Objavljeno

Gertrude Stein – Picasso ženskim očima

„Gertrude Stein i Pablo Picasso, američki pragmatizam i iberski policentrizam na domjenku u Parizu … dvije individue i dva paralelna vulkana koji se približavaju i udaljavaju, šireći koncentrične krugove vlastite nadmoći,“ piše Zlatko Zimau pogovoru knjige Picasso Gertrude Stein, zrcaleći autoričin ekstravagantni stil izražavanja.

Gertrude Stein često je nazivana velikom američkom spisateljicom koju nitko ne čita, a njeni prozni i pjesnički eksperimenti još uvijek zbunjuju i alijeniraju kritičare. Najpoznatija je kao kolekcionarka i pokroviteljica umjetnosti te središnji lik salona na adresi Rue de Fleurus 27 u Parizu u kojem su se okupljali pisci i umjetnici poput Picassa, Ernesta Hemingwaya, Jamesa Joycea, Ezre Pounda, Henrija Matissea i Scotta Fitzgeralda. Njena knjiga o Picassu izvorno je objavljena 1938. u Francuskoj.

Zvali su je Prisutnost

Stein je rođena 1874. u Pittsburghu u imućnoj obitelji. Između treće i sedme godine živjela je s obitelji u Beču i zatim u Parizu. Studirala je psihologiju pod Williamom Jamesom, koji ju je prozvao „najbriljantnijom studenticom,“ na Radcliffe Collegeu, gdje se upoznala s eksperimentima u automatskom pisanju.

U Pariz dolazi 1903. s bratom Leom, također zaljubljenikom u umjetnost. Četiri godine kasnije upoznaje svoju životnu partnericu Alice B. Toklas, po kojoj će nasloviti svoju autobiografiju koja spada pod njena pristupačnija i popularnija djela. Zbirka Tender Buttons (1912.) i roman The Making of Americans (1925.) nisu pronašli tako široku publiku, kako zbog duljine (potonji ima 900 stranica), tako zbog specifičnog stila: hermetičnosti, inzistiranja na prezentu i tehnike ponavljanja. Neki od najpoznatijih primjera su: Rose is a rose is a rose is a rose i not there, there is no there there. Njena djela ponekad se smatraju književnim pandanom kubizmu.

Stein je samu sebe prozvala genijem, a većina ljudi odnosila se prema njoj sa strahopoštovanjem – zvali su je Le Stein ili Prisutnost, a nastupala je, kako kaže Zlatko Zima, „kao guru koji imenovanjem recentnih pojava prerasta u mjerilo mode i vladajućeg ukusa.“ Svoj privilegirani položaj u društvu dugovala je kulturnom statusu i materijalnoj neovisnosti, a zbog poznanstva s Bernardom Fäyjem i suradnjom s Višijskom vladom uspjela je izbjeći progone Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata i sačuvati svoju kolekciju umjetnina.

Njeni politički stavovi bili su u najmanju ruku problematični: podržavala je politiku i prevodila tekstove Philippea Pétaina te navodno izjavila da bi Hitler trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir. Zapisala je:

„Nijemci nemaju dara za organizaciju. Mogu se samo pokoravati … Hitler bi trebao dobiti nagradu za mir … jer odstranjuje sve elemente sukoba i borbe iz Njemačke.“

Španjolac u Francuskoj

Prijateljstvo sa Stein za Picassa je odigralo važnu ulogu, što potvrđuje i njen slavni portret iz 1906. za kojeg mu je navodno pozirala 80 puta. Upoznali su se pri kraju njegove ružičaste ili harlekinske faze kada mu je „crtanje ogrubjelo, linije postale čvršće, boje življe i, posve prirodno, više nije bio mladić, nego pravi muškarac,“ kako je zapisala Stein.

„Kako sam ja Amerikanka, a Amerika i Španjolska imaju dodirne točke, možda je zbog svega toga želio da mu poziram … To je za mene jedina moja reprodukcija koja je uvijek ja.“

Picasso se u Parizu najviše družio s piscima, a ne slikarima, jer „čemu za prijatelje imati slikare kad slika tako kako slika.“ Po dolasku u Pariz najviše su ga se dojmili radovi Toulouse-Lautreca, dok će kasnije preko Matissea upoznati afričku skulpturu. Međutim, Stein ne pridaje previše pažnje tim utjecajima, već Picassovu viziju slikarstva objašnjava njegovom pripadnošću španjolskoj kulturi, koja je posve drugačija od europske i kojoj je kubizam inherentan.

