Udruga CESI, u suradnji s Inicijativom liječnika i liječnica, jučer je u Novinarskom domu organizirala okrugli stol pod nazivom “Priziv savjesti u medicini”, čiji je cilj bio ovu praksu staviti u kontekst teorijskih i praktičnih razloga njene funkcionalnosti u okviru moderne medicine ali i ljudskih prava općenito.
O tome su na okruglom stolu pred velikim brojem zainteresirane javnosti govorile Gorjana Gjurić, Herman Haller, Dubravko Lepušić, Jasenka Grujić Koračin i Dalida Rittossa. Okruglom stolu priključili su se, k tome, predstavnici Hrvatskog katoličkog liječničkog društva te udruge Vigilare i Grozd.
Priziv savjesti omogućuje liječnicima odbijanje pojedinih medicinskih postupaka (što se pokazalo najdiskutabilnijim na primjeru dostupnosti legalnog prekida trudnoće), međutim, njegove su implikacije dalekosežnije u širem području reproduktivne, preventivne i palijativne medicine i onkologije.
Gorjana Gjurić odmah je na početku raščlanila pojavu priziva savjesti unutar zdravstvenog sustava te njegove implikacije. Kako je istaknula, priziv savjesti treba tretirati kao ljudsko pravo izvedeno iz prava na mišljenje, savjest i religiju. Međutim, pravo na priziv savjesti treba biti ograničeno u onoj mjeri u kojoj ograničava prava ili neposredno utječe na život drugih ljudi.
Unatoč uvriježenom mišljenju da priziv savjesti igra ulogu samo u odluci liječnika o pobačaju, njegove implikacije postoje i u slučajevima cijepljenja, edukacija o kontracepciji, eutanazije pa čak i vantjelesne oplodnje; neposredno dovodeći do kršenja ljudskih prava pacijenata, kršenja profesionalnog kodeksa liječnika te kaosa u zdravstvenom sustavu.
Kako je istaknuto, priziv savjesti treba biti opravdan u situaciji kada uistinu reflektira stavove liječnika i drugog medicinskog osoblja, te kada postoji mogućnost da se pacijentu ili pacijentici osigura profesionalna pomoć u okviru zatraženog medicinskog zahvata negdje drugdje. Dužnost je zdravstvenog sustava stoga organizirati dostupnost standardizirane i kvalitetne zaštite svima, potpomognute zakonima i propisima koji štite podjednako radnike u zdravstvenom sustavu i pacijente.
Jedno od potencijalnih rješenja, konkretno na primjeru pobačaja, iznio je profesor Herman Haller koji je predstavio koncept medikamentoznog pobačaja kao alternative kirurškom zahvatu. Spomenuti lijekovi već su uobičajena praksa u mnogim europskim zemljama, a ženama omogućuju da u vlastitoj diskreciji odlučuju o ovom pitanju. S ovom inicijativom liječnički tim iz Rijeke već se obratio nadležnom ministarstvu kako bi dva lijeka u pitanju što prije bila dostupna onima koje ih žele.
O zloupotrebama priziva savjesti govorio je Dubravko Lepušić, navodeći kao primjer situaciju u kojoj su svi liječnici bolnice Sveti Duh odbili odrađivati pobačaj čime je ta dužnost prešla na liječnike u Vinogradskoj. Međutim, medicinsko osoblje Svetog Duha u toj je situaciji nastavio odrađivati brojne druge zahvate koji bi u načelu trebali spadati pod priziv savjesti, no to nije učinjeno – zbog čega se postavlja pitanje iz kojih je interesnih razloga pobačaj ušao u priziv savjesti u tom slučaju.
K tome, istaknuo je Lepušić, mnoge organizacije si uzimaju za pravo da pod krinkom prigovora savjesti pacijentima daju netočne pa čak i apsurdne savjete čime se neupitno narušava njihov integritet i pravo na liječničku skrb.
Zadnjih su godina u javnosti najglasniji oni koji zbog priziva savjesti odbijaju vršenje nekih medicinskih postupaka, a ovaj okrugli stol predstavio je značajan korak u povećanju vidljivosti onih koji žele ukazati na učinke odbijanja vršenja određenih medicinskih postupaka zbog priziva savjesti na dostupnost i kvalitetu standardizirane i legalne zdravstvene zaštite, te na uživanje temeljnih ljudskih prava i specijalnih prava pacijenata.
Detaljan pregled rasprave koja je uslijedila nakon okruglog stola možete pročitati na portalu Libela.
Piše: Marino Čajdo
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
