As we come marching, marching,
unnumbered women dead
Go crying through our singing their ancient cry for bread.
Small art and love and beauty their drudging spirits knew.
Yes, it is bread we fight for – but we fight for roses, too.
James Oppenheim, 1911.
Vrlo često politički slogani tijekom vremena izgube svoje prvobitno značenje, odnosno uvelike dođe do njihovog redefiniranja uslijed promjenljivog društveno-političkog konteksta. Tako su tijekom godina brojni slogani, unutar kojih se ističu zahtjevi za slobodom, jednakošću ili demokracijom izblijedili te postali tek promašenim obećanjima. Potonje se pak nikako ne može primijeniti na jedan od najpoznatijih slogana ili zahtijeva kojega su još 1912. godine proklamirali imigrantski radnici i radnice tijekom dvomjesečnog štrajka u tekstilnoj tvornici (Lawrence Textile) u američkoj saveznoj državi Massachusetts. Većinu radnika tvornice činile su upravo žene i djeca u dobi između 14 i 18 godina.
Pozadina Kruha i ruža
Početkom 1912. godine u Massachusettsu je došlo do promjene radnog zakonodavstva, koja se između ostalog odnosila i na smanjenje broja tjednih radnih sati. Premda je radnicima i radnicama u navedenoj tekstilnoj tvornici bilo obećano kako broj tjednih sati neće uvjetovati smanjenje plaća, poslodavac Everett Mill, ipak ih je smanjio. Potrebno je naglasiti kako je u navedenoj tvornici svaki 36. radnik/ca umro/la prije no što bi navršio/la 25 godina života. Uslijed toga grupa poljskih radnica napustila je radna mjesta nakon čega je još u dvjema tvornicama došlo do obustave rada. Štrajk je izazvao do tada neviđenu pomutnju u gradu. Gradonačelnik je tako naredio policijsko patroliranje ulicama što je na navelo radnike na okupljanje ispred tvornice te razbijanje prozora u znak protesta. Policija je reagirala krajnje represivno te je došlo do brojnih uhićenja i suđenja. Kako bi se štrajkaši diskvalificirali optuženi su za podmetanja eksploziva na pojedine lokacije u gradu. U sukobima koji su uslijedili došlo je do pogibije 34-godišnje radnice Anne LoPizzzo. Big Bill Haywood, jedan od sudionika štrajka te osnivač sindikata Industrial Workers of the World (IWW) kasnije je istaknuo kako je devetnaest svjedoka vidjelo stanovitog policajca Benoita kako ubija Annu. Naravno, nitko nije odgovarao, a vlasti su krivnju za smrt pokušavali prebaciti na radnike, istovremeno zabranjujući sva javna okupljanja u gradu.
Štrajk je bio iznimno dobro koordiniran. Naime, sindikat industrijskih radnika organizirao je prijevoz djece štrajkaša kućama simpatizera u New Yorku za vrijeme trajanja štrajka. Represija se posebno manifestirala prilikom pokušaja prijevoza djece u Philadelphiju, krajem veljače, kada je policija zadržala djecu te uhitila roditelje. Obzirom da većina majki nije željela platiti predviđene kazne, zadržane su zajedno s djecom u zatvoru. Ovdje je iznimno važno osvrnuti se na etničku raznolikost štrajkaša. Naime, većinom se radilo o imigrantima koji su došli iz Italije, Engleske, Njemačke ili pak Irske. Stoga nakon što se oformio štrajkaši odbor od 56 osoba, odredilo se da se svi zapisnici sa sjednica Odbora moraju prevesti na 25 jezika zbog etničkog sastava štrajkaša.
Premda je štrajk okončan povećanjem nadnice te oslobađanjem optuženih radnika kao i poboljšanjem radnih uvjeta, vođe štrajka su uhićene što je rezultiralo i opadanjem sindikalnog djelovanja te naposljetku i brojnim otpuštanjem uslijed krize koja je zahvatila industriju. Unatoč tomu, ovaj je štrajk redefinirao cjelokupnu radničku klasu. Naime, bio je to prvi štrajk koji je odbacio dotadašnju percepciju žene kao inferiornijeg bića u odnosu na muškarca te je ujedno i razbio tezu o tome kako se etnički raznolika radnička klasa ne može organizirati. Big Bill Haywood, kasnije je istaknuo da su žene „nosile cijeli štrajk“. Sukladno tomu, štrajk je tijekom vremena postao gotovo zaštitnim simbolom radničke i ženske borbe tijekom cijelog 20. stoljeća dok su kruh i ruže postali amblemom te borbe.
