Te lipanjske večeri u skromnom hostelu na rubu šume iznenadila sam samu sebe kad sam se bez prisile i primisli odlučila za laganu večeru: sirove papričice, jogurt sa svježim voćem i mala vrećica organskih kokica. Dok sam se uljuljkivala u svoj novi ekvilibrij, likovala sam nad svima koje_i se rugaju intuitivnoj prehrani; sve dođe na svoje! Njemačko izdanje Večere za pet uz kokice – može li dan završiti nježnije? S dna sam skupila nekoliko zrnaca koja nisu eksplodirala i, kao i uvijek, nešto me tjeralo da zagrizem. Krenula je faza samozavaravanja – tvrdi grumen mora da je neuspješna kokica. Jezikom sam dotaknula bezdan. Komad zuba veličine zrna kokice plašio me i fascinirao; kako je ovo dio mene? Online pseudoinformiranje pokazalo je alarmantne rezultate: hitan slučaj koji treba riješiti u roku od 24 sata! Kokice su ispale najgluplja zamjena za čips.
Sljedeće jutro u stolcu od čeličnih cijevi proučavala sam uramljene polarne krajolike koji su se smežurali od godina u čekaonici. Zadnjih deset godina moja je zubarka starija žena iz Istočne Njemačke koja je srdačna na suptilan način, ne prakticira small talk i nije me pitala odakle sam. (Moja prva zubarka u Berlinu više se zanimala za hrvatsku obalu nego za moj zubni krš i razjapljenih sam čeljusti bespomoćno bila izložena njezinim pričama s ljetovanja, poželjevši da sam morski pas.) Kad je negodujući odmjerila odron, znala sam da je ovo još jedna bauštela na kojoj ćemo provesti minimalno sedam termina.
Sve je ionako počelo zloslutno, dječjim suzama u imenu moje prve zubarke koja je radila bez anestezije i empatije, vidno iritirana prestravljenom djecom. Plomba kojom je zapečatila pokvareni zub pratila me nekoliko godina u kojima sam kod drugog zubara dala sanirati svoj prvi katastrofalni zub, prvi se put susrevši s privatnim zdravstvom. Moju zubnu prtljagu čine crne rupe, bol, metalni prstenovi u zubnom mesu, lokalna anestezija i maratonski termini. Skoro svako sjedanje u zubarsku stolicu završava bušenjem.
U povijesti zubarstva strah nije bio pretjeran ni iracionalan. Duboko u 19. stoljeće, piše Zvonimir Kaić u povijesnom pregledu hrvatske stomatologije, „glavni i jedini posao na zubima bio je ipak samo da ih se izvadi”, za što je bila potrebna fizička snaga i taj su posao obavljali brijači-kirurzi. Električna stolica koju je zubar i hobi-znanstvenik Alfred P. Southwick u drugoj polovici 19. stoljeća promicao kao humaniju opciju od vješanja prvo je modelirana po uzoru na zubarski stolac – omogućujući izvršiteljima pristup i kontrolu, poput zubara_ki koje_i se nadvijaju nad nama dok im ne možemo ništa odgovoriti. Unatoč lošim iskustvima iz djetinjstva, obožavam zubarske termine prije nego što se pojavi zubobolja. Vjerujem da bi me groblje u čeljustima kojem bi se nejako ispriječili tretmani kaduljom i blagoslovljenom vodom u srednjem vijeku pokopalo mladu. U usnoj šupljini čak i alternativna medicina, antivakserska frakcija koja se protivi kremi za sunčanje, nije smislila ništa dramatičnije od izbjegavanja fluora u zubnoj pasti.
