Donosimo pet priča polaznica masterclassa kreativnog pisanja Ivane Bodrožić održanog na Cresu, o kojem više možete pročitati ovdje.
Sanja Sarnavka: Kao pas
Stajala je pred stubištem, ukočena i zdvojna. Hoće li uspjeti? Grizući usnicu, opet je brojala u sebi. Šezdeset ih je, opakih, visokih a uskih, vijugavih. Hoće li ih uspjeti pregaziti, savladati? Zapalila je cigaretu, duboko uvukla dva dima i onda je ugasila. Mudro. As usual. To će joj sigurno olakšati uspon. Nema veze, izgovori u sebi. Pažljivo umota ugašenu cigaretu u papirnati rupčić i učini prvi korak.
Nakon pete stepenice koljena već škripe. Bol poput skalpela presijeca lijevo i mutnjikavo se rađa u desnom. Pluća pište. Ana lovi dah. Tužna slika ostarjele, potrošene žene. Eee, da se štedjela, da nije pušila… ki bi da bi, profrflja i nasmije se prigušeno. Ne voli to izdajničko tijelo koje svakim danom sve više posustaje. A mozak radi jednako grozničavo kao davnih dana. Nažalost. Kriva država na koju je osuđena, kriva planeta zapravo, pogrešna životinjska vrsta u kojoj je rođena.
Deseta stepenica.
“Dobila sam holter, srce preskače…”
“Divno, brzo ćeš i lako umrijeti”, radosno je uletjela i presjekla rečenicu sestri za jednog od rijetkih telefonskih razgovora.
Tajac. Nevolja na obzorju, osjetila je. A onda potop. Riječima, uzvicima, zgražanjem.
“Kako možeš tako nešto reći?! Ti si potpuna luđakinja! Neki dan si rekla da opet počnem pušiti jer ionako moram od nečeg umrijeti! Šta je tebi?! Ja nemam namjeru umrijeti. Još dugo vremena. Odvratna si!”
Bum. Tres. Nema više. Mobitel mrtav. Zbunjeno je stajala nasred sobe. Ništa joj nije bilo jasno. Pa što je krivo rekla? Zar nije ljepše brzo otići, nestati? Zar Maja želi ležati u usranim pelenama, na popišanim plahtama, čeznutljivo iščekujući dolazak mrzovoljne sestre, tehničara, bilo kojeg još uspravno hodajećeg bića koje te začepljena nosa pere, preokreće, previja i hrani? Očito da. Njezina sestra hoće živjeti. Boji se smrti. Morat će ju nazvati i ispričati se, iako ne razumije zašto.
Dvadeseta stepenica. Sve teže diže noge. Sluša vlastito hroptanje. Mora izdržati.
Položila je ruke na Srećka. On mirno leži, iscrpljen. Pomiren s odlaskom i sretan što je ona još uvijek tu. Volio ju je najviše na svijetu. Zajedno su išli na more, odlazili u šetnje, veselili se, dijelili postelju. Sve dok nije morao odustati od penjanja jer su noge otkazivale. Svugdje ju je slijedio. Volio je njen miris, glas, dodir – sve. I ona je voljela njega. Njegovu ludost, besmislenu odvažnost, vjernost najviše. Plakala je dok je dobivao prvu pa drugu injekciju. Nije uzdahnuo niti se pomaknuo. Samo više dlanovi nisu osjećali otkucaje srce. Poljubila ga je. Dodirnula mu njuškicu, šapice, ispravila savinuto uho. Zbogom, Srećkiću, srećo najveća.
Prestala je brojati. Pored nje je projurio mladić preskačući po dvije stepenice. Okrznuo se o njeno rame. Bez isprike. Pozdrava.
Čovjek, kako to gordo zvuči. Bila je to omiljena tema njene majke koju je zadavala učenicima za školsku zadaću. Oh yes.
Jučer je bila kod Sveki u domu. Nije ju odmah prepoznala. Više ništa ne vidi. Sluh ju je gotovo posve iznevjerio. Davno. Kateter funkcionira. Vrećica je dopola ispunjena urinom. Diše. Hranila je sladoledom i Sveki je zadovoljno mljackala. Otišli su svi zubi, gebis ne podnosi. Jede kaše, uglavnom. Sladoled je svečarski obrok. Urlala joj je u uho kako je njezin Dadica, sin jedinac i jedino što tu ženu zapravo zanima, dobro. Shvatila je i sretno se nasmiješila. A onda je krenula uvijek ista priča. Volite se, nemojte se svađati, unucima sam sve dala a nema ih, vojnici su je presreli i tražili da im da novce, neka unuka ide na glasovir, jučer su vikali na nju, sve joj kradu, hvala što si došla. Stajala je i kimala glavom. Ne zna zašto jer to Sveki ne vidi.
Nije joj rekla da je morala platiti novu nadgrobnu ploču da se ukleše Dadičino ime. Nije stalo. Ona je prije deset godina dala uklesati svoje, bez godine smrti jer je ta još uvijek nepostojeća. Nije joj rekla da je njezin ponos, požrtvovni primarijus, umro sam, u bolnici, izboden i izmrcvaren, na kisiku, bez da su ga ona i djeca vidjeli dva mjeseca. Ne zna Sveki za virus koji harači planetom. Ne zna da je nadživjela svog jedinca. Povjerovala je da je unuk sin prije nekoliko mjeseci. Ne zna ona ništa bitno. Vrti neke svoje misli, jede, piški, rijetko kaka. Srce kuca postojano. Leži i diše. Pedeset, čini joj se. Sad je već zaljepljena za gelender. Mora stati. Ne ide dalje. Lovi dah, a desnom rukom miluje koljena moleći ih u sebi da izdrže. Još malo.
Jedan, dvaaa, triii…deseeeet.
Zvoni. Pokušava se sabrati, uspraviti, polakše i tiše disati. Čeka. Otvaraju se vrata. Njena odvjetnica propušta je u ured. Ljubazno se smiješi.
“Kojim poslom, draga?”, uslužno pita.
“Želim da zapišete moju volju. Hoću umrijeti kao pas. Moj pas. Vi smislite gdje i kako”.
