Objavljeno

Mix Feminae: Filmski vikend na 10. Vox Feminae Festivalu 2/2

Kako biste lakše odlučilie koje filmove pogledati tijekom drugog vikenda 10. Vox Feminae Festivala donosimo osvrte na Jewel’s Catch OneRobin’s Road TripBearded Ladies. Svakako pročitajte i osvrt na film Žene koje ubijaju, a u sljedećim danima donosimo preporuku za film Check It!

Nadamo se da će vas dojmovi naših autorica ponukati da nam se pridružite u KIC-u! Više o vikend programu festivala pročitajte ovdje.

 

♦ Jewel’s Catch One 
[subota, 15.10. u 19 sati]

Piše: Ivana Mihaela Žimbrek

Posvećen žrtvama tragične pucnjave u gay klubu Pulse u Orlandu, dokumentarni film Jewel’s Catch One (2016.) redateljice C. Fitz dirljiva je priča o četrdeset godina postojanja istoimenog losanđeleskog noćnog kluba, ali i još jedan dokaz nepobitne važnosti koju queer prostori imaju za LGBTQ zajednicu. 

U fokusu dokumentarca nalazi se sada već legendarna vlasnica kluba Jewel Thais-Williams, koja je, potaknuta vlastitim iskustvom kao crna lezbijka, sredinom sedamdesetih godina odlučila osnovati noćni klub čija bi vrata bila otvorena za sve neovisno o njihovoj rasi, rodu, seksualnoj orijentaciji ili financijskoj situaciji. Zahvaljujući Jewelinoj politici, vibrantnoj atmosferi kluba (čije je ime Catch One govorilo o tome kako niti jedan posjetitelj/ica nije sam/a odlazio/la kući), kao i disco glazbi koju je puštao DJ Billy Long, Catch One je do kraja sedamdesetih postao popularno odredište crne LGBTQ scene u Los Angelesu, ali i brojnih celebrityja koji su tamo mogli neometano plesati.

Jewelin cilj, međutim, nije bio osnovati tek prolazno mjesto za zabavu, već sigurno utočište za crnu LGBTQ zajednicu i sve one kojima je pomoć bila potrebna. Priču o njezinom uspjehu tako prate problemi s policijskim racijama, podmetnuti požar zbog kojeg je klub bio zatvoren na dvije godine, kao i Jewelino suočavanje s vlastitim alkoholizmom i ovisnošću. Najteže razdoblje za Catch One bila je epidemija AIDS-a osamdesetih godina, koja je Jewel potaknula na organiziranje brojnih humanitarnih akcija, uz to što je sa svojom partnericom Rue 1989. godine osnovala i Rue’s House, dom za zbrinjavanje žena i djece oboljele od AIDS-a. Jewel se nije pak zaustavila samo na tome, već je 2001. godine osnovala i Village Health Foundation, koja obuhvaća kliniku u kojoj se prakticira tradicionalna kineska medicina, kao i veganski restoran, dokazavši još jednom kako joj je želja stvoriti neprofitne prostore namijenjene ozdravljenju zajednice.

Brojni intervjui s Jewel, njezinom simpatičnom partnericom Rue, prijateljima/cama, kolegama/icama i različitim posjetiteljima/cama kluba, arhivske snimke iz njegove povijesti, kao i disco hitovi koji su obilježili četrdesetak godina njegova postojanja, oblikuju priču o klubu Catch One kao mjestu za okupljanje i druženje ali i kao sigurnom utočištu otvorenom svima, te pokazuju zašto je njegova inspirativna vlasnica zaslužila da ju se smatra– draguljem.

Ocjena: 4/5.

Citat: It was a community center, it was a political meeting space, especially during the AIDS crisis, but most importantly I think it was a home.

Plus: Strašna žena Jewel i ohrabrujuća priča o tome što pojedinac može učiniti za svoju zajednicu.

Minus: Možda premalo snimaka iz prošlosti kluba. 

 

Robin’s Road Trip
[nedjelja, 15.10. u 17 sati]

Piše: Ivana Andrijašević

Robin’s Road Trip film je o deset tisuća kilometara, jednom Harley motoru i Robin de Puy, nizozemskoj fotografkinji kojoj tisuće kilometara predstavljaju poligon za osobni razvoj, putovanje istovremeno opušteno i bez zacrtanog plana, ali i teško opterećeno Robininim osobnim i profesionalnim ciljevima.

Osnovna, ali jezivo teška tehnika nošenja s anksioznošću, poznata svima koji/e su se s vremenom morali/e naučiti kako da sami/e sebi budu i najblaži roditelji i najstroži/e treneri/ce, najlakše se može opisati kao guranje u inicijalno neugodne i neželjene situacije s idejom osobnog napretka i osjećajem, pa, ništa manjim od paralizirajućeg straha. Gledatelj/ica odmah  na početku shvaća veličinu pothvata na koji se Robin upravo sprema. Dok u pola glasa mantra utješne fraze, ona stavlja nogu ispred noge, dolazi na aerodrom, ulazi u taksi, kupuje Harley-a, pita prvu osobu za fotografiju i tako dalje do kraja, dva mjeseca poslije.

