Visokobudžetna serija Mrs. America (Hulu) aktivizmu napokon daje tretman kakav je zaslužio – hollywoodski. Sukob između feministkinja koje su u sedamdesetima dohvatile ozbiljnu političku moć i antagonističke konzervativne reakcije čija plima je nabujala desetljeće kasnije, napokon je dobila dramaturšku težinu proporcionalnu utjecaju te borbe na živote milijuna običnih žena.
Predsjednici, senatori, kongresmeni i drugi predstavnici političkog establišmenta nisu odigrali beznačajnu ulogu, ali u proporciji s njihovom realnom moći ipak su uglavnom statisti, u pravilu politički kalkulanti koji su se povinovali u smjeru u kojem pušu ankete o preferencijama birača. Posao na terenu odradili su aktivisti.
U žiži bitke je ratifikacija Equal Rights Amandmenta (ERA), amandmana američkom ustavu koji bi na federalnoj razini garantirao jednaka prava ženama i muškaracima u oblasti vlasništva, rada, razvoda i brojnih drugih pitanja. ERA je prvi puta lansiran kroz političko krilo američkih sufražetkinja 1923., a reaktualiziran krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih kada je njegova ratifikacija postala centralni politički cilj drugog vala američkih feministkinja. Riječ je o ženama koje su oblikovali radikalni društveni pokreti 60-ih, pogotovo borba za građanska prava američkih crnaca, a velik utjecaj bila je knjiga Ženska mistika Betty Friedan, jedne od protagonistica i pokreta i serije. Svaka epizoda dijelom se fokusira na privatni život jedne od ovih žena, a zbog velikih narativnih ambicija od njihovi portreta na žalost ne ostane puno više od skice, pa jedino što možemo zaključiti o ovim ženama je to da su bili ljudi.
Mrs. America je u suštini politička tragedija o desetljeću u kojem je progresivni idealizam, iznikao iz društvenih prevrata šezdesetih, doživio sunovrat političke moći ravno u krilo neoliberalne religiozne desnice koja i dan danas drma SAD-om (dva golobrada reaganovska operativca koji se pojave u zadnjoj epizodi, Paul Manafort i Roger Stone, karijeru su završili kao Trumpovi savjetnici, a danas su u buksi zbog političke korupcije).
Možda je to teško pojmiti iz današnje perspektive, kada je na čelu SAD-a mizogini sociopat koji se voli hvalisati kako grabi žene za pičku, ali u sedamdesetima su feministkinje poput Glorie Steinem i Belle Abzug imale takav politički utjecaj da su mogle računati na pozornost nekoliko američkih predsjednika, od Nixona, preko Forda, pa zaključno s Carterom. ERA je imao i otvorenu potporu i republikanaca i demokrata, dakle čitavog političkog establišmenta, a ratifikacija je bila izvjesna sve dok se na sceni nije pojavila Phyllis Schlafly, konzervativna republikanska operativka i ponosna domaćica, mobiliziravši snažnu reakciju koja je narasla do ozbiljne društveno-političke sile, a njena mreža kumovala je ne samo dolasku Ronalda Reagana na vlast 1980. već i transformaciji Republikanske stranke u političko krilo religiozne desnice.
Licemjerje Phyllis Schlafly plodno je tlo za dramaturške tenzije između javnog i privatnog, pri čemu ono javno sve više kolonizira privatno, dok od sebstva ne ostane ništa osim refleksnog oportunizma. Njen hinjeni i neumoljivi smiješak jezivo podsjeća na onaj Željke Markić – obje žene nikada ne dopuštaju da se vidi ni najmanja pukotina u njihovom javnom imidžu, ni najmanja ranjivost ili trenutak refleksije, nikakve dileme ili dvojbe tu nema dokle god su manirizmi trajno podešeni na usiljenu benevolentnost – nepogrešiv fiziognomski signal pokvarenih namjera. Uzgred budi rečeno, Schlafly je jedna od prvih kamuflirala svoju toksičnu antifeminističku i homofobnu politiku terminom „za obitelj“.
