Objavljeno

Lotte Reiniger – Majstorica sjene

Draž i gracioznost, nježnost i ljepota, domišljatost i razigranost – mnogo je riječi kojima bi se moglo opisati siluete i filmove silueta Lotte Reiniger. Mogla bi se spomenuti poezija i ženstvenost. I veselje i humor. Naravno, i mašta. Ali, prije svega, čarolija. Čaroban, to je čaroban svijet. Ti su filmovi ispunjeni čarolijama, kao i priče u njima ispričane. To mora biti čarolija. Vrlo moćna i nevjerojatno djelotvorna čarolija. 

                                                                       (Walter Schobert, Hommage Lotti Reiniger)

Njemačka redateljica, pionirka animacije i umjetnica silueta Lotte Reiniger rođena je 02. lipnja 1899. godine u Berlinu. Dijete bankovnog činovnika i kućanice, Reiniger zarana pokazuje zanimanje za vizualne umjetnosti zahvaljujući, između ostaloga, ocu koji ju često vodi sa sobom u ateljee svojih prijatelja-umjetnika.

Očarana kazalištem sjena, Lotte počinje i sama izrezivati lutke od papira i izvoditi predstave za članove/ice obitelji i prijatelj(ic)e u malom kazalištu “iz kućne radinosti”. S godinama će postati izuzetno vješta u baratanju škarama: jednom bi rukom pridržavala škare i rezala a drugom okretala papir nevjerojatnom brzinom. Osim kazališta, snažan dojam na nju ostavlja i relativno nova “sedma umjetnost”, naročito fantastični filmovi Georgesa Mélièsa i Paula Wegenera.

 

Glumačke ambicije u kombinaciji sa željom da upozna Wegenera kojemu se izrazito divila, odvode je 1916. godine u glumačku školu Maxa Reinhardta, gdje često zabavlja koleg(ic)e izrađujući njihove siluete (prema definiciju koju donosi web portal filmski.net, silueta je “jednobojna konturna slika napravljena od papira, tkanine ili nečeg sličnog. Prikazuje osobe, životinje, predmete, a dobila je ime po gospodinu Étienneu de Silhouetteu“). Njena vještina ubrzo zapinje za oko Wegeneru koji angažira kao suradnicu na svojim filmovima.

Nakon što neko vrijeme izrađuje natpise za filmove poput Rübezahlove ženidbe (Rübezahls Hochzeit, 1916.), Wegener joj povjerava animaciju štakora u Lovcu na štakore iz Hamelina (Der Rattenfänger von Hameln, 1918.). Uspjeh spomenutog filma otvara joj vrata Instituta za istraživanje kulture – studija za eksperimentalnu animaciju i kratki film, gdje upoznaje svog budućeg supruga i suradnika (najčešće u funkciji producenta i kamermana) Carla Kocha (1892.–1963.).

Lotte Reinger i Carl Koch

Pionirka animacije

Moje ruke koriste škare već toliko dugo da same znaju što im je činiti.

                                                                                                                 Lotte Reiniger

1919. godine, 20-ogodišnja Lotte Reiniger snima svoj prvi animirani film, Ukras zaljubljenog srca (Das Ornament des verliebten Herzens), koristeći tehniku animiranih silueta. Spomenutu tehniku koja uključuje animiranje figura izrezanih iz papira ili kojeg drugog materijala na svijetloj pozadini (“sličicu po sličicu”) Reiniger razvija i u narednim uracima, postajući jednom od vodećih njemačkih (pa i svjetskih) animatorica.

Inventivnost i osebujan stil animacije donosi joj i brojna priznanja glasovitih filmaša poput Jeana Renoira (koji ju naziva “majstoricom sjenki”) i teoretičara filma poput Bele Balázsa (koji njene radove opisuje kao “apsolutni film”).

Osim vlastitih animiranih filmova, radila je reklamne filmove (npr. reklama za Niveu Markizina tajna/Das Geheimnis der Marquisin, 1922.) kao i specijalne efekte i/ili animirane sekvence za filmove drugih redatelja, kao što su Nibelunzi (Die Nibelungen, 1924.) Fritza Langa, Don Quijote (1933.) G. W. Pabsta (1933.) i Marseljeza (La Marseillaise, 1938.) Jeana Renoira.

Animirani filmovi Lotte Reiniger često su adaptacije bajki; takvi su, primjerice, filmovi koje snima neposredno nakon Ukrasa zaljubljenog srca: Trnoružica (Dornröschen, 1922.), Leteći kovčeg (Der fliegende Koffer, 1922.) i Pepeljuga (Aschenputtel, 1922.). Bajke – napose one braće Grimm – ostaju važan izvor nadahnuća i u njenoj kasnijoj karijeri; štoviše, upravo adaptacija jedne Grimmove bajke (Hrabri krojačić/The Gallant Little Tailor, 1954.) donosi joj nagradu Srebrni delfin na festivalu u Veneciji 1955. godine.

Osim u bajkama, Reiniger nadahnuće pronalazi i u basnama (Skakavac i mrav/The Grasshopper and the Ant, 1954.), romanima za djecu (Doktor Dolittle i njegove životinje/Doktor Dolittle und seine Tiere, 1928.) i glazbi (Deset minuta Mozarta/Zehn Minuten Mozart, 1930.; Lijepa Helena/Helen La Belle, 1957. prema opereti Jacquesa Offenbacha), a mnogi njeni filmovi uz društvene komentare sadrže i dozu feminizma (npr. glavna junakinja u filmu Carmen samodostatna je i dosjetljiva žena koja nadmudruje muškarce koji se natječu za njenu ruku).

