Nekada rukama i nogama kopam u potrazi za onim za čim čeznem, ne bivajući svjesna da to što tražim već imam. Znam, ovako se ne pišu filmski osvrti, ali običaje i forme sada želim ostaviti po strani.
Bila je subotnja večer i očajnički sam trebala dobar lezbijski ili queer film. Gnjavila sam google, smarala bivšu djevojku na what’s app-u, ali potraga nije davala rezultate. Sve na što sam klikala ili sam već gledala ili mi se činilo odveć sladunjavo za trenutno raspoloženje. Nemam ništa protiv slatke i šuškave lezbijske romanse na tragu Loving Annabell, no moram priznati da mi je malo dosadilo gledati lezbijske ‘cooming of age’ filmove, imam osjećaj da se ta tema pomalo potrošila.
Prekinula sam potragu i odlučila dio večeri potrošiti na završavanje neodrađenih poslova koji se često preliju i na vikend. Kad već ne mogu naći film, hajde da bar smanjim udio krivnje odgovarajući na poslovne mejlove koje sam previdjela i ostavila “za kasnije”. Jedan od takvih došao je i od pr-ice nadolazećeg Human Rights Film Festivala, pronašla sam ga u inboxu i shvatila da već tri dana nisam na njega odgovorila. U tekstu mejla stajala su i čak tri novinarska screenera, fajlovi za gledanje prije službene projekcije. U jednom od njih kočilo se ime Celine Sciammae s već spremnim mp4 file-om filma. Volim njezine filmove “Tomboy” i “Waterlillies”, estetika i priče su joj sjajne, znači da i ovaj novi ne može biti ništa lošiji. Pograbila sam stick, prebacila file i utaknula ga u televizor. Možda je to ono što tražim već satima, pomislila sam, i sa svakim novim kadrom shvaćala sam da mi se želja ostvarila.
“Portret djevojke koja izgara ” je remek djelo zrele filmašice u naponu redateljske snage. Premijerno je prikazan krajem rujna, u Cannesu je osvojio Queer Palmu, a Sciamma nagradu za najbolji scenarij. Nimalo slučajno i posve zasluženo!
Sad kad smo to riješili mogu krenuti dalje, u nužnu eksplikaciju moje epifanije.
U prvom kadru vidimo dvoranu u kojoj se nalazi nekoliko mladih slikarica koje uče tehniku slikanja portreta, dok njihova učiteljica sjedi pred njima kao model. Marianne (Noemie Merlant) je mlada slikarica koja dobiva neobičnu poslovnu ponudu: dolazi na izolirani otok u Bretagni kako bi naslikala portret Héloïse (Adèle Haenel), mlade žene koja se upravo vratila iz samostana, kako bi ju njezina majka pripremila za udaju za bivšeg zaručnika svoje sestre koja je nedavno izvršila samoubojstvo. Da bi dogovoreno vjenčanje za bogatog Milaneza bilo realizirano, on mora vidjeti kako ona izgleda, stoga njezina majka naručuje slikarski portret, no Héloïse ne smije znati da je Marianne slikarica, rečeno joj da je u pitanju družbenica s kojom će ići u šetnje. Héloïse je nepovjerljiva i čudljiva, Marianne ju promatra krišom dok odlaze na kratke šetnje po morskoj obali. Nakon svake šetnje Marianne juri u svoju sobu u vili, gdje iza paravana skriva boje, kistove i slikarski štafelaj. Slika sporo napreduje jer slikarica za svoj rad treba danje svjetlo, a njega joj nakon šetnji ne ostaje dovoljno. Dvije žene se pomalo upoznaju: razgovaraju o Héloïse-inom životu u samostanu, Marianne joj priča o umjetnosti i čudima vanjskog svijeta. Mlada djevojka nikad nije čula drugu glazbu osim orgulja, slikarica joj pokušava predočiti kako zvuči orkestar, ulaze u kompleksnije razgovore. Posebno plijeni onaj o slobodi: Héloïse se opire udaji, život u samostanu smatra slobodnijim nego što je onaj u nametnutom braku. “Tamo ima više jednakosti”, kaže, s čim se slikarica ne slaže. Kada Marianne završi portret, od svoje naručiteljice, Héloïse-ine majke, dobija dozvolu da njezinoj kćeri prvoj pokaže platno. Héloïse je nezadovoljna slikom i to joj izravno kaže, a Marianne se složi i uništi platno. Zajednički odlučuju da će Marianne naslikati novi portret i tu započinje ljubavna priča prepuna senzualnosti, pogleda, polaganog zbližavanja i zavođenja, oslobođene žudnje i tjelesnosti. Dinamika odnosa između dvije žene se mijenja, slikarski objekt postaje subjektom: Héloïse postavlja sve zrelija i važnija pitanja, odnos postaje ravnopravniji…
