Objavljeno

Analiza lokalnih izbora: Gdje je nestala rodna ravnopravnost?

Ilustracija: VoxFeminae/Canva

Što će se promijeniti u životu žena koje umjesto osmosatnog radnog vremena svoje dane provode kuhajući, presvlačeći djecu ili brinući o zdravlju starijih članova kućanstva? Hoće li položaj žena žrtava rodno uvjetovanog nasilja biti unaprijeđen nakon održanih lokalnih izbora u svibnju?

Ovogodišnji izbori su nam donijeli različite novine, a svakako i odstupanje od tradicionalnog političkog statusa quo u kojem je izbor glasača_ca vrlo često bio sužen na dvije političke opcije. Vidljiv je trend jačanja nezavisnih kandidata_tkinja te uspon novih progresivnih stranki. Što se tiče iskustva žena, ona su i na ovim izborima izostale iz većine programa i istupa pobjedničkih kandidata_kinja. 

Rodna ravnopravnost nije se spominjala u politikama i programima desno orijentiranih pobjedničkih koalicija (vidi: Domovinski pokret, HDZ, Most). Ti programi većinom su navodili tematske cjeline kao što su vrtići, briga o starijim i nemoćnima te povećanje nataliteta u okviru jačanja obiteljskih vrijednosti i demografije. U isto vrijeme, lijevo orijentirane, pobjedničke stranke tek su stidljivo spominjale rodnu ravnopravnost i to prvenstveno u kontekstu nasilja nad ženama. Od tih opcija vidljivo iskače program platforme Možemo! za Grad Zagreb koji čak cijelo poglavlje posvećuje rodnoj i LGBTIQ+ jednakosti.

U koncept rodne ravnopravnosti lokalnih politika potpadaju različite tematske cjeline kao što su ravnopravan položaj žena na tržištu rada, ravnoteža između privatnog i poslovnog života (work-life balance), suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja, uvođenje načela rodne ravnopravnosti u javne politike (gender mainstreaming), politička participacija žena, intersekcionalnost (uzimanje u obzir iskustava migrantkinja, izbjeglica, Romkinja, LGBTIQ+ pojedinaca/ki), rodno osjetljivo budžetiranje i tako dalje.

Konkretna rješenja za konkretne probleme?

Kao jedno od najvećih iznenađenja lokalnih izbora 2021. godine platforma Možemo! pobijedila je u drugom krugu u Gradu Zagrebu na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem. Njihov izborni program odskače od drugih ne samo detaljnošću i brojem stranica, nego i politikama rodne ravnopravnosti. Isto se može reći i za javne istupe Tomislava Tomaševića u prvih mjesec dana mandata. 

Njihovo poglavlje Rodna i LGBTIQ+ jednakost sastoji se od sljedećih tematskih cjelina: rodno uvjetovano nasilje, ravnopravnost u planiranju prostornog razvoja grada, ravnomjerna podjela rada i skrbi, provedba Europske povelje o ravnopravnosti muškaraca i žena te promicanje prava i osnaživanje organizacija i zajednice. Za razliku od drugih izbornih programa, Možemo! spominje brigu o starijima, nemoćnima i djeci u okviru ravnomjerne podjele skrbi. Važno je uzeti u obzir da to što žene provode više vremena brinući se o stanovanju, prehrani i njezi svih članova kućanstva konačno pokreće rodne nejednakosti u ekonomskim i socijalnim sferama. Program platforme Možemo! predlaže mjere za veće uključivanje žena na tržište rada kao što su veća dostupnost vrtića i skrbi za starije i nemoćne članove kućanstva, programe osvještavanja rodno pravedne raspodjele poslova skrbi i implementaciju rodnog proračuna.

Koliko često vaša susjeda, majka, sestra ili prijateljica izostaje s posla zbog toga što su joj dijete, roditelji, brat ili sestra bolesni_a? Koliko znate muškaraca koji ne rade nego brinu o djeci ili nemoćnim članovima obitelji? Prema Indeksu rodne ravnopravnosti Europskog instituta za rodnu ravnopravnost (EIGE), uzrok za smanjenu aktivnost žena na tržištu rada upravo su teškoće pri usklađivanju privatnog i poslovnog života. Obaveza brige za djecu i starije članove kućanstva i obitelji, kao i drugi neplaćeni kućanski poslovi, najčešće padaju na leđa žena. U 2020. godini čak 33,8% žena – i samo 8,1% muškaraca – navodi upravo skrb o ovisnim članovima obitelji kao glavni razlog za netraženje posla i poslovnu neaktivnost. Zanimljivo je smanjenje postotaka od gotovo 1,6% za muškarce u odnosu na 2019. godinu, što pokazuje da su žene sklone u kriznim situacijama preuzeti veći dio rada brige na sebe.

