Na stazama jedne prastare šume u Poljskoj širi se zvuk nalik zujanju ogromnog komarca. Stanovnici šume – vukovi, bizoni, risovi i drugi – čule uši jer znaju tko dolazi. Na mopedu, koji Poljaci_kinje zovu “komarac”, vozi se žena koja poznaje jezik životinja. Nakon duljeg leta stiže do velike drvene kuće na čistini, silazi s mopeda, skida kacigu i pušta svoju dugu dlaku da diše. Tren poslije, na rame joj slijeće gavran i spušta joj novčanik pred stopala. Iako je nježan prema njoj, nemilosrdan je prema drugim ljudima, a novčanik će vlasniku morati vratiti sama. Gavran odlijeće, a ona kreće prema vratima.
Čim ih otvori, u susret joj hrli ogromna divlja svinja, njuškajući je i tražeći pažnju kakvu ljudi inače posvećuju samo djeci ili psima. Mopedistica joj je i daje, mazi je i razgovara s njom. Zajedno odlaze u sobu, gdje žena, prije no što sjedne na pod kraj psa, s poštovanjem kimne sovi koja stoji na rubu fotelje. U kući punoj skupih umjetnina, dlake i perja, suživot mopedistice i životinja odvija se skladno i s potpunim razumijevanjem. U ovom domu svi razgovaraju sa svima, ali možda najmanje ljudi s ljudima.
Iako opisana scena zvuči kao da je ispala iz magijskog realizma, za poljsku znanstvenicu i aktivistkinju Simonu Kossak (1943. – 2007.) takav je život bio potpuno stvaran. Nepokolebljiva borkinja za zaštitu prirode provela je 30 godina u šumarskoj kolibi Dziedzinka u prapovijesnoj Bjeloveškoj šumi, nacionalnom parku i posljednjoj europskoj prašumi, neumorno radeći na rehabilitaciji i očuvanju tamošnje faune i flore. Obližnji su je mještani zbog njezina razumijevanja životinja i bliskosti s njima nazivali vješticom i cirkusanticom, a kasniji tekstovi Dr. Dolittleom i Snjeguljicom. Sama je sebe smatrala zoopsihologinjom.
Simonin život nije bio bajka, no svakako je bio nekonvencionalan. Rođena 30. svibnja 1943. u aristokratskoj umjetničkoj obitelji, izdvajala se iz rigidne okoline od malih nogu. Kako opisuje u arhivskim snimkama u dokumentarnom film Simona (2022.), životni cilj njezine majke bio je roditi sinove plemenitoj obitelji Kossak. Umjesto toga, rodila je tri kćeri, koje je tretirala s očitim razočaranjem i iznimnom hladnoćom. Okrećući se od majčina režima, Simona je toplinu svoje pažnje posvećivala životinjama. Spašavala je ranjene, rehabilitirala ih i čuvala u svojoj sobi u otmjenoj vili Kossakowka u Krakovu.
Obitelj je očekivala da će postati umjetnica ili spisateljica, prema tendencijama loze. No Simona se okrenula znanosti i svoj afinitet prema životinjama pretočila u impozantnu akademsku karijeru. Diplomirala je biologiju s fokusom na etologiju 1970., a deset godina kasnije doktorirala šumarsku znanost na temi hranidbenog ponašanja srna. Kasnije je obranila i postdoktorsku disertaciju na istu temu, a 1997. zaradila titulu profesorice šumarskih znanosti.
Simona je većinu svojih titula postigla upravo pod okriljem šume, gdje su njezin akademski, osobni i profesionalni život srasli u jedno. Nakon što je počela raditi na Institutu za istraživanje sisavaca Poljske akademije znanosti u Bjeloveškoj šumi, saznala je da na rubu nacionalnog parka stoji šumarska kuća Dziedzinka bez stalnog stanara. U njezinom intervjuu za Przekroj saznajemo da je već sljedećeg dana zahtijevala da joj direktor nacionalnog parka omogući život u kolibi.
No Dziedzinku je gotovo 20 godina posjećivao fotograf Lech Wilczek i također se planirao tamo nastaniti. Uspjeli su sklopiti kompromis – podijelili su kuću na dva dijela, a nakon susjedskog suživota i kroz zajedničku skrb o životinjama, razvili su romantičan, kompleksan odnos koji je trajao desetljećima. Wilczekove fotografije Simone znatan su dio njezina arhiva i pružaju intiman uvid u isprepletenost njihove međuvrsne zajednice. Danas su predmet izložbi i prate svaki komad sadržaja o njoj, a njezino ime svaki komad sadržaja o njemu.
Simona je u Dziedzinku uselila oba dijela Kossakowke: vrijedan namještaj, slike i oružje iz kolekcije njezine obitelji okruživale su životinje koje je odgajala, liječila i rehabilitirala. Životinje spomenute u uvodu bile su dio stalne postave – veprica Žabka živjela je sa Simonom i Lechom punih 17 godina i jela za stolom, a neko je vrijeme i spavala s njima u krevetu. Gavran Kossarek, koji je za mještane obližnjeg sela predstavljao živuću noćnu moru, bio je topao i razigran samo s parom iz Dziedzinke. Sustanari su bili i sove, pas Troll i magarica Hepunia, dok bi druge životinje po oporavku otišle. Sa svakom od njih – živjele one s njom trajno, privremeno ili ih je susretala u susjedstvu – Simona je razvijala individualan odnos.