Kraj osamnaestog stoljeća bio je vrijeme u kojemu je sve više žena ulazilo u slikarstvo i tamo polagano tražilo vlastito mjesto, pokušavajući izgraditi vlastiti umjetnički identitet, te prići ženskom i muškom aktu na drugačiji način, gledati same sebe i druge žene, umjesto da svoju perspektivu ograniče “muškim pogledom”. O aktu kao slikarskoj formi u kojoj su kao i na ostalim umjetničkim poljima dominirali muškarci pisali su mnogi likovni teoretičari među kojima je za feministička čitanja svakako najvažniji John Berger, dok je pojam “female gaze-a” skovala britanska filmska teoretičarka Laura Mulvey. Redateljica “Portreta djevojke koja izgara” svoju glavnu premisu temelji upravo na toj ostavštini, kreirajući protagonistkinje koje izlaze iz nametnutih okova muškog pogleda i jedna drugu počinju doista gledati na nov način, oslobađajući kroz “female gaze” potencijal romantične ljubavi. No, Sciamma ne ostaje samo na razvoju dvaju glavnih ženskih likova, već uvodi i iznimno važan treći – lik služavke Sophie (Luàna Bajrami) kojoj njih dvije priskaču u pomoć, pa na djelu imamo žensku solidarnost i brisanje klasnih granica i još jednu važnu feminističku temu – neželjenu trudnoću. U ovoj dionici filma Sciamma baza sve karte na stol, njezine protagonistice oslobađaju svoje potisnute strahove, lezbijska žudnja i otpor ostvaruju se u svojoj punini, dok unutar filmske radnje Sciamma uspijeva stvoriti i filozofično-literarni narativ koji filmsku priču gura još dublje prema dekonstrukciji književnog i kulturološkog mita.
Marianne je slikarica koja se bori za vlastitu umjetnost svim svojim snagama: kada joj na samom početku filma slikarska oprema padne u more, bez dvoumljenja skače u zapjenjene valove da je izvuče, a u podtekstu njezinog lika vrlo je jasno kako je riječ o pripadnici onovremenog umjetničkog prekarijata koja za svoju egzistenciju zarađuje slikanjem i podučavanjem mladih slikarica, te različitim naručenim poslovima. Takvo što vrlo je jasno podvučeno u scenariju, stoga čude neka kritička čitanja filma u domaćim medijima koja apostrofiraju aristokratsku klasnu pripadnost protagonistkinja.
Zamaman i dramatski nabijen okoliš Bretagne kojim dominira oštro smeđe stijenje i zapjenjeno more bila je očito zahtjevna, ali za dobru filmsku priču atraktivna i plodonosna lokacija za snimanje. Taj modro-smeđi krajolik funkcionira poput savršene slikarske pozadine i idealan je prostor za iskusno snimateljsko oko kao što je ono Sciammaine dugogodišnje suradnice, snimateljice Crystel Fournier. I nije nevažno što su haljine (trebam li napominjati da je i kostimografija filma besprijekorno uvezena s ostalim elementima filmske priče?!) junakinja koje nose u najsenzualnijim scenama u zelenoj i crvenoj boji. Komplementarni kontrast koloristička je gozba za vaše oči i srca, a Sciamma i njezina ekipa kreiraju poeziju pokreta, dijaloški poentiraju s mjerom, bez afektirajuće zvučne i glazbene pozadine. Francuska redateljica umjetnica je minimalizma i ponajbolja književnica među srednjom generacijom europskih filmaša i filmašica.
Film je rezultat njezine dugogodišnje suradnje s Adèle Haenel, jednom od najzanimljivijih francuskih mladih glumica koja je svoje prve glumačke korake ostvarila u Sciamma-inom filmskom debiju Water Lillies iz 2006. godine. Povijest nijhovog odnosa u kojemu su neko vrijeme bile i partnerice, rezultirala je filmom koji će ostaviti trajan pečat u filmskoj umjetnosti Zapadnog kruga. Sciamma je dobar primjer redateljice koja je svjesna vlastitih mogućnosti i zna odabrati trenutak za podizanje na novu, kompleksniju umjetničku razinu. Nakon trilogije o djevojačkim i adolescentskim karakterima u coming of age filmovima “Water Lillies”, “Tomboy” i “Girlhood”, snimila je film o zrelim ženama i ostvarenoj lezbijskoj romansi, vizualno magnetičan, scenaristički i dramaturški filigranski izbrušen do razine vrhunske literature.
“Blue is the warmest color” Abdellatif Kechichea uveo je temu lezbijske ljubavi u filmski mainstream i za to su mu mnoge_i od nas zahvalne_i, “Carol” Todd Haynesa je u meni ugasio žeđ za lezbijskom žudnjom na filmu koju sam trpjela od djevojaštva, ali Celine Sciamma u svojoj kostimiranoj povijesnoj drami ljestvicu je podigla na još višu razinu.
“Portret djevojke koja izgara” u sklopu Human Rights Film Festivala premijerno će igrati u subotu 7. prosinca u Kinu Tuškanac, s početkom u 19 sati. Film ovakvog formata ne pojavljuje se svaki dan u hrvatskim kinima, zato otkažite prethodno planirane dogovore i poduzmite sve da pogledate ovaj film na velikom platnu. Upozoreni ste!
