“Agresivne ženske ikone se kronično ponižava… Umjetnici mogu biti ljuti, potiče ih se da izvana izraze svoju agresiju – ali žene? Opisuju me kao agresivnu feminazi jer sam izravna, tvrdoglava, samostalna, iskrena.”
Lydia Lunch je američka pjevačica, pjesnikinja, književnica i glumica, najpoznatija zbog svog rada u njujorškoj No Wave sceni.
Njene su pjesme i književna djela izravna, često eksplicitna i veoma iskrena. Lunch se ne boji izaći iz okvira i šokirati javnost zbog čega je često kritizirana, ali i hvaljena. O šokantnom aspektu svoga rada izjavila je:
„Ljudi se jednostavno ne vole osjećati neugodno. To mi je posao…to što ja radim je zvanje, to mi je dužnost. Kad sam imala 20 godina, rekla sam da ću biti najstarija bijesna žena.“
Pravog imena Lydia Anne Koch, Lunch je odrastala u Rochesteru u velikoj radničkoj obitelji. Sa samo 16 godina, 1976. godine, preselila se u New York gdje je ubrzo počela živjeti s grupom glazbenika i umjetnika. Kao razlog za preseljenje navodi bend New York Dolls:
„Osjećala sam se kao muškarac zarobljen u ženskom tijelu, a oni su bili muškarci zarobljeni u ženskoj odjeći.“
Živjela je u stanu u centru New Yorka s natpisom „Dom za tinejdžersku prljavštinu“. Nadimak Lunch dobila je jer je u mladosti za svoje prijatelje krala hranu iz restorana u kojem je radila.
„Bila je poznata,“ kaže pisac Jim Marshall, „kao prva osoba s kojom su svi spavali kad bi tek došli u New York“, a Lunch na to nonšalantno odgovara: „Znaš li koliko mi je tinejđera zahvalilo na tome?“
Ubrzo je osnovala bend Teenage Jesus and the Jerks s kojim je snimila pjesmu na kompilaciji koju je producirao Brian Eno, naslovljenoj No New York. Bend je bio kratkovječan, ali utjecajan o čemu svjedoči i ponovno okupljanje benda 2008. godine s Thurstonom Mooreom na bas gitari.
Njihovi su koncerti bili grubi i neuobičajeni, a rijetko su trajali više od 15 minuta. Lydijini spoken word nastupi su bili jednako brutalni; Daddy Dearest njeno je djelo u kojem optužuje svog oca za seksualno zlostavljanje kada je imala 6 godina. Spoken wordom se bavi od 1980-ih, a u tom razdoblju je surađivala sa Exene Cervenkom, Henryjem Rollinsom, Don Bajemom i Hubert Selby Jr-om, a često je vodila večeri spoken word poezije u njujorkškom Parlour Clubu.
Tijekom svoje solo karijere, Lunch je surađivala s raznim glazbenicima, a izdala je 9 solo albuma, od kojih su najpoznatiji rani Queen of Siam i 13.13. Njen prvi solo album, Queen of Siam, nikad nije ostvario komercijalni uspjeh, no ima gotovo kultni status. Fanovi su prihvatili njezino ponekad falš pjevanje i bijes oko seksualnog nasilja koji funkcionira oslobađajuće, a Kathleen Hanna za nju je rekla:
“Ona je prva pjevačica koju sam ikad čula da može prizvati žensku žudnju i užasavajuće zlostavljanje u istoj rečenici”.
Riječi pjesama su joj često zastrašujuće i nasilne, dok njeni prijatelji tvrde da je u stvarnom životu veoma velikodušna i suosjećajna. Lunch se oštro protivi velikim izdavačkim kućama i vodi DIY politiku, a sredinom 1980-ih osnovala je nezavisnu izdavačku kuću Widowspeak Productions preko koje i dalje izdaje svoje radove, od glazbenih do spoken word albuma.