Prvi portret koji fotografira je onaj od prolaznika na benzinskoj postaji koji znatiželjno gleda dok Robin (vjerojatno u nadi da će joj samostalno prići i zatražiti fotografiju) namješta fotografsku opremu. Situacija u kojoj osobu koja iskazuje zanimanje traži uslugu je dobar početak, no kako Robin kasnije izjavljuje dok lista friško fotografirane portrete, ona nije zadovoljna. Iako je portret u najmanju ruku dobar, njezino nezadovoljstvo leži u tome što je muškarac kojeg je fotografirala za nju ipak ostao stranac, kao i ona za njega.

Ono što je u filmu posebno lijepo, a inače važno za razumjeti, jest činjenica da Robin u cijelom procesu odgovara samo sebi. Kriteriji koje postavlja su njezini vlastiti. Kada nakon početnog nezadovoljstva komentira da bi možda jednostavno trebala snimiti 100 autoportreta u hotelskoj sobi i tako si olakšati, ona izgovara ono najvažnije – na miru, ona bi samo sjedila u svojoj sobi. I bilo bi joj lakše.

U toj dvojbi, od one za film najveće – treba li uopće krenuti, do onih naoko manjih – kako iz ovog putovanja izvući ono što za sebe želi, leži važnost Robininog puta, za nju i za sve nas koji/e s vlastitim dvojbama dođemo pred filmsko platno ili ekran tražeći odgovore ili utjehu, znajući da i nas u kući čeka kauč ili krevet, a bez ikakve ideje što nas čeka ako odaberemo drugu opciju.

Ocjena: 5/5

Citat: It’s only rain, everything is going to be fine.

Plus: Film je hrabar i iskren, Robin nam priznaje da neki od pokušaja nisu rezultirali ni dobrom fotografijom ni osjećajem povezanosti s osobom ispred sebe, vidimo proces i zato nas  vesele trenuci kada znamo da je našla što je željela.

Minus: Za jednu od zadnjih fotografija (znat ćete koju) bih voljela da je dobila više mjesta u filmu, iako je osvrtom na tu fotografiju lijepo zaokružila iskustvo putovanja, mislim da se ipak dogodio skok koji je ostao neobjašnjen.

 

Bearded Ladies
[nedjelja, 15.10. u 17 sati]

Piše: Ivana Andrijašević

Iako Bearded Ladies, kao i Robin’s Road Trip, u središte priče smješta fotografkinju, uz sklonost fotografiranju portreta čini se da Rosamond iz Bearded Ladies i Robin iz Robin’s Road Trip nemaju mnogo više toga zajedničkog.

Za početak, Rosamond Norbury ima dva alter ega, Rod Bush je gay muškarac koji se ”mota po kutovima gay barova i bulji u ljude”, a Rose Bush samouvjeren/a drag performer/ica u pernatom ogrtaču. Okej, a tko je Rosamond?

Rosamond Norbury je, kako će vam u filmu i sama ispričati, omniseksualna fotografkinja iz Vancouvera koja uživa poigravajući se rodom te dajući drugima priliku da ispred njezinog fotoobjektiva istraže kakav je osjećaj ostaviti svoj svakodnevni izgled po strani i utjeloviti muškarca. Većina na fotografiju i transformaciju pristaje iz znatiželje i čiste zabave, sa željom da urone u za njih nekarakterističnu ulogu. Dok za Rosamond to znači da će Rod biti povučeniji no što je ona i držati se po strani, za neke druge to znači utjelovljenje opasnog tipa spremnog na probleme.

Nastao u suradnji dvije prijateljice, Rosamond Norbury i producentice Sharon McGowan, Bearded Ladies je zabavan film koji pred reflektor stavlja kreativnu i talentiranu Rosamond kojoj rod predstavlja tek igralište s rekvizitima za ispitivanje različitih aspekata vlastite ličnosti.

Ocjena: 4/5

Citat: I do feel like I have a gay man living inside me. A lot of people say that but I honestly do feel that.

Plus: Kada Rosamond i njene tri prijateljice u ulozi svojih muških alter ega sjede u dvorištu i ispijaju limenke piva promatrajući prolaznike/ce, u sceni koja izgleda kao da bi se svaki trenutak mogao zaoriti neki od nepoželjnih catcalling uzvika, ali umjesto toga se čuje Rodovo ”Look at this lovely lady coming this way!” popraćeno veselim mahanjem i prijateljskim uzvicima ”Hi!” s obje strane.

Minus: Zauvijek ću biti sumnjičava oko porijekla dlake iz umjetnih brkova.


Povezano