Međutim, forsiranje proturječja između privatnog i javnog prikriva ideološku slijepu točku samih autora. Uvijek slojevita i precizna Cate Blanchett interpretira Phyllis kao nekoga tko glumi da je nešto što nije, sve dok glumiti da je nešto što nije ne postane sve što ona jest – dakle, čista himba. Katalizator ovog procesa je okus moći. Kao vrsna stručnjakinja za obrambena pitanja Phyllis ulazi u uži krug Barryja Goldwatera, utjecajnog konzervativca i neuspješnog republikanskog kandidata za predsjednika na izborima 1964. Iako o nuklearnim pitanjima zna više od svih Ozbiljnih Muškaraca u prostoriji, oni joj delegiraju da vodi zapisnik kao kakva tajnica. Ovo je ključna scena. Shvativši da je kao ženu neće shvaćati ozbiljno u pitanjima nacionalne sigurnosti, Phyllis skreće polemiku na ERA – ne zato što joj tu vuče srce, već zato što nije spremna žrtvovati moć radi samopoštovanja. Fascinantno je promatrati Cate Blanchett kako rafinira poniženje u pogonsko gorivo jedne ambicije. Efemerna mala grimasa, posljednji trag njene ranjivosti, rastoči se u blagom smiješku, a Phyllis se gipko poput mačke prošulja kroz odškrinuta vrata jedinog političkog prostora koji je za nju otvoren u konzervativnom miljeu – onog ‘ženskih pitanja’.
Nakon što se izmigolji iz stiska masnih muških šapa koje je pipkaju po washingtonskim kuloarima i doskoči u svoj slatki dom, suprug nonšalantno raskopča sve njene proteste i uzima to umorno, oznojeno, poniženo, pasivno tijelo na žrtvenom oltaru bračne dužnosti. Ali čak ni Cate Blanchett ne može smisliti što tu da radi osim da zuri u plafon onim ispraznim, umornim pogledom vrijednim sažaljenja (kakvog su izbrusile tolike glumice prije nje u jednim te istim scenama iznuđenog seksa) i voila – eto ti humanizirana Phyllis Schlafly. Liberali obožavaju žrtvu. Zato autori ne propuštaju priliku da je seksualno i psihološki kazne. Kad napadne svog muža odvjetnika jer je nije zaštitio svojim velikim pravnim znanjem za vrijeme nastupa u TV debati gdje je ispalila pravno neutemeljenu laž, Phyllis samu sebe ošamari kako bi se kaznila zato što je digla glas na Njega.
Iako je odigrala ključnu ulogu u dolasku Reagana na vlast, on joj na kraju saopći kako neće dobiti mjesto u njegovoj administraciji. U gorko ironičnoj sceni (koja funkcionira kao hommage feminističkom klasiku Jeanne Dielman) Phyllis guli krumpir, a sve što je ostalo od njene ambicije je večera, po običaju, u 6 popodne. No, je li ona doista završila kao očajna kućanica?
Phyllis Schlafly sama se financirala kroz studij tako što je radila kao tehničarka u najvećoj tvornici streljiva na svijetu; oportuno se udala za bogatog odvjetnika Freda Schlaflya, a okružena poslugom, mogla se u miru baviti političkim radom; učinila je nemoguće i porazila je ERA, amandman koji je imao potporu obje stranke i tri predsjednika; organizirala je konzervativnu udrugu koja postoji i dan danas; u desetljeće i pol uspjela je likvidirati vlastitu stranačku elitu kako bi dovela jednog konzervativnog predsjedničkog kandidata na njeno čelo, a drugog na čelo države; usput je napisala i nekoliko bestsellera, a njena posljednja knjiga iz 2016. zvala se Konzervativni argument za Trumpa. Schlafly je vjerojatno jahala markantnog Freda bez imalo stida i u poznu dob, vlažna od dominacije nad čitavim američkim društvom.
Za to vrijeme, krumpir su gulile njene crne sluškinje.
