U petak, 21. travnja 2023. CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, u suradnji s Centrom za reproduktivna prava (CRR) i Inicijativom liječnika/ca za reguliranje priziva savjesti u medicini, organizirao je konferenciju Problem uskraćivanja zdravstvene skrbi na temelju vjere ili savjesti. Cilj konferencije bio je stvoriti snažnije mreže i poboljšati suradnju među stručnjakinjama/cama, institucijama i organizacijama civilnog društva kako bi se unaprijedio pristup sigurnom pobačaju, zagovarale konkretne promjene u politici i praksi te radilo na uklanjanju stigme povezane s pobačajem.
Panel “Žene imaju pravo, ali ne zapravo” osvrnuo se na situaciju u Hrvatskoj, o kojoj su govorile ginekologinja Vesna Stepanić i Nada Peratović, pravnica i aktivistkinja mreže Hrabre sestre, dok su o pristupu pobačaju u susjednim zemljama govorile Mirella Parachini, talijanska ginekologinja i tajnica FIAPAC-a (Međunarodne federacije stručnjaka/inja za pobačaj i kontracepciju), i Nataša Kočnar, specijalistica ginekologije i porodništva iz Opće bolnice Brežice.
Parachini je na samom početku pozdravila odluku organizatorica da umjesto termina “priziv savjesti” koriste “odbijanje pružanja zdravstvene skrbi” budući da se o tome i radi. Potcrtala je ne samo da je nužno osigurati pristup pobačaju, već i da pobačaj mora biti siguran, što znači: 1) izveden tako da minimalizira rizike i potencijalne komplikacije; 2) izveden od strane stručnog zdravstvenog osoblja i korištenjem primjerene opreme i metoda u čistom i higijenskom okruženju; i 3) može biti medikamentozan ili kirurški, ovisno o dogovoru s pacijenticom i procjeni liječnika/ce.
“Pristup sigurnom pobačaju je temeljno ljudsko pravo, i žene bi trebale imati pravo odlučiti o tome hoće li prekinuti trudnoću bez straha od diskriminacije ili sankcija,” istaknula je.
Talijanski zakon o pobačaju, kao i hrvatski, datira iz 1978. godine i jedan je, barem na papiru, od najliberalnijih u Europi. Međutim, važno je istaknuti da zakon ne predviđa pobačaj za zahtjev, već samo iz zdravstvenih razloga, kao i činjenicu da čl.9. omogućuje medicinskom i pomoćnom osoblju da ulože prigovor savjesti. Posljedično, upozorava Parachini, u Italiji čak 44,6% anesteziologa te 64,6% ginekologa ima priziv savjesti. Također, iako su prema zakonu bolnice dužne osigurati pobačaj mimo prigovarača savjesti, u praksi se to često ne primjenjuje.
“Zabrinjavaju potencijalni slučajevi zloupotrebe odredbe o prigovoru savjesti i odbijanju skrbi zbog osobnih uvjerenja,” dodaje Parachini, ” i zato je važno kako su bolnice ustrojene i organizirane.” Na terenu situacija varira i u mnogim bolnicama uopće nije moguće ostvariti pravo na prekid trudnoće. Osim velikog broja prigovača, problem je i nedostatak zdravstvenih ustanova (u Italiji nema klinika za pobačaje kao u nekim zemljama, već ih obavljaju javne bolnice ili ovlaštene privatne klinike).
Zanimljivo je spomenuti da Italija ima jednu od najboljih statistika o prigovoru savjesti budući da se prigovarači moraju službeno upisati u bazu. Ipak, detaljni podaci nisu javno dostupni pa se ne zna, primjerice, koliko ih je u pojedinima ustanovama ili gradovima.
U izvještaju talijanskog Ministarstva zdravlja navodi se da 2020. bilo oko 10 000 ilegalnih pobačaja (između 15 i 19% od ukupnog broja pobačaja), što je svakako zabrinjavajuće.
