Današnji dan, dan je sjećanja na genocid u Ruandi, kada je prije 20 godina u periodu od 100 dana živote izgubilo milijun ljudi.
Genocid je 1994. godine okončao Ruandski patriotski front pod vodstvom današnjeg predsjednika Paula Kagamea, često kritiziranog zbog autoritarnog ponašanja. Međutim, unatoč tome, Ruanda bilježi ekonomski napredak, a uz Mali se, među 48 afričkih zemalja, najviše približila ostvarenju UN-ovih milenijskih razvojnih ciljeva.
Uništenu zemlju trebalo je iz temelja obnoviti, a uz veliki postotak muškaraca ubijenih ili protjeranih tijekom genocida, najznačajniju ulogu u obnovi odigrale su upravo žene, koje su tada činile 70% populacije.
Nasuprot stanju iz 1980-ih i 1990-ih godina, kada su snažne žene bile optuživane za podrivanje nacionalne tradicije, a represija i silovanja učestali, za obnovu zemlje pogođene velikom traumom uloga žena u politici i civilnom društvu bila je ključna. Sposobne žene, poput prve ministrice za rodna i socijalna pitanja Aloisee Inyumbe, gradonačelnice Kigalija Rose Kabuye i zamjenice ministra obnove i društvene reintegracije Christine Umutoni, vodile su obnovu društvenih i političkih institucija.
„Inyumbe je razvila sustav zbrinjavanja za pola milijuna siročadi. 'Neka svatko uzme jedno dijete', bio je njezin moto, kojim je svaku majku poticala da u svoju obitelj uključi barem još jedno dijete. Hutu žene posvajale su Tutsi djecu i obrnuto“, izjavila je Swanee Hunt, utemeljiteljica Instituta za uključivu sigurnost.
Također, kao čelnica Komisije za jedinstvo i pomirbu, obilazila je zemlju i pomagala žrtvama da artikuliraju svoje tragedije, te pripremala društvenu integraciju gotovo 100,000 počinitelja zločina koji su pušteni iz zatvora.
Nakon uspostavljanja novog režima, došlo je do gospodarskog, društvenog i političkog napretka, a jedan od najvećih uspjeha bolji je status žena.
Žene čine polovicu članova Vrhovnog suda, preuzele su vodeću ulogu u poslovnom sektoru, dozvoljeno im je nasljeđivanje i posjedovanje imovine, a uz to se i izjednačio broj dječaka i djevojčica koji dobivaju osnovno i srednjoškolsko obrazovanje.
Također, 2008. godine, donesen je povijesni zakon o rodno utemeljenom nasilju koji podiže svijet o tabu temama ruandskog društva poput silovanja u braku, a na problem muške agresije prema ženama, Ruanda se usmjerila odmah po okončanju genocida, tijekom kojeg su stotine tisuća žena i djevojaka silovane ili držane kao seksualno roblje.
Ruanda je danas zemlja s najvećim postotkom žena u donjem domu parlamenta, čak 64%, a predsjednik Kagame ne preza postavljati žene na ključne pozicije u Vladi.
Članice Ruandskog patriotskog fronta, danas vodeće političke stranke, ističu da su mnoge današnje lidere u izbjegličkim kampovima odgojile samohrane majke, što i dalje pamte. S ovim se slaže i predstavnik Ministarstva za promicanje rodne jednakost i obitelji, John Mutamba, koji kaže: „Muškarci koji su odrasli u izgnanstvu znaju što je diskriminacija. Rodna ravnopravnost je sada dio našeg političkog razmišljanja. Cijenimo sve sastavnice naše populacije, neovisno o društvenim podjelama, jer dobro znamo što znači isključiti neku skupinu“.
Uz promjenu formalne institucionalne strukture, da bi Ruanda održala ova značajna postignuća na polju rodne ravnopravnosti, nužno je da se neformalne društvene norme razvijaju u istom smjeru, a upravo se to i događa, tvrdi ministrica vanjskih poslova Louise Mushikiwabo.
Povodom Dana sjećanja, počast ženskoj patnji i snazi kojom se nose s vlastitim tragedijama, odala je prva dama Ruande Jeanette Kagame izjavivši, „Pozdravljam naše neopjevane heroine, koje s nevjerojatnom gracioznošću i zavidnom snagom, nose teret naše stravične prošlosti. Pozdravljam sve svoje ruandske sestre, koje su se hrabro suočile sa svim nedaćama i zadržale nadu, otpornost i dostojanstvo. Ako vi niste odustale, kako možemo mi?“. [Ž.V./I.M.Ž.] WomensNews/ForeignAffairs...