Kreiranje slogana i njegova popularizacija
Štrajk koji se odvijao u Lawrencu imao je veliki odjek među američkim stanovništvom prvenstveno zbog svog dominirajućeg „ženskog elementa“. Sukladno tomu mnogi su stanovnici iz raznih krajeva SAD-a dolazili kako bi svjedočili onomu što se događa. Među njima bio je i pjesnik James Oppenheim. Premda je prema nekim izvorima njegova pjesma „Bread and Roses“ nastala još 1911. godine, Oppenheim je kasnije tvrdio kako mu je kao inspiracija za pjesmu poslužio natpis koji je vidio tijekom štrajka, a na kojemu je pisao navedeni slogan. Premda ne postoji dokaz o postojanju istoga, Oppenheimova pjesma postala je svojevrsni soundtrack cjelokupnog radničkog pokreta kao i pokreta za ženska prava. Prema nekim izvorima, aktivistkinja za radnička prava, Rose Schneiderman upotrijebila je ovaj slogan, nadahnuta Oppenheimovom pjesmom, ističući u svom govoru: „The worker must have bread, but she must have rosese, to“. Slogan i pjesma su se posebno popularizirali tijekom šezdesetih godina kada je došlo do „uskrsnuća“ ženskog pokreta kao i samog interesa za rodni aspekt razvoja radničkog pokreta.
Proučavajući nastanak pjesme iz koje je nastao slogan, Jim Zwick pronalazi njezine korijene u ženskom sindikatu koji je imao sjedište u Chicagu, a koji je nosio naziv The National Women’s Trade Union League. Tijekom godina pjesma je doživjela brojne glazbene obrade. Poznatu glazbenu podlogu pjesmi sredinom 1970-ih dala je Mimi Fariña, inače mlađa sestra Joan Baez. Pjesmu su, osim same Joan Baez, izvodili i Judy Collins te Bronwen Lewis. Ipak možda najveća ostavština, a ujedno i reminiscencija na događanja, javna je kuhinja u Lawrencu koja nosi naziv „Bread and Roses“. Kuhinja je otvorena 1980. godine na „temeljima mira i pravde“, odnosno na nasljeđu događanja iz 1912. godine. Osim navedenog održava se i godišnji Bread and Roses Heritage Festival također u Lawrenceu, koji od 1986. godine, između ostalog, promiče kulturnu različitost i socijalnu pravdu. Na Festivalu se odvijaju brojne radionice, performansi kao i kazališne predstave koje imaju cilj angažirati lokalnu zajednicu za socijalna pitanja.
Aktualizacija
Događanja u Lawrencu možda nikada nisu bila aktualnija nego danas kada se postavljaju granice među rasama, rodovima i vjerama. Tendencija suvremenih političkih elita koja se očituje u stvaranju umjetnih, ali u krajnjem slučaju i nemoralnih granica, predstavlja okosnicu obračuna s mogućnošću jače participacije radnika i radnica u društvenom djelovanju. Zanimljivo je primijetiti kako upravo ovakva nazadnjačka politika svoju jasnu manifestaciju pokazuje u odnosu prema imigrantima kao izrazito nepoželjnom društvenom elementu.
Takva politika, praćena nešto eufemiziranim diskursom, ipak prodire do određenih društvenih struktura koje prihvaćaju granice kao nužno oružje u obrani vlastitog identiteta. S druge strane navedena politika podrazumijeva i reduciranje ženskih prava. Tako smo svjedoci sve restriktivnije politike u odnosu na ženska seksualna i reproduktivna prava čime se zapravo žene ponovno postavlja u tradicionalne obiteljske strukture, oduzimajući im na taj način pravo na aktivno društveno-političko djelovanje. U okviru takve politike žena gotovo u potpunosti izlazi iz sfere rada te postaje pukim društvenim objektom u smislu iscrpljivanje njezine uloge u reproduktivnom okviru. Navedenom se politikom retradicionalizacije žele dokinuti rezultati desetljeća borbe žena za ostvarivanja svojih temeljnih prava. U okviru ove politike žene se ponovno podvrgavaju ograničavajućem kapitalističkom i patrijarhalnom okviru, uslijed kojega su izvrgnute dvostrukoj diskriminaciji, koja u smislu proklamiranja ovakvih politika, postaje sastavnim dio političke prakse.
Slika: fAKTIV
U navedenom kontekstu upravo nam štrajk tekstilnih radnika i radnica imigranata/ca pokazuje kako etnička i rodna raznolikost uvelike pridonosi zajedničkoj borbi za ostvarivanje i očuvanje temeljnih ljudskih prava, poput prava na rad i dostajan život. Upravo ta raznolikost kao i prava žena predstavljaju elementarnu poveznicu, ne samo među radničkom klasom, nego i u kontekstu šire društveno-političke borbe. Stoga u trenutku kada pristanemo na granice, bilo svjesno ili tek u obliku kronične indiferentnosti, omalovažavamo sve one koji su se u prošlosti borili za pravo na dostojanstveni život. Na tragu navedenog, između ostalog, potrebno je iznova aktualizirati borbu radnika i radnica postavljajući ih u suvremeni kontekst kao putokaze budućeg djelovanja, ali i borbe protiv nadolazeće politike koja se uvelike već institucionalizirala, a samim time i došla u poziciju moći. Upravo zbog toga nikada u posljednjih pedeset godina nije bila veća potreba za kruhom i ružama.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