Iako radi na filmu, Reiniger i dalje ostaje snažno vezana za kazalište (ona i suprug prijateljuju s glasovitim dramatičarom Bertoltom Brechtom).

1922. Reiniger i Koch postaju učitelji u maloj privatnoj školi koju je za petero vlastite i desetoro djece iz susjedstva u vrtu svoje kuće organizirao berlinski bankar Louis Hagen. Oduševljen jedinstvenim talentom Lotte Reiniger, Hagen joj iznosi zanimljiv prijedlog:

Godine 1923. imala sam tu sreću da je jedan bankar posjetio maleni u atelje u kojem sam radila … i rekao: Zar ne biste željeli napraviti jedan cjelovečernji film? A ja sam odgovorila: Da, do sada to još nitko nije napravio. Cjelovečernji animirani film – tako nešto još ne postoji. On na to odvrati da bi za mene najprije želio napraviti atelje u vlastitoj garaži, jer da ne želi da film nastaje u okviru Instituta.

I tako sam se preselila u njegov atelje gdje su mi se pridružili moj suprug i Berthold Bartosch, još jedan dobar animator. Tri smo godine zajednički radili na filmu Pustolovine princa Ahmeda. Najbolje od svega bilo je to što sam imala posve slobodne ruke, mogla sam raditi što sam htjela.

Pustolovine princa Ahmeda (Die Abenteuer des Prinzen Achmed, 1926.), prvi (i jedini) dugometražni animirani film Lotte Reiniger svojevrstan je kolaž nekoliko priča iz glasovite zbirke Tisuću i jedna noć. Film, za koji je Reiniger izradila oko 100 000 silueta, prati doživljaje naslovnog junaka koji se bori protiv zlog čarobnjaka i pokušava osvojiti srce prekrasne Pari Banu.

Osim što se smatra najboljim ostvarenjem Lotte Reiniger, film Pustolovine princa Ahmeda zauzima istaknuto mjesto u povijesti animacije i filma općenito kao prvi dugometražni animirani film u povijesti i prvi film pri čijoj je izradi korištena takozvana multi-plan kamera.

Pustolovine princa Ahmeda

U tuđoj sjeni

“Nije mi se sviđala cijela ta situacija s Hitlerom … imala sam mnogo židovskih prijatelj(ic)a koje više nisam smjela zvati prijatelji(ca)ma”, riječi su kojima Reiniger objašnjava njenu i suprugovu odluku da početkom 30-ih godina napuste Njemačku.

Budući da se niti u jednoj državi nisu mogli trajno nastaniti, razdoblje od 1933. do 1944. provode putujući diljem Europe, boraveći u raznim gradovima (Rim, Pariz). Usprkos svim poteškoćama, bračni par u spomenutom razdoblju uspijeva snimiti 12 filmova među kojima se ističu već spomenuta Carmen (1933.) i Papageno (1935.). 1944. privremeno se vraćaju u Berlin gdje su potrebni Lottinoj bolesnoj majci, a 1948. trajno sele u London.

U britanskoj prijestolnici susreću Louisa Hagena ml., sina svog starog financijera, i s njime osnivaju filmsku kuću Primrose Productions. Reiniger nastavlja snimati reklamne i televizijske filmove, povremeno nastupa uživo sa svojim kazalištem sjenki i izrađuje ilustracije (npr. za knjigu Rogera Lancelyna Greena Kralj Artur i njegovi vitezovi okruglog stola/King Arthur and His Knight of the Round Table, 1953.).

 

Nakon suprugove smrti 1963. godine, Reiniger se gotovo u potpunosti povlači iz javnog i umjetničkog života, sve dok 1969. godine nije pozvana da posjeti rodnu Njemačku, gdje se javlja sasvim nov val interesa za njene filmove.

Veliko priznanje za njeno stvaralaštvo stiže 1972. godine u vidu nagrade “Das Filmband in Gold”, te 1979. kada je odlikovana Ordenom za zasluge.

I u poznijoj dobi nastavila je putovati i držati predavanja i seminare, raditi na novim filmovima i pisati o filmu (1970. godine objavila je knjigu Kazalište sjenki i film sjenki/Shadow Theatre and Shadow Films).   

Nažalost, ova strašna žena slabo je poznata suvremenoj publici, a njeno stvaralaštvo i umjetničko-tehnička postignuća zasjenili su uspjesi kasnijih animatora poput Walta Disneyja. Spomenutom stanju stvari nemalo pridonosi i činjenica da većina njenih filmova nije sačuvana u izvornom obliku: naime, napuštajući Njemačku za sobom je ostavila negative koji su uništeni za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.

U procesu restauracije, mnoge su kopije doživjele niz promjena (tako se, npr. Pustolovine princa Ahmeda danas projiciraju mnogo brže i uz drugačiju glazbenu podlogu), što u pojedinim slučajevima narušava izvornu kvalitetu. Srećom, razne njemačke institucije marljivo rade na popularizaciji stvaralaštva ove “majstorice sjene” i zaljubljenice u bajke i Mozarta.

Tako je 1999. povodom 100. obljetnice njenog rođenja predstavljena restaurirana verzija Pustolovina Princa Ahmeda, a 2012. godine premijerno je prikazan i dokumentarni film o Reiniger, Ples sjenki (Tanz der Schatten).

Lotte Reiniger preminula je 22. lipnja 1981. godine u Dettenhausenu. 


Povezano