„Španjolska i Amerika,“ objasnila je, „prva zbog nedostatka, druga zbog viška organiziranosti – postale su prirodnim utemeljiteljima 20. stoljeća.“

Promjene u stilu također objašnjava jačanjem španjolskog, odnosno francuskog utjecaja: tako je ružičasta faza posljedica zavedenosti Francuskom, dok se kubizam javlja s jačanjem španjolskog identiteta u njemu.

Godine 1909. Picasso se vraća iz Španjolske s tri pejzaža koja predstavljaju začetak kubizma i koji odražavaju opreku između prirode i čovjeka. Međutim, on je „kao pravi Španjolac oduvijek znao da ga zapravo zanimaju jedino ljudi.“

„Kad je vidio jedno oko, drugo nije postojalo,“ piše Stein, te je „nastojao pokazati stvari ne onakvima kakvim ih svi vide, već kako ih on vidi … stvari koje je Picasso vidio imale su vlastitu stvarnost.“

Začetak kubizma Stein u nekoliko navrata naziva borbom koja je bila „teška i  mučna,“  „nesmiljena, ponekad gotovo na život i smrt.“ Rat, s druge strane, prikazuje gotovo kao manje bitno, pozadinsko događanje i vrijeme kada su svi Picassovi prijatelji otišli na frontu, a njemu provalnici ukrali posteljinu, stolnjake i ubruse. Steiničina ne sasvim prikladna paralela između rata i kubističke borbe očituje se i u izjavi da se „veliki rat nastavljao ali se primicao svršetku, a kubistički rat također se primicao svršetku.“

Pitanje stila

Njen specifičan stil pisanja dolazi do izražaja i u ovoj knjizi, iako se ona lakše čita od drugih djela. Susrećemo se, između ostalog, s nimalo suptilnom mitologizacijom Picassa kao stvaraoca koji zna stvari koji nitko drugi ne zna i kojeg nitko ne razumije te s učestalim ponavljanjem i elipsama. Primjerice:

„Koliko poznajemo povijest, ljudi se zapravo ne mijenjaju iz naraštaja u naraštaj, ljudi su uglavnom onakvi kakvi su i bili, imaju iste potrebe, iste želje, iste vrline i iste odlike, iste mane, štoviše iz naraštaja u naraštaj ne mijenja se ništa osim stvari koje vidimo, a stvari koje vidimo obilježuju taj naraštaj, odnosno u ljudima se iz naraštaja u naraštaj ništa ne mijenja osim načina na koji gledaju…“

„Picassa je oduvijek obuzimala ta potreba da se isprazni, da se posve isprazni, da se uvijek prazni, jer je toliko pun da je cijelo njegovo postojanje ponavljanje potpunog pražnjenja…“ 

Autorica ne prati kronološki redoslijed, neprestano skače s godine na godinu, vraća se na već rečeno; tako se u tekstu isprepliću plava, ružičasta, kubistička, klasicistička, nadrealistička i ekspresionistička faza, stvarajući neobičan povijesnoumjetničko-biografski kolaž. Također, možda suprotno čitateljskim očekivanjima, ne dobivamo pomniji pogled na velikog slikara ni intimne detalje iz života.

„To je svjedočenje iz prve ruke,“ kako kaže Zdravko Zima, međutim, ono nije pretjerano osobno, a još je manje informativno. Biografske činjenice malobrojne su i raspršene, podređene autoričinom stilu pisanja i razmišljanja, a jedini razlog zbog kojeg je to svjedočenje posebno je „upravo u onom aspektu u kojem je njegova iznimnost sukladna s iznimnošću njegovih protagonista;“ odnosno zato što je odraz dviju mitskih ličnosti: Pabla Picassa i Gertrude Stein.

Knjigu Gertrude Stein: Picasso (Šareni dućan, 2012.) možete nabaviti u web shopu izdavača, a možete dio knjige prelistati online i ovdje.


Povezano