Ove se godine na natječaj za književnu nagradu Istarske županije ‘Edo Budiša’ sa svojim zbirkama priča prijavilo čak šest autorica i dva autora. Riječ je o zbirkama ‘Nema se što učiniti‘ Korane Serdarević, ‘Mars‘ Asje Bakić, ‘Osmica‘ Rumene Bužarovske, ‘Ugljik na suncu‘ Ivana Vidaka, ‘Zovite me Esteban‘ Lejle Kalamujić, ‘Moja ti‘ Jasne Jasne Žmak, ‘Ispuštene priče‘ Jelene Marinkov te zbirke ‘Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi‘ autora Denisa Špičića.
Nagrada se dodjeljuje u spomen na rovinjskog književnika Edu Budišu, čije je djelo u kratkim pripovjedačkim formama ostavilo snažno i prepoznatljivo nasljeđe u istarskoj i hrvatskoj književnosti, a u drugom natječaja našle su se tri autorice i jedan autor: Asja Bakić, Rumena Bužarovska, Lejla Kalamujić te Ivan Vidak.
Zbirka kratkih priča Mars Asje Bakić oslanja se na dva uobičajena skupa asocijacija koje ‘crveni planet’ priziva u pop-kulturnom imaginariju. S jedne strane, to su konvencije znanstvene fantastike, kojima se u svojim pričama autorica poigrava oblikujući distopijske svjetove budućnosti, a s druge to je popularni mit o Marsu kao ‘muškome’ planetu, koji je osporen feministički profiliranim, borbenim, a katkad i opasnim junakinjama njezinih priča.
Priče Rumene Bužarovske u zbirci Osmica napisane su običnim, možemo reći demokratskim vokabularom, onim srednjeg stilskog registra. Njezini likovi lijepo su se raširili po svim životnim dobima, od dječjeg do starijeg, a odreda se radi o ženama pripovjedačicama ili pak pričama kojima su u fokusu ženski likovi. Likovi, ne samo ženski, iznimno su plastični, skulpture od riječi. Tajna njihove uvjerljivosti je u ljudskosti: upečatljivi su po svojim slabostima i nesavršenostima, po paketu osobnosti. Psihoportreti likova iscrtani su u nekoliko poteza, a svejedno raskošno.
Zbirku Zovite me Esteban Lejle Kalamujić čini devetnaest priča, koje su stale na manje od sto stranica. Sve priče povezuju motivi, od kojih su tri najjača motiva u knjizi svakako majka, smrt i seksualnost. Po autoričinim riječima, ona je u ovim pričama pokušala priči motivu smrti na način koji je oblikovao njen život od najranijih sjećanja. Tematiziranje društveno-političkih pitanja jedna je od dominantnih preokupacija u ovoj zbirci priča. Lejla Kalamujić piše o predratnom, ratnom i postratnom životu, koje je provela u Sarajevu i Šidu uz konstantno odsutnu majku, povremeno prisutnog oca alkoholičara i njihove roditelje.
Ugljik na suncu Ivana Vidaka zbirka je priča koja čitatelja uvlači u svijet koji nije nimalo magičan, ali je unatoč tome vrlo atmosferičan: to je svijet običnih ljudskih sudbina razrađen do najsitnijih pojedinosti. Koji motivi stoje iza počesto potpuno iracionalnih odluka pripitih stanovnika zabačenog panonskog sela, u ravnici čiju monotoniju prekidaju samo rijetke ustave irigacijskih kanala, u krajoliku čiju tišinu i sklad tu i tamo može narušiti još samo eksplozija bombe ilegalnog ribolovca, dok je sve ostalo utonulo u tmasti san o boljem životu…?