Na važnost osvještavanja stereotipa ukorijenjenih u rad brige ukazuje i istraživanje australske sociologinje R.W. Connell, koja navodi da društvena i osobna očekivanja od muškaraca i žena (npr. uloga muškarca kao hranitelja obitelji ili žene kao odgajateljice) otežavaju implementaciju politika usmjerenih na uspostavljanje ravnoteže između privatnog i poslovnog života. S obzirom na to da u Hrvatskoj muškarci vrlo rijetko koriste roditeljski dopust, kampanje usmjerene na očeve prijeko su potrebne.

Program Možemo!, uz manje propuste, vidljivo adresira probleme s kojima se susreće rodna ravnopravnost u našem društvu. Također, koalicija Možemo! (Zagreb je naš, Nova ljevica, OraH, Za Grad) poštivala je kvotu od 40% zastupljenosti podzastupljenog spola na izbornim listama koja se primjenjuje od izbora 2017. godine. Na kraju je od 23 zastupnika_ca u Gradsku skupštinu Grada Zagreba ušlo 12 žena i 11 muškaraca. Iako Tomislav Tomašević nije spomenuo rodnu ravnopravnost u svom pobjedničkom govoru, njegovo djelovanje u prvih mjesec dana mandata pokazalo je upravo suprotno: sudjelovao je kao gradonačelnik na Zagrebačkoj povorci ponosa te prije nekoliko dana najavio ukidanje Bandićeve populističke mjere „roditelj odgojitelj“ koja je novčanom pomoći zapravo isključivala žene s tržišta rada, gurajući ih u obavljanje kućanskog rada i brigu o djeci. 

Igla u plastu sijena

U ostalim većim gradovima pobijedile su šarolike političke koalicije. Kako je platforma Možemo! postavila standard transparentnosti objavivši imena i broj ljudi uključenih u pisanje izbornog programa, programi ostalih opcija se, usporedivši s time, čine prilično netransparentnima. Bez obzira radi li se o lijevo ili desno orijentiranim koalicijama, rodna dimenzija većine politika je izostala. Pa su tako, primjerice, politike otvaranje dodatnih vrtića ili brige za starije i nemoćne obično smještane u okvir programa za demografiju i mlade ili ranjivih skupina. Takvim „uokvirivanjem“ evidentno orodnjenih politika koalicije nisu se uzele u obzir da skoro svaka žena, bez obzira na to radi li kao prodavačica, doktorica, profesorica ili čistačica, provede 18 sati tjedno više od muškaraca obavljajući neplaćene poslove, a to svakako utječe na njezino sudjelovanje na tržištu rada.

S obzirom da nezavisni kandidati nemaju jasno političko usmjerenje, od njih se očekuje jasno i artikulirano komuniciranje predizbornih politika. Međutim, pobjednički kandidati nezavisnih opcija se očito ne bi složili s time. Predstavnici nezavisnih Mirko Duspara, trenutni gradonačelnik Slavonskog Broda, i Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, vrlo malo su se potrudili oko toga da glasačima_cama predstave svoje buduće politike – i bez obzira na to pobijedili na izborima. Gradonačelnik Vukovara nije imao javno dostupan izborni program, dok Mirko Duspara u svom tek kratko spominje mjere za pomoć i opremu za novorođenu djecu, upis sve djece u vrtiće i omogućavanje mladim obiteljima stanovanje u okviru vrlo jasnih demografskih mjera.

Što se tiče programa lijevo orijentiranih opcija, točnije kandidata SDP-ovih koalicija, Marka Filipovića, gradonačelnika Rijeke, i Nevena Bosilja, gradonačelnika Varaždina, oni slično svojim protukandidima_kinjama obrađuju pitanje naknade za novorođenčad, povećanje broja vrtića i brige za djecu pod rubrikom mladi. Istina je da će povećanje broja vrtića omogućiti obuhvat većeg broja djece i time rasteretiti mnoge roditelje, ali to neće riješiti i pitanje stereotipa kojim se očekuje od žena da brinu o djeci i zbog toga odlaze s tržišta rada. U isto vrijeme, briga o starijima i nemoćnima gledana je prvenstveno kroz prizmu osnivanja domova za starije i njihovo veće uključivanje u zajednicu kroz dnevne centre.

