Stupajući u prostor plaćenih zanimanja nakon Prvog svjetskog rata žene su se susrele s preprekama vezanim uz rodnu pripadnost, ali i onim vezanim uz visinu nadnica, nesnosnim uvjetima rada, iživljavanjem poslodavaca i političkim progonima.
U tom kontekstu, slavonske radnice suprotstavljaju se poslodavcima i tadašnjim iznimno represivnim državnim strukturama, organiziraju prve štrajkove na ovom području i postaju pionirke borbe za radna i politička prava.
Žene u „muškim“ zanimanjima
Premda je broj radnica oscilirao tijekom Prvog svjetskog rata i njegovog poratnog razdoblja, došlo je do određenih promjena koje su ženama otvorile vrata tada zanimanjima koja su bila tradicionalno u muškoj domeni. Članak iz Obzora, objavljen početkom kolovoza 1914. godine, izvještava kako su mađarske konduktere koji su na ratištu zamijenile njihove supruge. Navodi se kako je ovaj poziv “vanredno djelovao tako da već danas imade ne električnom tramvaju 300 ženskih konduktera koje svoju dužnost uzorno vrše.[1]”
Unatoč tomu, socijalni i politički položaj žena nije se bitno promijenio. Velika nezaposlenost, visoke cijene i troškovi života posebno su pogađali žene. Jovanka Kecman ističe kako su žene i dalje imale niže plaće u odnosu na muškarce te da je dodatak na skupoću bio je upola manji za žene nego za muškarce.[2]
Posebno su u lošem položaju bile radnice koje su imale djecu i to tijekom ekonomske krize koja je započela 1929. godine. U članku objavljenom u Hrvatskom listu ističe se kako je iznimno teško samohranim majkama i siromašnim udovicama, a kao primjer se navodi stanovita Mare Šimić koja je nakon što joj je muž umro ostala sama s osmomjesečnim djetetom. Naime, Mara je nakon tri mjeseca lutanja okolnim mjestima, kako bi preko novina zamolila potporu od ljudi dobra srca. Istaknula je kako bi željela raditi bilo što, ali nitko je ne želi zaposliti zbog djeteta.[3]
Počeci proizvodnje čokolade u Kanditu 1954.
Prvi štrajkovi
Unatoč svemu, kako navodi povjesničarka Ida Ograjšek Gorenjak, u ženskim se časopisima netom nakon rata osjeća novo samopouzdanje te da u životu žene značajno mjesto počinje zauzimati karijera i neovisnost.[4]
U jednom pozivu iz 1918. godine mlada radnica poziva ‘nove žene’ da povedu borbu protiv nejednakosti u pravima žena naspram muškaraca. Ističe da ono što je dobro za radnika ne mora nužno biti dobro i za radnicu. Nadalje, navodi kako su radnice potplaćene, obespravljene te u mnogim pogledima zapostavljene. Kao najveću dužnost navodi organiziranje i okupljanje snage koje treba “uperiti u pravcu poboljšanja našega života i stvoriti mogućnost ravnopravnosti”.
U tekstu se ističe kako u Osijeku ima oko 1000 – 1200 radnica koje se poznaju po patnjama. Stoga potiče radnice da postanu žene koje rade i stvaraju te koje su istovremeno ravnopravne s muškarcima u materijalnom i političkom smislu.
Radnice osječke tvornice krpa Krauss stupaju u prvi štrajk sredinom travnja 1918. godine. Prema Radničkim novinama radnice su zahtijevale povećanje plaće za 1 krunu na što su poslodavci odgovorili ultimatumom; najavili su da će dovesti “bosansku i hercegovačku raju, pa će izaći jeftinije”.[5] Gotovo 85 radnica bilo je u štrajku, no neke novine navode i kako ima između 7 i 8 štrajkolomki. Nakon šest tjedana štrajk je okončan i to tako da su radnice izborile plaću od 8 kruna dnevno i bolje higijenske uvjete u tvornici (naime, o stanju u tvornici u jednim novinama navodi se kako je tvornica rasadište otrovnih bakterija i ističe da je čak 10-ak radnica napustilo posao zbog bolesti[6]).
