Slavenka Drakulić, priznata hrvatska književnica i publicistkinja, otkriva što ju je motiviralo za raskrinkavanje tabua u najnovijoj knjizi „Optužena”, strahove oko uvjerljivog opisivanja teme i disfunkcionalnih odnosa u knjizi.
Slavenka Drakulić„Teško je reći zašto sam se upustila u opisivanje, približavanje iskustvu zlostavljanja, ulaženje u jednu takvu situaciju i osjećaje. Pišem o temama koje me uznemiruju. U jednom trenu postanem svjesna da mi se neka tema sama nameće, da razmišljam o njoj, da nalazim primjere svuda oko sebe. Zašto baš ta tema? Jer vjerojatno spada u krug mog interesa i moje poetike. U drugoj fazi prikupljam “materijal”, zatim radim na bilješkama. Sve to traje dosta dugo. U odnosu na bavljenje temom, pisanje traje najkraće.”
Strahuje li možda da neće uspjeti uvjerljivo opisati taj grozomoran osjećaj poniženja, straha, boli i kako pritom vidi svoju odgovornost kao autorice, odgovara: "U romanu je najvažnije postići uvjerljivost. Po mome mišljenju, strah koji osjeća svaki pisac ili spisateljica upravo je taj hoće li postići uvjerljivost. No taj se strah odnosi na svakovrsne romane. Moja se odgovornost autorice sastoji u tome da u ovom romanu uvjerljivo opišem te grozomorne osjećaje. To je izazov i u tome se ogleda moja vještina, jesam li dorasla temi.”
Drakulić smatra da je u pisanju osobno iskustvo pritom najmanje važno jer svaki čovjek ima u životu neko iskustvo koje je vrijedno da bude zabilježeno, a ipak ih nije u stanju artikulirati. „Iskustvo u većini slučajeva nema veze sa sposobnošću izražavanja. Uvjerena sam da je sposobnost imaginacije za pisca daleko važnija od ma kojeg zanimljivog ili dramatičnog iskustva. Zanimljivo je da se žene više nego muškarce “sumnjiči” za autobiografske elemente u djelu, pogotovo kada pišu u prvom licu.”
U “Optuženoj” se opisuje i jedna zastrašujuće opsesivna muško-ženska veza, ali u središtu je prikaz majke koja sustavno zlostavlja svoju djevojčicu. „Majka-zlostavljačica svoj interes, u ovom slučaju seksualnu opsesiju svojim bivšim mužem, nadređuje brizi za dijete. Dijete odrasta kao emocionalno zapušteno i zbog toga oštećeno ljudsko biće. No situacija nije tako crno-bijela. Naime, lako je reći, a to je i prevladavajući klišej, da je ona zanemarila dužnost majke.
Ovo uvjerenje proizlazi iz patrijarhalnog sistema vrijednosti prema kojem se svaka žena rađa s majčinskim instinktom. Istraživanja pokazuju drugo, pogotovo u vrijeme kada žene mogu odabrati da li da budu majke ili ne: ima žena koje ne žele djecu, koje nisu trebale postati majke, ali ipak su – iz najrazličitijih razloga, nikako zbog instinkta – to postale. Neke od njih, pa tako i ova u romanu, ne snalaze se u toj ulozi, dijete im predstavlja smetnju, prepreku u životu, nužno zlo. One su na neki način također žrtve, žrtve društvenih predrasuda o majčinstvu. Ovdje ne želim braniti lik majke, samo bih željela da čitateljice shvate i ovu dimenziju njene ličnosti.”
Loši odnosi kao da generiraju nove disfunkcionalne odnose. Kako se taj začarani krug može prekinuti i jesu li mogući „zdravi odnosi”, Drakulić odgovara: „U mome romanu likovi na nasilje odgovaraju nasiljem, što predstavlja tipičan obrazac ponašanja. Ali iz autobiografske literature, znamo da je moguće da se osoba promijeni. Poznata je autobiografska knjiga Dejva Pelcera “Dijete zvano To”, kojeg je majka mučila glađu. Danas taj čovjek piše i drži predavanja sa željom da pomogne žrtvama. Mora biti moguće da se nasilje u obitelji suzbije, jer čemu inače služi pravosuđe, socijalne službe i osvještavanje društva općenito? “Zdravi odnosi” su ideal koji je, kao i svaki ideal – nedostižan. Mislim da svi ljudi u sebi sadrže mogućnosti dobrog i lošeg ponašanja, to je naprosto ljudska priroda, a institucije pravne države, ali i običaji, vrijednosti, moral itd., postoje da reguliraju naše ponašanje.” [S.S.] Novossti...
