Objavljeno

TOZ u stečaju otpušta sve radnike/ce

Foto: Bruno Konjević/CROPIX

Nakon punih 78 godina, Tvornica olovaka Zagreb (TOZ) Penkala formalno će otpustiti sve radnike/ce. Neki/e od njih pokupit će svoje stvari i zadnji put proći kroz hodnik tvornice: pogledati pomalo tužni tvornički dućan, mahnuti portiru i izaći iz kruga Penkale. Bit će to za njih kraj jednog razdoblja, no za tvornicu možda još ima nade, piše Jutarnji list.

Radnike/ce otpuštaju jer prema zakonu mjesec dana nakon proglašenja stečaja moraju otkazati sve ugovore o radu. No, situacija u slučaju nekad slavnog TOZ-a zasad ipak nije tako crna: dio radnika/ca, njih oko 35, isti će dan dobiti nove ugovore i nastaviti s proizvodnjom do sredine rujna. Narudžbe će se odraditi, a uprava se nada da bi ih moglo biti još. 

Na području bivše Jugoslavije generacije su odrastale pišući njihovim olovkama, crtajući njihovim flomasterima i izrađujući predmete od njihova plastelina. Mnogima je znak ove tvornice dio djetinjstva i zato su s nevjericom dočekali vijest da će se proizvodnja zaustaviti.

No, poznavatelje situacije u toj nekoć velikoj i moćnoj tvornici proglašenje stečaja nimalo ne čudi: već godinama glomazni prostori traže ogromna sredstva samo za održavanje. Godinama su se radnici/e borili proizvodeći, a narudžbe su i dalje stizale. To, čini se, nije bilo dovoljno da TOZ izbjegne crnu statistiku: uprave nisu ulagale u održavanje prostora, nabavu nove opreme, što je na kraju dovelo do zatvaranja. Pisalo se i o kaznenim prijavama i raznim malverzacijama, zbog čega je tvornica stradala.

Ipak, nije sve crno, tvrdi bivši direktor Tihomir Lalić, koji sa stečajnim upraviteljem u narednih mjesec dana planira napraviti detaljnu analizu situacije. Plan je, kaže, vidjeti koji pogoni i dalje mogu nastaviti s proizvodnjom. 

“Rad u ovim glomaznim pogonima je neodrživ. Samo da se malo ugrije prostor treba nam sto tisuća kuna za plin mjesečno, pa sam ja prošlih godina odlučio ne grijati upravnu zgradu, nego samo proizvodne pogone. Nisam zato bio baš popularan, ali dobro, zaključio sam da mogu preživjeti manjak popularnosti. Priznajem da smo sada u zaista teškoj situaciji, no vjerujem u uspjeh. Ponosan sam na to što smo u stečaj otišli bez kune duga prema radnicima, po čemu smo jedina takva tvornica u zemlji. Radnicima ne dugujemo niti jednu jedinu lipu. Vjerujem da će se i dalje raditi, no u smanjenom opsegu”, tvrdi bivši direktor Tihomir Lalić.

Za strojevima uglavnom sjede žene. Sve one odmahuju glavom na pitanja o budućnosti – neke će ići u prijevremenu mirovinu. Druge se nadaju da će se proizvodnja uskoro opet pokrenuti, pa će u pogonu biti posla za njih. Treće još uvijek ne mogu vjerovati da će uskoro prestati raditi svoj posao i još nisu smislile što će ubuduće raditi. Sve one s nostalgijom se sjećaju razdoblja koje nazivaju zlatnim razdobljem tvornice – vremenom kada je pogon bio pun ljudi, plaće su bile dobre, išlo se na zimovanja, ljetovanja, izlete…

“U TOZ-u radim 26 godina. Sjećam se vremena kad sam tek došla: svaki kut tvornice bio je pun. Bilo je više od tisuću radnika, a koristili smo sve zgrade tvornice. Danas su one uglavnom iznajmljene. Počela sam raditi u pakeraju, a tijekom vremena bila sam u bojaoni, kontroli kvalitete… Prošla sam gotovo sve odjele u svom radnom vijeku i meni je je ovaj pogon više od tvornice. Možda me netko neće razumjeti, no meni je ova tvornica drugi dom, a tako je i mnogim drugim mojim kolegama. Na neki način, svi mi smo stvarali TOZ i svi mi i jesmo ova tvornica”, kaže Željka Martić, jedna od radnica.

Prisjeća se kako je nekoć sve izgledalo: ujutro bi se pogonima proveo prodavač s kolicima punima krafni i kavom, pa su se u prostorijama miješali mirisi boja, ljepila i kave. U kantini je uvijek bilo ljudi, a hranu su plaćali u protuvrijednosti današnje dvije kune. I drugi radnici s nostalgijom se sjećaju nekadašnje slavne tvornice, koja je imala bazen, kuglanu, košarkaški teren, rukometnu ekipu… Ljudi su bili zadovoljni: dobivali su 13. plaću, viškove, regrese, poklone za blagdane, odlazili su na izlete…

Atmosfera je danas u tvonici otužna, priča se samo o prošlim vremenima. Uprava je prije gotovo sedam godina najavila da bi se na području današnje tvornice izgradilo stambeno-poslovno naselje, koje bi imalo 800 stanova, dječji vrtić, sportsku dvoranu s wellnessom i trgovine. U kompleksu bi niknuo toranj u obliku penkale s muzejom, koji bi bio podsjetnik na tvornicu olovaka i slavnog izumitelja. O kompleksu uprava sada ne govori ništa, spominju samo kako će dobro proučiti situaciju. Lalić kaže kako je jasno da se nekretnine preko noći ne mogu prodati, no da je prodaja nužna kako bi se tvornica ipak spasila.

Za propast slavne tvornice radnici ne okrivljuju nikoga konkretno, kažu, to je splet raznih okolnosti. Od loših odluka nekih uprava, preko nemara prilikom održavanja pogona, nedostatka vizionarstva do promjene načina rada. Više nema sirovina koje su nekoć koristili, primjerice, indonezijska lipa više nije dostupna na svjetskom tržištu, a od nje su nekad izrađivali svoje najkvalitetnije olovke.

No, bez obzira na to što su se sirovine promijenile, a njihovi strojevi su zaista stari, radnici kažu kako su svi oni zajednički gradili TOZ i željeli bi ga ponovno vratiti u stare, slavne dane. Odnosno, vratiti mu staru slavu u novim danima, pa da proizvodi iz njihove tvornice i dalje budu dio školske svakodnevice tisuće mališana.

Povezano