Usporedno s ovim štrajkom odvijao se štrajk radnica i u tvornici Kandita Kaiser i Starck. S obzirom da su radnice primale gotovo iste plaće koje su imale i prije rata, zahtijevale su povećanje plaće za 50% uslijed iznimno teških uvjeta koji su nastali nakon rata i inflacije. Poslodavac nije htio udovoljiti zahtjevu, smatrajući kako “dosada pokorno roblje” nema potrebu snagu. Međutim, kada se radnice nisu pojavile na poslu te kada su prostorije tvornice ostale prazne, poslodavac je ipak udovoljio zahtjevima.
Jedan od najznačajnijih štrajkova u tvornici Kandit bio je trotjedni štrajk iz 1939. godine prilikom kojega radnice nisu nikomu dopuštale ulazak u prostor tvornice. U štrajku je sudjelovalo 120 radnica. Tijekom štrajka radnice nisu dopuštale ulaz u tvornicu. Rezultat je bio povišenje nadnice od 15%.
Tadašnje novine navode kako se o borbenosti radnica nije govorilo samo među radništvom, nego i među građanstvom te kako je taj “jedinstven štrajk žena nailazio na simpatije i odobravanje”.
Kandit 1959., stari pogon za proizvodnju bombona
Sustavna eksploatacija i važnost radničke štampe
U ovom su razdoblju određene radnice već osvijestile važnost organiziranog djelovanja. Tako je jedna radnica iz tvornice Krauss upozorila kako određene radnice polako zanemaruju važnost organizacije stoga naglašava potrebu hitnog pristupanja u organizaciju, a ne tek onda “kad nam kuća gori”.[7]
Radnice su stoga o svome položaju redovito pisale radničkoj štampi. Zbog straha od odmazde, većina ih se potpisivala kao ‘mlade radnice’. Iz jednog članka saznajemo o šikaniranju radnica u osječkoj tvornici lana od strane “famoznog gospodina Jurića” koji prema radnicama postupa kao prema robinjama. Sukladno pismu radnice, Jurić “psuje najprostije psovke” i naziva radnice “najbesramnijim imenima”. Jurić je tako zbog najmanjih sitnica radnicama određivao kaznu koje bi im se potom odbijale od njihove ionako mizerne plaće.[8]
Prema pisanju tadašnjih radničkih novina u tvornici postoje ‘špijuni’ koji denunciraju radnice koje odlaze na strukovne i sindikalne sastanke te potom izvještavaju šefa kako bi se spriječila politička propaganda. Tvornica je također zapošljavala radnike između 14 i 15 godina koji su morali ostajati poslije radnog vremena i čistiti tvornicu. U slučaju da se netko usprotivio ovakvom postupanju “dobio bi ćušku”.
Upravo je tvornica lana bila mjesto u kojemu su radnice bile gotovo svakodnevno izvrgnute šikaniranju. Potonje se prije svega odnosi na samovolju stanovitog Jurića koji je otpuštao radnice bez valjanog razloga. Autor članak koji je u novinama pisao o ovom izrabljivanju navodi kako poslodavci bezobzirno vuku za nos mlade radnice te im onemogućuju pravo na organizaciju. S obzirom kako u tvornici nije gotovo ni bilo druge radne snage otpor zbog nesigurnog radnog mjesta bio je sveden na minimum.
Slična je situacija bila i u tvornici keksa Karolina kada je radnica Vasilia Fusch dobila otkaz jer je podigla keks s poda. Novine pišu kako ju je direktor uhvatio za vrat te odvukao iz tvornice. Sličnu sudbinu doživjela je i radnica Eisebeisser kada se usprotivila odluci poslodavca da radi i do 12 sati, nakon čega je bila otpuštena.
Posebno brutalan odnos bio je prema radnicama u osječkoj tvornici Schicht tijekom srpnja 1926. godine. Naime, nakon što su radnice stupile u štrajk zbog niskih nadnica inspektor rada pozvao je policiju da intervenira protiv štrajkaša. Policija je uhitila sedam radnica. Sredinom je srpnja pak policija silom krenula prema radnicama te je došlo do oružanog sukoba. Tom su prilikom, uslijed policijske upotrebe sablje, radnice Katica Vidaković, Ema Schoth, Ružica Plauer i Marija Detling teže ranjene.
