Hrvatska je nedavno usvojila dvije izmjene zakona koje će se negativno odraziti, na već sad ugrožena, prava radnika. Radi se naime o usvojenim Izmjenama i dopunama Zakona o poticanju zapošljavanja te o prihvaćanju Akcijskog plana za administrativno rasterećenje gospodarstva, od kojih jedan dodatno snižava cijenu rada, dok drugi zaštitu na radu promatra kao puki trošak.
Vlada Andreja Plenkovića odlučila je nadograditi institut stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa (SOR), kojeg više ne podržava niti SDP-ov bivši minstar rada Mirando Mrsić, i to tako da naknadu podigne za čitavih 220 kuna, pa će sada iznositi 2,620 kuna te mjeru proširi i na sve osobe sa srednjoškolskim obrazovanjem.
Odlučeno je također da će stalni sezonci, osobe koje su do sada u turizmu radile uglavnom devet mjeseci godišnje, a preostala tri mjeseca zadržavale status zaposlene osobe uz naknadu u visini od 60 posto bruto plaće koju im je isplaćivala država – ubuduće tijekom mjeseci izvan sezone primati znatno nižu naknadu, koja neće moći biti veća od maksimalne naknade za nezaposlene osobe. Ipak, tijekom tog perioda neće smjeti raditi ni tražiti posao niti će imati bilo koje drugo pravo koje imaju nezaposleni – jer neće biti nezaposleni, koliko god to apsurdno bilo.
Promjene su donešene bez konzultacija sa sindikatima, što je još jednom pokazalo da sindikati za Vladu nisu ni od kakavog značaja kada se radi o ključnim pitanjima radnog odnosa, tumači Dimitrije Birač za Radnički portal. Također, s promjenama po pitanju stalnih sezonaca nisu zadovoljni dakako radnici i sindikati, piše Jutarnji list, ali ovaj put niti poslodavci, koji ističu da će izgubit najkvalitetnije radnike te da će ova mjera izgubiti svoju svrhu.
Ministarsvo rada ističe da su stalni sezonci primali naknade znatno veće od onih za nezaposlene zbog čega su donešene promjene, međutim ne vidi problem u činjenici da se radi o usporedbi zaposlenih i nezaposlenih, pri čemu je nerealno očekivati jednak iznos. Ako već je jednak onda se ne treba pretvarati da se radi o nekoj mjeri aktivne politike zapošljavanja, jer ispada da ovako radnici/e u turizmu prolaze samo kroz dodatne administrativne zavrzlame, dok im se na kraju tijekom tri mjeseca izvan sezone negiraju i prava za vrijeme nezaposlenosti, koja imaju oni službeno nezaposleni.
Što se pak SOR-a tiče, novi ministar rada Tomislav Ćorić, ističe da je cilj mjere smanjiti nezaposlenost, no istovremeno treba naglasiti da se SOR ne smatra radnim odnosom u pravom smislu, pa tako po isteku godine dana rada, radnik/ca ne može ostvariti naknadu na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, a niti Državni zavod za statistiku SOR-ovce ne računa u zaposlene, pa nam stoga niti estetski, statistika neće biti bolja. Kako ističe Birač, ovakva je politika dobra jedino za poslodavce i rušenje cijene rada.
Naime, kako je kazala Lucija Bašić Špiler iz Matice hrvatskih sindikata koja trenutno radi na istraživanu ovih mjera, u godini 15 tisuća ljudi u SOR-u prosječnu plaću spusti za jedan posto.
Vlada tako s 1.5 milijardi kuna financira rušenje cijene rada i ide na ruku kapitalu, a dok većina SOR-ovaca po isteku mjere ne ostaje na svom radnom mjestu, odnosno od mjere u krajnoj liniji ne profitira, za poslodavca je profit maksimalan, jer dobiva besplatnu radnu snagu. (Svaka čast, naravno, poslodavcima koji u tom periodu adekvatno educiraju radnike/ce i po isteku mjere im ponude posao. No, koliko je takvih?)
„Vlada ovim financiranjem radne snage dodatno opravdava svoj kapitalistički karakter. Ona novčana sredstva većine društva (u ovom slučaju poreznih obveznika ponajviše kroz sadašnje i buduće prihode od PDV-a) koristi za akumulaciju profita manjine društva. Drugim riječima, dio društvenih resursa većine ona preusmjerava manjini, i to na način da još od te većine traži zahvalnost! Rezultati ovih napora politike ponajviše će ići privatnim osobama i služit će za daljnju izgradnju pretpostavki za daljnje privatno gomilanje profita“, piše Birač te dodaje da se mlade na ovaj način uči da trebaju biti zahvalni državi za kakav takav posao, jednako kao i poslodavcu.
Već neko vrijeme takav stav vrijedi i za sve građane i građanke Hrvatske, koji ispada moraju biti zahvalni na bilo kakavom radnom mjestu, trpiti mobbing i loše radne uvjete, jer nezaposlenih je toliko da ih uvijek netko može zamijeniti. Zato valjda Vlada bez imalo brige za radnike/ce donoseći Akcijski plan za administrativno rasterećenje gospodarstva u okviru kojeg se planiraju uštede za poduzetnike u iznosu od 1,5 milijardi kuna, čak 1,3 milijarde planira na području zaštite na radu.
Ovime dodatno pogoršava položaj radnika, piše Snježana Ivšić za Bilten, ističući:
„Nakon svih napora Andrije Štampara i njegovih sljedbenika te duge tradicije zaštite radničkog zdravlja u Hrvatskoj, radna mjesta danas su nezdrava, a zdravlje radnika ugroženo. Nije teško zaključiti da je posrijedi rezultat priklanjanja vlasti i politike profitnim interesima i zahtjevima poslodavaca.“
