju normi? Jesu li zapravo ona ta koja mogu učiti nas?
Odgovore na ta i na brojna druga pitanja, uz pregršt praktičnih savjeta, dobili smo na ovogodišnjem BeFemu u sklopu predavanja švedske socijalne radnice Johanne Ivarsson, koja je svoje dugogodišnje iskustvo u radu s djecom odlučila pretočiti u knjigu Normativna kreativnost u predškolskim ustanovama – kritika normi i oruđa za ravnopravnost.
U sklopu subotnjeg predavanja Ivarsson je istaknula nužnost zauzimanja takvog stava prema djeci kakav omogućava preispitivanje društvenih normi i predstavila neke od načina na koje se u odnosu s djecom norme mogu osvijestiti i promijeniti.
U svom radu s djecom Ivarsson je primijetila sveprisutnu reprodukciju normi od najranijeg djetinjstva. Nepisana pravila ponašanja i očekivanja koja iz njih proizlaze te statusni i moralni značaj koji društvo pridaje određenim vrijednostima usvajaju se već u vrtićkoj dobi:
– Moja mama je doktorica, a tvoja mama samo radi u dućanu!
– Ali moj tata vozi bolji auto od tvog tate!
Nadmetanja ove vrste nisu rijetka među vrtićkom djecom i ukazuju na usvojene norme i vrijednosti. Štoviše, djeca svoje stavove uvjetovane društvenim vrijednostima često izražavaju otvorenije od odraslih, a oni ostaju vidljivi i tijekom odrastanja kada prelaze i u ozbiljnije uvrede, diskriminaciju pa čak i fizičko nasilje.
Ivarsson stoga tvrdi da je nužno raditi na anti-diskriminaciji sa što mlađom djecom. Točnije, budući da djeca uče i napreduju u ponašanju sukladno naučenom brže nego odrasli, to nije samo nužno, nego i moguće!
“Nakon što ih jednom upozorimo na neko ponašanje kao problematično, djeca će poduzeti korake da to isprave”, tvrdi Ivarsson, “dok će odrasli ići od konferencije do konferencije i govoriti o nekom ponašanju kao problematičnom prije nego poduzeti neke korake da ga promjene.”
Djeca, dakle, imaju izniman potencijal kao grupa koja preispituje uvriježene obrasce ponašanja i vrijednosti te stoga obećavaju promjenu ukoliko u odnosu s njima odlučimo raditi na poništavanju okvira normi. Ivarsson to naziva ‘obrazovanjem za mir’ te predlaže niz kreativnih metoda kojima se djecu može upoznati s problemom diskriminacije na temelju dobi, roda, socio-ekonomskog statusa, rase, seksualne orijentacije, religije i vjere.
U svom radu s djecom u vrtićima i nižim razredima osnovne škole, ali i u odnosu sa svojom vlastitom djecom, Ivarsson se oslanja na koncept Bechdel testa koji ispituje rodnu (ne)ravnopravnost u filmovima. Test postavlja tri jednostavna pitanja:
1.Postoje li u djelu barem dvije žene koje imaju ime?
2.Razgovaraju li te žene međusobno?
3.Razgovaraju li o nečemu što nije muškarac?
Ta pitanja funkcioniraju i kao pravila nepoštivanje kojih upućuje na diskriminaciju žena u filmu. Ivarsson test primjenjuje i na ostale kategorije na temelju kojih društvo diskriminira pa tako s djecom u filmovima i knjigama traži likove različitih seksualnih orijentacija, vjera, socio-ekonomskih statusa, itd.
“Nakon što usvoje kriterije po kojima se test provodi, djeca ubrzo postaju pravi ‘Bechdel detektivi'”, tvrdi Ivarsson, “i, što je najbolje, bez inhibicija svojstvenih odraslima šire usvojeno znanje upozoravajući ostale na njihove propuste.”
Usto, Ivarsson predlaže mijenjanje sadržaja kojem su djeca izložena sukladno pravilima Bechdel testa. Zašto, na primjer, Harry Potter ne bi bio djevojčica? Zašto Paulina P. ne bi imala djevojku?
Ivarsson također ističe važnu ulogu jezika u reprodukciji društvenih normi. Ispitujući djecu o partnerima koristeći riječi koje se odnose na pripadnike suprotnog spola („Imaš li curu?“, „Kad ćeš naći dečka?“) ili postavljajući pitanja o izgledu koja odražavaju određena društvena viđenja rodnih uloga („Zašto si ošišala kosu na tako kratko?“, „Zašto si odjenuo ružičaste hlače?“), zapravo diskriminiramo one koji se ne uklapaju u dominante heteronormativne obrasce. Stoga je nužno da promijenimo jezik kojim se služimo u odnosu s djecom.
Ivarsson je svoje metode objedinila u već spomenutoj knjizi, a održala je i niz seminara za odgajatelje i nastavnike u švedskim vrtićima i školama. Vrijednost ovakvog pristupa čini se neupitnom, no na kraju predavanja postavilo se pitanje mogućnosti implementacije takvog pristupa u kontekstu obrazovanja u regiji.
Iako se ne radi o pristupu koji zahtijeva kurikulum, nego o (naizgled) jednostavnom osvješćivanju normi koje određuju naše stavove i dovode do diskriminacije, ne postoji zakon koji bi propisao obaveznu edukaciju odgajatelja i nastavnika nalik onoj koju je Ivarsson održala u Švedskoj.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Oprema: http://www.thokamaer.com/