S obzirom na pogubnost dentalnih problema po zdravlje i život, ne čudi da su bijeli zubi već stoljećima poželjno svojstvo koje se povezuje s blagostanjem i zdravljem. Oralna patologinja Nadia Lofty sa sveučilišta u El-Alameinu prenosi recept za pastu za izbjeljivanje u starom Egiptu: mješavina kamenja i školjaka smrvljenih u prah koja se prstima nanosi na zub. Rijetka je iznimka slučaj engleske kraljice Elizabete I., „jedne od najpoznatijih ovisnica o šećeru”, luksuznoj robi koja je u 16. stoljeću stizala s Kariba, oblikovana u pompozne skulpture i poslastice za stolove aristokracije. Elizabeta I. i slatkiši zajedno su pokrenuli trend tamnih zubi oštećenih šećerom. Za one imućne s lošim kartama u ustima u 18. je stoljeću cvjetala trgovina zubima siromašnih i porobljenog stanovništva. Povjesničarka Lucy Smith objašnjava nastanak poveznice između bijelih zubi i moralnosti te ideje da su oni jamac ispravnog karaktera i oblik američke potrage za identitetom nakon proglašenja nezavisnosti. Vidljiv dokaz uspješnog rada na sebi istovremeno je značio odmak od starog svijeta sažetog u karikaturi nepravilnog žućkastog zubala britanskog plemstva. U obratu značenja, danas s intenzivno bijelim zubima više povezujemo lažnost nego garanciju iskrenosti.
Kad je odlučeno da će kokicama dokrajčen zub biti zamijenjen keramičkim, zubarka je izvadila paletu boja zuba od A1 do D4 s nijansama bež, sive i žute koja mi je bez naočala izgledala kao niz noktiju bez prstiju. Homogeno blještavilo s hladnim, plavičastim podtonom, ekstremna verzija američkog izbjeljivanja – nije se našla na njoj. Zubarka me nije pitala koju boju želim, već je odabrala onu koja najbolje odgovara okruženju. Objasnila mi je da zubi prirodno tamne kako starimo i da bi odabir „svjetlucavog bisera” s vremenom sve više odskakao od okoline. Posramila me moja tiha ideja postupnog uvođenja svjetlijih zubi, ali rastužilo me da čak i umjetni zub mora poštovati prirodni red te da sam zaustavljena keramičkim stropom.
Dok je u dizajnu interijera i organskoj odjeći od prirodnih materijala spektar bež boja jezično prepoznat i ljudi će platiti više za off white nego za čistu bijelu, nitko ne teži zuboboji pijeska ili prašine. Kad sam počela paziti na opise zubala u fikciji, nisam mogla ne vidjeti manjak kreativnosti. Literarna zubala idu u dvama smjerovima – ironično komentiranje hollywoodskog osmijeha, trajnog upriličenja white dinner u usnoj šupljini, ili žuti i crni zubi u zubnim tragedijama, bez nijansi sive ili smeđe. U muzejima sam se zalijepila za figurice, kutijice i reljefe od bjelokosti u kojima se bjelasanje smjenjuje s toplim nijansama maslaca, čaja od kamilice i, u dubini rezbarije, ilovače. Zahvalna sam biološkoj organizaciji univerzuma u kojoj nam kosti nisu vidljive na površini tijela. Tržište bi nam sigurno ponudilo serum, piling i trake za njihovo izbjeljivanje, vedro sugerirajući da je žustro ribanje bedrene kosti umirujuća večernja rutina.
Bijelo, pravilno i čitavo zubalo nije samo pitanje estetike; tko ga nema, trpi društvene posljedice. Pilotkinju, moje zanimanje iz snova, uzela mi je susjeda koja je slavodobitno prigovorila da za to moram imati savršene zube (izgleda da to nije skroz točno, ali ni sasvim krivo). „No teeth”, počinju grafitirane predrasude nizozemskih vojnika o bosanskim djevojkama koje Šejla Kamerić u ikoničnom djelu Bosnian Girl suprotstavlja vlastitoj fotografiji. U pilot-epizodi serije The Mindy Project Mindyn dečko zubar ostavlja je zbog djevojke iz Srbije koja ima loše zube, što vidimo tek kad se nasmije. Taj bi nam dramatični reveal trebao biti smiješan, ali mene samo rastužuje kao još jedno kažnjavanje odmaka od norme koja nas navodi da usta držimo zatvorenima i osmijeh prikrivamo rukom. „There is no shame worse than poor teeth in a rich world”, piše Sarah Smarsh osvrćući se na zube oko sebe dok je odrastala u ruralnom Kanasasu, kao i na popularna zubala američkog siromaštva poput Pennsatucky u seriji Narančasta je nova crna.
