Tatjana Gromača objavljuje rijetko, pauza između njezine dvije posljednje prozne knjige trajala je osam godina. Ipak, Gromača je sa svojim kratkim popisom djela znatno bolja i važnija spisateljica negoli su mnogi od tih koji knjige proizvode sezonski i književnost shvaćaju računovodstveno, kao zbroj i progresiju.
Tatjana Gromača objavljuje rijetko, pauza između njezine dvije posljednje prozne knjige trajala je osam godina. Ipak, Gromača je sa svojim kratkim popisom djela znatno bolja i važnija spisateljica negoli su mnogi od tih koji knjige proizvode sezonski i književnost shvaćaju računovodstveno, kao zbroj i progresiju.Njezin novi roman Božanska dječica u mnogome se nastavlja na Crnca, i to po motivima, značenjskome potencijalu, tipu kontekstualizacije i jezičnoj izbrušenosti. Pri tome, nije riječ o prekucavanju istoga ili imitaciji sebe, nego, naprotiv, o radikalnijem iskoraku, osobito na planu jezika.
U oba romana se slažu fragmenti jednog osobnog svijeta koji se raspada uslijed društvenih kriza, rata, nacionalizma i devalvacije osnovnih ljudskih vrijednosti. U Crncu je to kronotop hrvatskih devedesetih negdje u slavonskoj/posavskoj provinciji u kojoj se isključivost i zatvorenost, siromaštvo i nesigurnost egzistencije, glad za toplinom i otvorenijim svijetom tako jasno pokazuju.
Novi roman znači svojevrsno dopisivanje tih mučnih scena iz prvoga čina hrvatske samostalnosti, u njemu se pokazuje što se događalo dalje, kako je 'struktura vremena' zarobila pojedinca, kako su društvene bolesti izazvale osobne bolesti, neki tektonski pomak u osjećajima, mišljenju i doživljaju svijeta pojedinca zbog čega se on/ona ne može prilagoditi i uklopiti u izvanjski svijet koji se predstavlja kao mjera stvari i mjera normalnosti.
Božanska dječica je roman koji govori o ispadanju iz tračnica društvene prihvatljivosti, o iznevjeravanju društvenih očekivanja i gubitništvu, autsajderstvu i marginalizaciji onih koji nastoje ostati svoji, vremenu i podneblju usprkos.
U fokusu romana Božanska dječica govori se isključivo o majci, njezinome svijetu i njezinoj osobnoj bolesti u kojoj se prelijevaju mnoge nijanse društvene abnormalnosti. Majka je naime 'istočnog porijekla', a bolest se počinje manifestirati zato što ona univerzalne ljudske vrijednosti nadređuje logici krvi i tla.
Ona nastavlja pozdravljati ljude na ulici koji joj više ne odzdravljaju, ona ne prihvaća retoriku patriotizma kako bi prikrila svoju 'grešku rođenja' i nastoji ostati dosljedna, jednaka prema drugima, pa zato ostaje u međuprostoru, nesvrstana i nagrižena. Majčina je psihička bolest sa svojim napredovanjima, skokovima i neočekivanim izljevima ispisana izravno, bez uljepšavanja i s grubošću koja je namjerna kako se emocije ne bi lako potrošile i kako bi se njihovo skrivanje, neizricanje ili zatomljivanje stalno osjećali u podtekstu.
Roman nema izraženu događajnu liniju, pisan je u fragmentima, vrlo komoran, pa i mučan, a ono najbolje u njemu ne odnosi se na kompoziciju, efektnu temu, upečatljive scene u bolnici i sl. Naime, suptilnost s kojom se uspostavlja relacija između društvenoga i osobnog ludila i ambivalencija prema kategorijama normalnosti i ne-normalnosti (na tragu fukoovskog razmišljanja o društvenoj konceptualizaciji i stigmatizaciji 'ludila') proizlaze najviše iz specifičnoga pripovjednog glasa u cijeloj knjizi. Roman je naime napisan, 'izgovoren' u jedinstvenome glasu koji ima svoj tonalitet i ritam, svoju perspektivu i osobit način iskazivanja doživljenoga, svoje neponovljivo očište, svoj leksik i sintaksu.
Gromačine su rečenice nekada duge i zakučaste, kao da se same u sebe zavrću, a njima pripovjedačica sebi iznova tumači ono što se zapravo ne da rastumačiti i prihvatiti. Druge su rečenice kratke i razlomljene, kao majčin svijet koji se usitnjava i rasipa; ili sastavljene od udaljenih značenjskih elemenata; ili pak posvećene razobličavanju tzv. općih istina. U svakom slučaju, te rečenice nikada nisu nemarne, obične ili frazerske, već su poetski promišljene i odmjerene.
Gromača je od onih pisaca koji osjećaju težinu napisanih riječi, pa se njima ne razbacuju, ne brbljaju i ne žele osvajati čitatelja kićenošću ili praznom virtuoznosti. To je glas koji osigurava, po mome mišljenju, pripadnost dobroj književnosti, onome svijetu u koji se ne ulazi zbog brojki i veličine opusa niti umijeća brendiranja samoga sebe kao pisca. [K.L.] Tportal...