Smještanjem politike rada brige u socijalnu sferu ili sferu mladih – bez uzimanja u obzir da su žene te koje većinom obavljaju rad brige – onemogućava se strukturalna promjena na području tržišta rada. Iako, kako tvrde V. Esquivel i A. Kaufmann u svojoj analizi “Innovations in Care”, dio takvih politika rada brige usmjerenih na zadovoljenje potrebe djece i starijih, a ne žena koje ga i obavljaju, može ostvariti promjene u redistribuciji rada uz snažnu političku volju i dostatno financiranje.

Svakako zvuči obećavajuće da je Marko Filipović u predizbornom intervjuu za portal reci.hr pokazao najpreciznije znanje o rodno osjetljivom proračunu. Iznimno se u izbornom programu Nevena Bosilja spominje briga za žrtve obiteljskog nasilja. Time je sveobuhvatnost fenomena rodno uvjetovanog nasilja svedena samo na jednu mjeru, kojom se predlaže povećanje kapaciteta sigurnih kuća. Porazni rezultati istraživanja o menstrualnom siromaštvu potaknuli su na političke promjene u gradu Varaždinu. U proračunu će se osigurati 40 000 kuna da bi se omogućilo  osnovnoškolkama iz obitelji lošijeg imovinskog statusa pravo na besplatne uloške i tampone. Konačno, na većini izbornih lista koalicije SDP-ovih kandidata_kinja držale su se zip-modela.

Političke opcije desnice su u svojim programima bile fokusirane na porast nataliteta i jačanje obiteljskih vrijednosti. Tako, primjerice, Ivan Radić, sadašnji gradonačelnik Osijeka (HDZ), kao i Branko Dukić, sadašnji gradonačelnik Zadra (HDZ), predlažu velike naknade za rođenje trećeg i svakog idućeg djeteta, kao i besplatan vrtić za treće dijete. Kapitalizacija djece u ovom smislu gorko podsjeća Orbanovefamily-friendly” mjere u Mađarskoj i programe uvjetnog prijenosa gotovine (CCT) koji zahtijevaju određenu aktivnost u zamjenu za korist. Određena aktivnost u ovom smislu je rođenje trećeg ili svakog sljedećeg djeteta, dok je korist vrlo visoka novčana naknada od 35 tisuća kuna. Prema analizi Magdalene Sepúlvede Carmon, bivše specijalne izvjestiteljice UN-a o ekstremnom siromaštvu i ljudskim pravima, takvi programi često nameću dodatan teret skrbi na žene, čime se pojačavaju nejednakosti u društvu i potkopavaju prava žena. Ivan Radić ide toliko daleko u svom programu da navodi:

 „Ako želimo da nam grad demografski raste moramo poduzeti sve, makar i sitne korake koji su u našoj nadležnosti da se to ostvari te ih povezati u sustav kojim otklanjamo gospodarske, institucionalne i infrastrukturne kočnice, strahove i nesigurnosti kod budućih roditelja“.

Na ovakav način dokidaju se individualna iskustva i različite startne pozicije u korist obitelji. Pri sastavljanju izbornih lista HDZ-ove koalicije se nisu držale članka 15. Zakona o ravnopravnost spolova, koji traži da se pri izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave primjeni kvota od 40% podzastupljenog spola.

Rodna ravnopravnost kao marginalizirana javna politika

Izgleda da će i u ovom mandatu većine pobjedničkih koalicija rodna ravnopravnost ostati sporedna tema, pa će majke, djevojke, radnice, odgajateljice i ostale ostati i dalje pod okriljem patrijarhalnih vrijednosti. Činjenica da je izabrano 10,99% gradonačelnica i načelnica od ukupno 555 puno govori o trenutnom stanju rodne ravnopravnosti u lokalnoj samoupravi. Iako sam dolazak žena na pozicije moći ne čini puno za rodnu ravnopravnost ako se one ujedno ne zalažu za nju, do sljedećih izbora se možemo nadati većem broju kandidata_kinja sa znanjem o rodnoj ravnopravnosti koji_e su voljne unaprijediti trenutnu situaciju.

Tekst je nastao u okviru projekta Utjecaj javnih politika na kvalitetu obiteljskog i radnog života te na demografsku sliku Hrvatske – prostori promjene koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost udruge B.a.B.e. – Budi aktivna. Budi emancipiran. i projektnih partnera.

Povezano