Naravno da svi siromašni i marginalizirani ljudi nemaju pokvarene i tamnije zube. Istovremeno, gotovo svi imućni ljudi uložili su u svoje zube jer dobro znaju da su oni važno ogledalo uspjeha. Nevoljko priznajem, ali ponekad na sekundu pomislim da bih prije pokušaja uspona na sljedeću prečku u karijeri trebala nešto učiniti sa zubima – izravnati, izbijeliti, ujednačiti. I prije pogleda na istraživanja o diskriminaciji koja to potvrđuju, znam da su zubi koji odudaraju od estetskih standarda faktor koji ljudima realno smanjuje profesionalne šanse, koji nas povezuju s lijenošću, nemarom, neuspjehom i siromaštvom – isti set koji mi je već dobro poznat iz javnog mišljenja o debljini.
Zdravstveni sustav zube drži na razmaku od ostatka tijela. Zubno-liječnička služba otvorena u Dubrovniku 1777. godine lijepa je iznimka. Dok se podrazumijeva da će naše koljeno, jetra ili srce biti tretirani bez obzira na pretpostavljeni stupanj naše brige o tim organima, za zube smo same_i krive_i. Većina vizualno neupadljivih rješenja koja ne odudaraju od prirodne boje zuba mora se dodatno platiti. Kršćanski demokrati na vlasti u Njemačkoj nedavno su predložili da se zubarske usluge potpuno izuzmu iz državnog zdravstvenog osiguranja i prebace na privatno plaćanje. Ne iznenađuje da su stomatološki zahvati među popularnim uslugama medicinskog turizma, kao opcija za manje bogato stanovništvo bogatih zemalja. Lasha Madan u nedavnoj epizodi podcasta 99% invisible posjećuje jedan takav mikrokozmos – Los Algodones (populacija: oko 7000) na meksičkoj strani granice sa SAD-om, popularno zvan Molar City, s oko tisuću zubarskih opcija za klijentelu iz SAD-a.
Kad mi pogled zapne za savršene zube mog supruga, podsjetim se da oni nikako nisu dar prirode. Moja svekrva voli istaknuti da ju je maraton ortodontskih termina koštao kao manji auto. Ne mogu točno utvrditi prevladava li ponos ili žaljenje. Svaki put kad ponovi tu frazu, prožme me nelagoda jer zamislim da su mu zubi metalne karoserije, ali me ubode i malo klasnog bijesa. Istovremeno, klasni bijes u ovom je slučaju složeniji. Zubar mi je kao tinejdžerki predložio zatvaranje razmaka među gornjim zubima. Kad mi je objasnio da u mom slučaju nije riječ o zdravstvenom problemu, već o estetskoj intervenciji, odbila sam aparatić. To je bio prvi put da sam bez razmišljanja rekla ne nekoj estetskoj društvenoj normi. Kad sam tražila poznate osobe koje nemaju savršene zube, manji razmak među sjekutićima ubrajao se u minimalne odmake od norme koji se toleriraju, slično kao uključivanje osoba koje su na donjoj granici plus size kao dokaz inkluzivnosti, pa razlika nije bila prevelika.
Mogu razumjeti da osobe koje su patile zbog izgleda svojih zubi (diskriminacija, ismijavanje ili ponutreni glas kritike) mogu pronaći zadovoljštinu u estetskoj korekciji zuba. Istovremeno se nadam da ćemo pažnju usmjeriti prema kvalitetnoj i svima dostupnoj javnozdravstvenoj skrbi umjesto rasta interesa za estetsku stomatologiju. Ako pogledate svoje zube pod dobrim osvjetljenjem i pokušate ih opisati dobrohotno koristeći paletu svijetlih nijansi boje zidova, možda ćete otkriti nešto novo o sebi i zavoljeti i ovu činjenicu svoga postojanja. Ako ne, uvijek ostaje body neutrality, pokušaj prihvaćanja zubala kao nečega što nam pomaže u svakodnevici, bez izljeva ljubavi i mržnje. Poklonjenom životu ne gleda se u zube.
