Glumica Nina Violić u intervjuu za portal Novosti govori o svojoj ulozi u predstavi „Zatvaranje ljubavi”, suradnji s redateljem Pascalom Rambertom, ljubavi i politici na kazališnim daskama, filmu i profesionalnoj glumi u Hrvatskoj.
Glumica Nina Violić u intervjuu za portal Novosti govori o svojoj ulozi u predstavi „Zatvaranje ljubavi”, suradnji s redateljem Pascalom Rambertom, ljubavi i politici na kazališnim daskama, filmu i profesionalnoj glumi u Hrvatskoj.Violić je nedavno završila s predstavom “Zatvaranje ljubavi” Pascala Ramberta. Na jednoj od izvedbi publika je na kraju aplaudirala gotovo pet minuta, no dio kritike je smatrao da, usprkos njezinoj glumi, predstava nije na razini francuske.
“Zatvaranje ljubavi” je predstava koja govori o tijelu i jeziku. To pitanje iznose glumci, postavljajući svoja tijela u scenografiju koja svojim bjelinom i golemom količinom neonskog svjetla naglašava publici svaki, pa i minimalni pokret. Pascal je najviše vremena proveo tražeći par, dva tijela koja bi mogla ispričati autentičnu priču, i za njega smo Goran Bogdan i ja ta dva kompatibilna tijela”, objašnjava Nina.
Ipak, kada je upoznala Stanislas Nordeya i Audrey Bonnet, glumce u francuskoj verziji predstave, shvatila je što misli kada neprestano govori o tijelu: „Njih dvoje zaista pričaju neku potpuno drugu priču u svojim tijelima, koja su manja, krhkija i nježnija od naših. Shvatila sam tog trena zašto smo, govoreći o tijelu i baveći se njime, radili predstavu o jeziku. Priča o jeziku publici je već bliža i tu već pretpostavljamo da uviđamo neke razlike između toga kako Francuzi tretiraju jezik, a kako mi. Ono što ostaje za zaključiti u takvoj vrsti ogoljelog teatra, gdje sve što postoji na sceni počiva na tvojoj osobnosti i tvojoj tankoćutnosti ili, pak, cinizmu i dubokoj povrijeđenosti, jest da je sasvim legitimno što se nekom kritičaru Stan i Audrey više sviđaju, a drugima smo uvjerljiviji Gogo i ja.
Pascala Ramberta smatra izrazito nježnim, uviđajnim i velikim redateljem koji cijeni glumca. Prema njemu je imala nevjerojatno poštovanje i posvećenost projektu. Smatra li je li bitnije danas govoriti o ljubavi nego o politici, odgovara:
„Za mene je govoriti o politici u kazalištu smiješno i dosadno. Ne nedostaje nama političkih sloboda, toga imamo napretek, nama nedostaje osobna sloboda. Postali smo prestrašeni robovi sami u sebi. Ako kazalište još tretiramo kao prostor slobode, onda se ono danas treba pitati gdje je čovjek, postoji li ljubav, jesmo li sposobni biti slobodni u sebi, što je sreća, može li nas išta više iznenaditi, povrijediti…”
Iako ju film sve više zanima, kazalište je njezin primarni izbor. Posljednjih nekoliko godina radi zahtjevne projekte i igra zahtjevne uloge i sve joj se s poslom posložilo. Ipak, profesionalno bavljenje glumom u Hrvatskoj, u egzistencijalnom i umjetničkom smislu, je bez pravila: „Kada sam radila pizdarije, love je bilo u ladici, samo smo vadili iz te čarobne ladice. Jedino što sam uspjela shvatiti jest da se ne trebam uzrujavati, da će lova doći kada se najmanje nadam i da s njom i bez nje imam ista neriješena pitanja sama sa sobom.”
Sa svojom producenticom Zdenkom Gold, Nina Violić pripremam jedan veliki i jedan mali projekt. Mali bi trebale realizirati do kraja godine što ju jako veseli te najavljuje da se uskoro vidimo u kinu! [D.K., foto D.K.] Novossti.com...