Doktorat je temeljila na krdu mladih srna koje je smjestila u ograđeni prostor i svakodnevno radila s njima. U jednoj su joj zajedničkoj šetnji, njezinim riječima, spasile život: “Moje su uplašene, mlade srne odjednom počele lajati u zboru. (…) To je bilo upozorenje.” Unatoč tome, krenula je naprijed i shvatila da je tik prije njih istim putem prošao ris. “Ni iz čega, pokazale su mi – ‘i ti si životinja, ti si naša majka’. Riskirale su svoje živote. Egoistična životinja ili čovjek, životinja koja ne vidi sličnost između sebe i [mene] otrčala bi i potiho se sakrila u grmlje. (…) One su otkrile svoje skrovište da bi me upozorile [na] smrtonosnu prijetnju za srne. Ali ne i za čovjeka.” Sve audiosnimke i videozapisi uključeni u Simoni ilustriraju jednak pristup u njezinom međuodnosu s životinjama – znanstveni, ali i majčinski.
Ta je domena Simonina odnosa sa životinjama nosila i sebi svojstvene tragedije. Pepsi i Kola, dva mlada mužjaka losa, bili su njezini štićenici dok nije došlo vrijeme da ih prepusti rezervatu nacionalnog parka. Nakon godinu dana, Pepsi je prešao ogradu, pobjegao i poginuo, a Kolu su ubili zaposlenici rezervata. Tu je bila i Agatka, mladunče risa s kojim se Simona ophodila kao s vlastitim djetetom, toliko da je od igre s njom nosila ožiljke. Nakon nekoliko mjeseci života u Dziedzinki, mlada je risica skočila na Lecha koji je nosio drvo za potpalu. Spotaknuo se, a komadi drva smrtonosno su pali na Agatku. Simona je potonula u period žaljenja koji je dugo utjecao na njezine odnose s ljudima.
Ali ne i s prirodom. Uz znanstveni rad i suživot sa životinjama, Simona se neumorno borila za zaštitu cijelog područja Bjeloveške šume. Ukorijenjena u njezinu ekosustavu, zagovarala je minimalno ljudsko uplitanje u njegovu dinamiku. Prosvjedovala je protiv sječe starih stabala i urgirala protiv eksploatacije šumskih dobara. “Programi, ideje, smjernice. Šuma umire. Konferencije, odluke, dokumenti. Šuma umire”, pisala je u svojoj knjizi Saga o Bjeloveškoj šumi (Saga Puszczy Białowieskiej, 2001.) u kojoj opisuje tijek šume od prapovijesti do 21. stoljeća.
Jedno od njezinih najznačajnijih postignuća u zaštiti životinja dogodilo se 1993. kada je u zaštićenim dijelovima šume pronašla dvije nazubljene zamke za životinje. Risovi i vukovi koji bi pali u nju, znala je, bili bi trajno osakaćeni ili bi iskrvarili do smrti. Odnijela je jednu od zamki policiji i prijavila mogući krivolov. No uskoro se ispostavilo da su krvoločni krivci njezini kolege iz struke, koji su također podnijeli prijavu, ali za krađu “istraživačkog alata”. Znanstvenici Zavoda za istraživanje sisavaca koristili su zamke kako bi zadržali životinje i stavili im elektroničku ogrlicu za nadzor u sklopu istraživanja. No Simona je cijeli slučaj promptno prijavila medijima i tužba protiv nje odbačena je pod javnim pritiskom.
Nakon Simonine pobune, znanstvenici su u potpunosti prestali koristiti takve brutalne prakse, a pozornost je dovela i do većeg razumijevanja javnosti o vrstama koje ljudi obično smatraju opasnima ili štetočinama. Zbog Agatke i drugih bića koja je poznavala, Simona je znala da i predatori zaslužuju život u prirodnim uvjetima.
Kroz desetljeća u Bjeloveškoj šumi napisala je 140 znanstvenih radova, četiri stručne knjige i zbirku priča. S ciljem popularizacije znanosti i ekološke svijesti, postala je i filmašica i radiofonistica. Vodila je popularnu radijsku emisiju Zašto šušti u travi? (Dlaczego piszczy w trawie?) i snimala životinjsko ponašanje, posebno rituale parenja, ali i ljudske trenutke u Dziedzinki.
Kako prikazuje Simona, suživot šumske žene s ljudima uvelike se razlikovao od onog sa životinjama. Roditeljstvo je za većinu žena u njezinoj obitelji predstavljalo frustraciju koju su pretakale kroz generacije. Simonina sestra, umjetnica Gloria Kossak, muke po majčinstvu prenijela je vlastitoj kćer Joanni, a Joanna je svoju traumu prenijela Idi. Simona i Dziedzinka, koju su baka, nećakinja i pranećakinja posjećivale gotovo svakog ljeta, bile su oaza mira i majčinskog okruženja u turbulentnoj pustinji obiteljskih odnosa. Nakon teške obiteljske situacije, Simona je prekinula kontakt s Joannom, a svoje fotografije, snimke i nasljedstvo ostavila Idi.
Teško je razumjeti razinu posvećenosti prirodi kakvu je cijeli život imala žena na “komarcu”. Znanstveno, osobno i kreativno, Simona Kossak živjela je prema prirodnim dinamikama koje nadilaze pitanja vrste. U vremenu kolektivne ekološke ugroženosti, Simonina borba, ljubav i suživot s prirodom trebali bi nam služiti kao dokaz univerzalne istine – u prirodi nismo ni gospodari ni promatrači, već njezin elementarni dio.