Surađivala je i na underground filmovima s redateljem Richardom Kernom, a s Babeth van Loo napisala je film Kiss Napoleon Goodbye u kojem glumi s Henryjem Rollinsom. Glumila je i u nekoliko filmova utjecajne irske redateljice Vivienne Dick, čiji su filmovi pomogli definirati No Wave scenu. Također, pojavila se u filmu The Heart is Deceitful Above All Things iz 2004., redateljice Asie Argento. Virginie Despentes 2011. uključila je intervju s Lydijom u film Mutantes: punk, porn, feminism.
Adulterers Anonymous, njena je prva knjiga poezije (objavljena 1982. godine), a nastala je kao suradnja s Exene Cervenkom iz benda X. Knjiga se sastoji od zapisa autorica koji se međusobno razlikuju prema tome u kakvom su fontu pisani. Tekst nastaje kao struja svijesti u kojoj se autorice međusobno nadopunjuju. Svoj rani život, seksualnu povijest, iskustva s drogom i probleme s mentalnim zdravljem opisala je u knjizi Paradoxia, koju je objavila 1997. godine.
“Mučim se oko pisanja više nego što radim na njemu,” kaže Lunch. “Prije nego što se sjednem za pisaću mašinu prigovaram si pa konsolidiram ideje i uređujem ih u glavi. Za pisaćim strojem riječi mi dolaze same od sebe, ne uređujem ni ne mijenjam ništa. Sljedeći je korak vrijeđanje publike napisanim.”
Kuharicu The Need to Feed objavila je 2012. godine, a inspiracija za nju bila je izjava Michelle Forbes da je Lunch bila inspiracija za njen lik u seriji True Blood koji priređuje orgijastične bakanalije prepune hrane i opojnih sredstava. Na kuharici je surađivala s umjetnicom Martynkom Wawrzyniak, a Lydijin duhoviti recept za piletinu možete pročitati ovdje.
Od 2004. Lunch je zamijenila New York za Barcelonu, gdje i danas živi. 2007. pojavila se u videu snimljenom u backstageu nakon nastupa komičara Joea Rogana. U videu, Lunch je napala Rogana zbog šala o glupim ženama koje je koristio u svom nastupu. Interakcija se zakuhtala kada je Lunch zahtijevala od komičara da je pogleda u oči te komentirala kako će mu staviti cigaretu u nos, no kasnije je izjavila da je to bila samo šala.
Godine 2013. održala je Post-katastrofalne suradničke radionice za umjetnice u Ojai u Kaliforniji i Rennesu u Francuskoj. Na radionici je poticala žene da izbace svoj bijes i sram kroz ples, razgovor i druženje, a na kraju je izjavila da je užitak krajnja pobuna. Lunch smatra da to ima smisla jer je njen cilj oduvijek bio agresivni bijeg iz traume u svjetlost, a o samim radionicama kaže:
“Svatko tko pita zašto su potrebne radionice samo za žene u 2013. ne shvaća koji efekt patrijarhat ima na naše psihe.”
Lunch trenutačno nastupa sa bendovima Big Sexy Noise i Retrovirus, s kojim je nastupila u Zagrebu 2013. godine.
Od početka svoje karijere zagovara slobodu žena u umjetničkom izražavanju i drugim poljima života. Međutim, kritična je prema feminizmu:
“Mislila sam da je feminizam oslobađajuća sila – sada vidim das u mnogi od tih ljudi samo cenzori pod drugim imenom”, a mogli bismo reći i da ga ne shvaća: “Ja sam humanist, ne feministkinja. Razlika je velika.”
Unatoč tome, važnost njenog rada i persone je neupitna zbog reprezentacije strašnih žena, pa makar samo u underground glazbenoj i književnoj sceni.
Tekst je originalno objavljen na poddomeni portala – operiseksizam.voxfeminae.net, internetskoj stranici koju, uz mentorstvo, uređuju volonteri i volonterke uključenie u projekt ‘Aktivni mladi za rodnu ravnopravnost’.