Stroj za pakiranje bombona, Kandit
“Osječka Rosa Luxemburg”
Iako su žene u poslijeratnom razdoblju ostvarile aktivniju društvenu ulogu, njegovim završetkom one se ponovno pokušavaju svesti na kućni prag. Sukladno tomu Svetozar Delić, budući zagrebački gradonačelnik, tijekom govora na radničkoj skupštini održanoj početkom 1920. godine ističe kako ženama iz naroda i radnicama koje su se „pokazale“ tijekom rata potpuno se sada oduzima pravo glasa i utjecaj kod izbora. Stoga su se radnice polako počele aktivnije uključivati u radnički pokret koji se kako navode Radničke novine divio njihovoj „izdržljivosti i mukotrpnom radu za podizanje i oslobađanje svoga spola kao i cijele radničke klase“. Novine ističu kako je prošlo vrijeme kada su žene bile u pozadini. Tako navode potrebu „osposobljavanja ženskog spola“ da se „znade snaći u novoj ulozi, da koristi, a ne da škodi radničkoj klasi“.
Stoga se jedan dio žena odlučuje za djelovanje u okvirima radničkog pokreta s ciljem unaprjeđenja kako klasnog tako i političkog položaja. Međutim takvo djelovanje nije naišlo na opće odobrenje. Naime, kako navodi spomenuta povjesničaraka u knjizi Opasne iluzije. Rodni stereotipi u međuratnoj Jugoslaviji, žene su smatrane nelojalnom konkurencijom koja muškarcima uzima posao i ugrožava njihov status hranitelja obitelji stoga se javlja i određena netrpeljivost prema ženama.
Unatoč tomu Slavonke počinju sve aktivnije politički djelovati. Stoga se u ovom razdoblje u okvirima radničkog pokreta afirmiraju brojne žene poput: Adele Pavošević (1897.-1928.), Marije Sukić (1883.-1927), Ivanke Muačević (1911.-1941.), Marice Matošić, Grete Bier, Sofije Vejić, Ružice Raitner i dr.
Među najaktivnije zasigurno se ubrajaju Adela Pavošević i Marija Sukić.
Adela Pavošević agitirala je za emancipaciju žena kako u radničkim tako i u širim političkim okvirima. Organizirala je niz ženskih sekcija na području Osijeka stoga je i nosila nadimak osječka Rosa Luxemburg. Na protestnom zboru, održanom krajem srpnja 1920. godine, Pavoševićka je iznosila stavove protiv rata odnosno huškanje tadašnjih vlasti na rat s Italijom zbog pretenzije na jadranske otoke.
Zbog svoga je djelovanja Adela nekoliko puta uhićena. Naime, u sigurnosno i informativnom izvještaju iz ožujka 1923. tadašnjeg osječkog redarstva navodi se kako je zbog uvrede Veličanstva između ostalog privedena i Adela Pavošević kao i Eva Bajer (štamparska radnica) koje su nakon što su provele 12 sati u zatvoru puštene kuće. Adela je bila uhićena i tijekom famozne afere Diamenstan u kojemu su radnici kao i tadašnja komunistička partija bili optuženi da su planirali državni prevrat. Uz Adelu bila je optužena i Ana Drobnike. Obje su na kraju oslobođene optužbi zajedno s još 30-ak osoba. Tadašnje su vlasti 28-godišnju Adelu opisivali kao švalju, dobru govornicu s velikim utjecajem među radništvom.
Osim Adele svakako valja spomenuti i Mariju Sukić koja je bila iznimno značajna u organiziranju žena u okviru radničkog pokreta. Tako je sredinom ožujka 1919. godine bila na čelu organiziranje ženske političke sekcije. Na održanoj skupštini u Osijeku, u Donjem gradu, Sukićka je govorila o potrebi i važnosti osnivanja ženske organizacije.