Parachini je kazala da su brojni mediji izvještavali o ograničenom pristupu pobačaju u Italiji, često navodeći konkretne slučajeve, pa i one sa smrtnim ishodom za trudnicu. Zahvaljujući istraživačkom novinarstvu, poznato je da su u nekim bolnicama svi liječnici prizivači (npr. Ospedale di Ciriè), dok u drugima liječnici koji nisu prigovarači imaju povećan opseg posla (Parachini je navela primjer liječnika iz regije Molise koji nije mogao otići u mirovinu jer jedini obavlja prekid trudnoće).
Ipak, istaknula je da situacija nije loša u svim dijelovima Italije. “Nova generacija ginekologa i ginekologinja ima progresivnije stavove, pa ima prostora za optimizam.” Na kraju je kazala da trebamo ginekologe/inje koji neće obavljati pobačaj sam zato što moraju, već zato što vjeruju da je to dio njihovog posla, odnosno zdravstvene skrbi.
Nataša Kočnar, specijalistica ginekologije i porodništva izOpće bolnice Brežice govorila je pak o situaciji u Sloveniji, gdje odlazi i velik broj Hrvatica. “Sretni smo što možemo otvoriti vrata ženama koje u svom mjestu ne mogu pristupiti pobačaju,” kazala je Kočnar, dodavši da žene koje dolaze iz Hrvatske kao razlog za prekid trudnoće često navode silovanje ili nasilje te osjećaju krivnju i stigmu.
U bolnici u Brežicama nitko od ginekologa/inja nema priziv savjesti, no imaju dva anesteziologa (slučajno ili ne, oni su iz Zagreba). Procjenjuje se da u Sloveniji tek oko 3% liječnika ulaže priziv savjesti.
Slovenija, kao i Hrvatska, ima zakon o pobačaju iz 1978. godine. Granica pobačaja na zahtjev je 10 tjedana, a nakon toga žena mora predati molbu s obrazloženjem (razlozi mogu biti medicinski, socijalni…), o kojoj onda odlučuje povjerenstvo prvog ili drugog stupnja. Prema istraživanju iz 2016. godine, 48,7% žena odlučuje se na pobačaj jer ne žele dijete ili ga/ih već imaju, slijede financijski razlozi (35,5%) te poslovne/studentske obaveze (29,7%). Pacijenticama se prije prekida trudnoće nudi mogućnost konzultacija sa socijalnom radnicom, ali to nije obavezno. “Uloga zdravstvenih i socijalnih djelatnika je da pruže potporu i informacije ženama,” naglasila je Kočnar. “Žensko zdravlje mora biti na prvom mjestu.”
U Sloveniji se uglavnom rade medikamentozni pobačaji (oko 90%), koji imaju brojne prednosti u odnosu na kirurški pobačaj: manje su invazivni, nema rizika od kirurških komplikacija, manje su potencijalne posljedice na plodnost, uspješnost im je više od 90% i nema potrebe za anesteziologom (pa je i manja šansa da ćete naići na prigovarača).
Važno je spomenuti da u Sloveniji, unatoč njegovoj dostupnosti, broj pobačaja pada (imaju jednu od najnižih stopa u Europi), što se može pripisati dobrom pristupu i visokoj kvaliteti seksualnih i zdravstvenih usluga te upotrebi kontracepcije. Pobačaj je za slovenske državljanke besplatan, kao i kontracepcija. Detaljne informacije i cjenik usluga za žene iz drugih zemalja dostupni su na web stranici bolnice.
Ipak, kao jedan od problema sustava Kočnar je navela premali broj ginekologa/inja primarne skrbi, odnosno velik broj žena koje uopće nisu upisane kod ginekologa, što je situacija i u Hrvatskoj.
Zaključak panela je da bi trebalo modernizirati jugoslavenski zakon o pobačaju, ali definitivno ne u smjeru smanjivanja prava, te da treba poraditi na prevenciji i edukaciji.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.