Jučer je održana dodjela filmskih nagrada Acadamy Award, poznatija kao večer Oskara, koja svake godine okupi svjetsku kremu filmske industrije. Ove je godine, osim zabavnih doskočica na račun novoizabranog predsjednika Trumpa i njegove administracije, večer obilježio gaf u kojemu je voditelj Jimmy Kimmel pogrešno pročitao dobitnika Oscara za najbolji film, proglasivši pobjednikom film La La Land, kako bi se dvije minute kasnije ispričao zbog pogreške te nagradu uručio pravom pobjedniku – filmu Moonlight.
Unatoč tome što je velik broj gostiju i gošći prilikom svojih govora kritiziralo i ismijavalo Donalda Trumpa zbog njegovih ksenofobnih i seksističkih politika, valja podsjetiti kako je Hollywood još uvijek industrija koja i sama promovira i tolerira seksizam i rodnu neravnopravnost.
Oscari su sinoć dodijeljeni u 30 kategorija, od kojih su četiri glumačke. Što se tiče preostalih 26 kategorija, njima su sasvim uobičajeno dominirali muškarci. Žene koje su unutar navedenih kategorija osvojile Oskara možemo nabrojati na prste jedne ruke.
Oscara za vizualni koncept filma dobila je Sandy Reynolds-Wasco za svoj rad na filmu La La Land, dok je nagradu za kostimografiju osvojila Colleen Atwood za Fantastic Beasts And Where To Find Them. Oskara za najbolji film osvojio je već spomenuti Moonlight, a preuzele su ga producentice Dede Gardner i Adele Romanski s kolegom Jeremyjem Kleinerom.
Ovakva rodna neuravnoteženost u Hollywoodu rezultat je višegodišnjeg seksizma koji prožima tu industriju. Oskarom nagrađena glumica Natalie Portman nedavno je u javnosti progovorila o činjenici da je za ulogu u filmu No Strings Attached dobila samo trećinu iznosa koji je u istom filmu zaradio njezin kolega, Ashton Kutcher.
U usporedbi sa svojim kolegama, glumice u Hollywoodu u prosjeku zarađuju 60 posto manje novaca. Taj podatak posebno je apsurdan ako u obzir uzmemo činjenicu da se Hollywood uporno busa u prsa svojom progresivnošću i modernim stajalištima.
Na Forbesovoj listi 10 najplaćenijih glumaca i glumica 2016. godine nalaze se samo dvije žene – na šestom mjestu nalazi se Jennifer Lawrence (46 milijuna dolara), a deveto je zauzela Melissa McCarthy (33 milijuna dolara). Najplaćeniji glumac je Dwayne Johnson, koji čak nije ni glumio u najuspješnijem filmu 2016. godine. Scarlett Johanson, čiji se filmovi Captain America: Civil War i Hail, Cesar nalaze na samom vrhu najuspješnijih filmova 2016., uopće se ne nalazi na popisu deset najplaćenijih glumaca_ica.
I ne leži problem isključivo ispred, već i iza kamere. Sundance Institute i Women in Film 2002. naručili su istraživanje koje je pokazalo kako su od 100 najuspješnijih filmova njih samo 7,3 posto režirale žene. Brojka se u međuvremenu značajno smanjila, te je isto istraživanje 2014. godine pokazalo kako je taj postotak pao na mizernih 1,9 posto.
Pogoršanje poslovnih mogućnosti za žene i ogromna razlika u plaćama muškaraca i žena unutar filmske industrije potaknulo je mnoge da shvate kako nešto ozbiljno nije u redu s Hollywoodom te kako za žene još uvijek postoje ozbiljne prepreke u zabavnoj industriji.
U tekstu koji je napisala za Fortune, Christina Wayne, producentica serija Mad Man i Breaking Bad, osvrnula se na seksizam u hollywoodskoj industriji te pokušala objasniti na koje sve načine muškarci, ali i žene, podsvjesno sudjeluju u seksističkom poretku unutar zabavne industrije.
„Najveće od svih pitanja jest zašto seksističke dinamike uopće postoje u kreativnoj industriji. Ne mislim da se muškarci ili žene koji rade u toj industriji ujutro probude i odluče biti seksisti_ce i tretirati žene kao inferiorne. Zapravo, vjerujem da većina ljudi smatra kako su pošteni i vrlo otvoreni prilikom dogovaranja poslova.
Ovaj se problem pojavljuje na podsvjesnoj razini, a započinje tako što smo odgajani u seksističkoj sredini koja nas konstantno izlaže seksističkim porukama. Te su poruke toliko duboko ukorijenjene u naš način razmišljanja da nismo ni svjesni na koje sve načine utječu na nas. To se zove nesvjesna pristranost. Kada sam prvi put čula za ovaj termin i počela shvaćati njegovo značenje, refleksno sam se opirala tome da ga prihvatim. Kako bih ja mogla biti seksistica? Žena sam i feministkinja koja vodi vlastiti posao. Zaposlila sam velik broj žena, podržala ih u njihovom napretku i promovirala ih. Ali onda sam se znala uhvatiti kako radim i mislim stvari radi kojih sam počela shvaćati da sam pala u zamku donošenja seksističkih odluka.
Navest ću i jedan konkretan primjer: Kada trebam osmisliti listu pisaca i režisera za TV seriju koju produciram, napravim listu, a tek kasnije shvatim – odnosno netko od kolega_ica me upozori – da je lista sastavljena isključivo od imena bijelih muškaraca. Jesam li namjerno izostavila jednako talentirane i iskusne žene ili ostale pripadnike_ice raznih manjinskih skupina? Nisam, ali mozak mi je uvjetovan tako da kada razmišlja o piscima ili redateljima, razmišlja isključivo o bijelim muškarcima, jer upravo o njima najviše čujem i čitam u ovoj industriji.“
Da bi se problem seksizma i rodne neravnopravnosti u Hollywoodu iskorijenio bit će potrebno ulagati velike napore i svakodnevno podsjećati muškarce, ali i žene, na činjenicu da su muškarci još uvijek dobrano privilegirani unutar ove industrije. Taj napor ostaje na pojedincima i pojedinkama poput Wayne, stoga se nadamo da će i ostatak filmske industrije slijediti njezin primjer. [E.H.]