Prema pisanju Radničkih novine skupština je polučila “lijep uspjeh” jer je osvijestila žene o potrebi političkog djelovanja. Tijekom svoga djelovanja iznosila je niz teza i argumenta o teškom životu radnica, poput onih o 14-satnom radnom vremenu te njihovom izrabljivanju.
Počeci njezinog društvenog i političkog djelovanja vezani su uz aktivnosti Naobrazovanog društva te Okružnog ureda. Povodom njezine smrti novine su pisale kako ju je već bijeda u djetinjstvu natjerala da radi za nadnicu. Stoga je na njezin rani rad utjecao na formiranje misli o potrebni organiziranog djelovanja protiv eksploatacije radnika i radnica.
Proizvodnja bombona Plavi 9 1954., Kandit
Pomalo zaboravljena u okviru rodne povijest na prostoru Slavonije je i Marica Matošić koja je bila optužena u okviru Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi zbog svoje političke aktivnost. Između ostalog bila je optužena za distribuciju ilegalne štampe koji je prema, tadašnjim vlastima, pozivala na politički i socijalni prevrat u državi. Državno je tužiteljstvo, nakon provedene istrage protiv Marice, sredinom lipnja 1937. podignulo optužnicu.
Vlasti su zbog raspačavanja ilegalne štampe teretile i Irmu Tvas iz Orahovice u čijoj su kući izvršile pretres početkom travnja 1937. godine. Premda tijekom pretresa nisu nađeni nikakvi važniji materijali osim nekoliko letka, Irma je stavljena pod strogi policijski nadzor te je kažnjena s 250 dinara.
Prema popisu sumnjivih lica koja su djelovala početkom 1930-te godine protiv tadašnjeg državnog ustrojstva na području grada Osijeka bilo je osam radnica: Terezija Zorn, Frida Willim, Marica Trvalovski, Eva Nuskern (tada je bila u zatvoru u Beogradu), Štefica Maretić, Hermina Kerner, Mira Pavković te Ružica Reiter. Na popisu je također bila i studenca Alma Sonenšajn.
S obzirom kako je organiziranje većih manifestacija i proslava bilo zabranjeno, Jovanka Kecman navodi kako su se u poduzećima organizirali zatvoreni sindikalni sastanci na kojima se govorilo o značaju Međunarodnog dana žena kao i o položaju žena u tadašnjoj državi te o potrebi organiziranja kako bi se žene što uspješnije borile za ostvarivanje pune ravnopravnosti u društvu. Sukladno tomu 1927. u 7 sati navečer održana je u Donjem gradu u Radničkom domu ženska konferencija na kojoj se raspravljalo o ženama i njihovoj ulozi u radničkom pokretu.
Unatoč iznimno represivnom državnom okviru u vremenskom razdoblju između dva svjetska rata te teškom socio-ekonomsko i društveno-političkom položaju, žene su otpočele iznimno aktivno razdoblje borbe za svoja ekonomska i politička prava. Premda u ovom razdoblju nisu ostvarile pravo političkog glasa, djelovanjem u okviru radnog prostora, postale su aktivne sudionice društvenih promjena. Time su napravile veliki iskorak za buduće naraštaje te najavile odumiranje stereotipnih rodnih uloga.
Izvori:
[1] „Zarada za žene vojnih obveznika“, Obzor (Zagreb), br. 218., 9. VIII. 1914., LVII.
[2] Jovanka Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918.-1941., Beograd, 1978., 67.
[3] „Nezaposlena udovica s djetetom….“, Hrvatski list (Osijek), br. 171., 3. VII. 1935., XV.
[4] Ida Ograjšek Gorenjak
[5] „Štrajk radnica u Krausovoj tvornici krpa“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, (Osijek), br. 1., 20. VI. 1918., I.
[6] „Tvornica krpa“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, (Osijek), br. 10., 24. X. 1918., I.
[7] „Tvornica krpa“, Radničke novine. Socijalističko glasilo (Osijek), br. 7., 12. IX. 1918., I.
[8]„Šikaniranje mladih radnica u tvornici lana“, Riječ radnika i seljaka (Osijek), br. 11., 17. IX. 1927., 1
Tekst je objavljen 2016. u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.