Jedan od rijetkih domaćih festivala koji nije otkazan ili odgođen, ali ni prebačen na on line platforme, je Liburnia Film Festival koji započinje u ponedjeljak i traje do petka, 28. kolovoza, na maloj Ljetnoj pozornici Opatija. Hrvatski festival dokumentarnog filma u svom će 18. izdanju prikazati niz kratkometražnih i dugometražnih filmova hrvatskih i regionalnih autora i autorica. Pogledale smo četiri izabrana naslova, a u nastavku donosimo naše osvrte.
Program tvog kompjutera (19′), r. Inesa Antić
Duhoviti kratkiš „Program tvog kompjutera“ Inese Antić govori o jednom internom, gotovo „plemenskom“ ritualu. Naime, veliki hit electro-pop grupe Denis & Denis za studente zagrebačkog FER-a (Fakultet elektronike i računarstva, op.a.) imao je posebnu važnost – kad god bi zasvirao na klupskim večerima u klubu KSET, članovi računarske sekcije bi se skinuli do pasa i frenetično plesali na veliki hit iz 80-ih.
O klupskom fenomenu govore nekadašnji studenti i studentice FER-a, danas zaposleni u IT industriji, pokušavajući samima sebi i kameri rasvijetliti katarzičku i kohezijsku ulogu ove pjesme, koja je očito bila triger za preobražaj iz relativno stidljivog tulumarenja u malo razuzdaniji ples i tulumarenje. Uspomene geekova fino dramaturški presijecaju izjave glazbenika Davora Tolje i Marine Perazić, te glazbenog novinara i istraživača elektronske glazbe Željka Luketića. Zanimljivo je čuti i Toljine reminescencije na snimanja velikih hitova Denis & Denis, rad u studiju i tehničke mogućnosti u snimanju elektro-pop glazbe u tom vremenu. Teško je ne nasmijati se kad jedna od protagonistica, bivša FER-ovka za slavne uzdahe Marine Perazić iz pjesme kaže: „Meni je i danas malo neugodno kad to čujem“, a nešto kasnije sama pjevačica izjavi: „Mislim da najljepše uzdišem na prostorima bivše Jugoslavije! 😀
Program tvog kompjutera uspio je primjer kratkog glazbenog tv dokumentarca kakvi nam nedostaju na domaćim televizijama.
Moj svemir (25′), r. Yuliya Molina
Kratkometražni dokumentarac Moj svemir studentice ADU-a Yuliye Moline koncentrira se na odnos majke, ruske imigrantice Galje i kćeri feminističke umjetnice Nastje Kljaić. Potonja, poznata u zagrebačkim art krugovima kao ilustratorica čijim muralima, crtežima i kolažima dominira motiv vagine i ženskog zadovoljstva. Nastjina umjetnost uznemiruje majku, odraslu u patrijarhalnom ruskom društvu, no postupno uviđamo kako je glavni pokretač njihovog nerazumijevanja Nastjina seksualna orijentacija.
Moj svemir je na tragu postojećih filmova o odnosima LGBT djece i njihovih roditelja i kao takav doprinosi korpusu ovakvih djela u regionalnom filmografiji. Dodatna kompleksnost majčinog i kćerinog odnosa proistječe iz činjenica njihovog ruskog podrijetla. Njihova je bliskost nepobitna, no Nastja do majčinog razumijevanja i prihvaćanja ne dolazi prečicom, iako taj dio postupnog približavanja njihovih dvaju svjetova nije dovoljno dobro prikazan u filmu. Šteta, jer je u pitanju potentna priča sa zanimljivim protagonistkinjama čije su pozicije u hrvatskom društvu višeslojno marginalizirane. Ovi limiti vjerojatno dolaze iz činjenice da je u pitanju studentski film s oskudnim budžetom.
Ono drugo selo (73′), r. Jadran Boban
Film „Ono drugo selo“ u produkciji Fade In-a redatelja Jadrana Bobana i scenaristice Vesne Kesić svoju premijeru, nakon godina snimanja i istraživanja, doživjet će upravo na Liburnia Film Festivalu.
Priča je to o selu Španovica, nedaleko Pakraca: selu s dva imena, dva groblja i dvije povijesti, kako kaže autorica scenarija, feministkinja i aktivistkinja Vesna Kesić. Selo Španovica je prije Drugog svjetskog rata bilo hrvatsko selo, naseljeno uglavnom ljudima katoličke vjeroispovijesti, no s početkom rata selo postaje ustaška utvrda u okruženju srpskih sela. Partizani tjeraju ustaše, pale selo, mijenjaju mu ime u Novo selo i doseljavaju pedesetak srpskih obitelji. Po početku Domovinskog rata Novo selo postaje dio SAO Krajine. Raseljavanje, genocid, stalne političke tenzije, nesnošljivost, zločini i duboka podijeljenost jednog sela, o svemu tome protagonisti filma imaju oprečne, često nepomirljive stavove.
Iza filma je iskusan dvojac Kesić/Boban koji dubinski istražuje odabranu temu, služeći se prije svega metodom usmene povijesti. Kroniku povijesnih događaja koji su se u Španovici odvili za vrijeme i između dva rata pripovijedaju seljani – svjedoci povijesnih promjena i napetosti koje su na ovom području bile prisutne, raspliću se prešućivane činjenice, o počinjenom genocidu, međunacionalnoj netrpeljivosti i mržnji se ne govori ili se govori potiho.
Zanimljiv je trenutak u kojemu jedna od kazivačica govori „Bit će to dobro ko što je bilo, nema razloga da se ne volimo“, a njezin izraz lica i neverbalne geste pokazuju da doista ne vjeruje u ono što govori, tek pokušava emanirati nadu u suživot koji im politika stalno onemogućava. Priče seljana su sugestivne i potresne, one svjedoče istinu o težini pomirenja Hrvata i Srba na područjima poput pakračkog kraja.
U nekim dionicama gledatelj teško prati tko govori, budući kamera prikazuje motive iz prirode, najprije imamo pripovjedačicu, a onda čujemo glas scenaristice Kesić i vidimo je u nekoliko scena u kojima ona i snimateljska ekipa dolaze u Pakrac, na dogovoreni intervju, no ispostavlja se kako sugovornik ponovno neće doći. Vidljiv je to dokaz dugogodišnjeg truda i rada redatelja i scenaristice koji su uložili teško mjerljiv trud kako bi za film o ovoj mučnoj, tabu temi, uspjeli dobiti željene sugovornike. U prvom planu su glasovi i njihova emocionalna obojenost, konfuzija, tugovanje, kroz gotovo cijeli film prate ih kadrovi divlje i zapuštene prirode ovog kraja ili prizori ruševina i predmeta pod ruševinama. „Ono drugo selo“ jedan je favorita za nagrade 18. Liburnije.
Zašto mama vazda plače (15′), r. Karmen Obrdalj
Zašto mama vazda plače?, kratkometražni dokumentarni film Karmen Obrdalj prati djevojku Enu koja otkriva ljubavna pisma svojih roditelja, pisana u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Kroz film nas vodi glas naratorice koja pripovijeda svoja djetinja sjećanja na traumatične obiteljske događaje. Enina majka je Hrvatica, a otac Musliman kojeg su nasilno odvojili od obitelji u jeku rata. Ena se prisjeća majčinog očaja i straha, ali i olakšanja koje je nastupilo nakon što je od oca dobila prvo pismo. Djetinja sjećanja su fragmentarna, obojena emocionalnošću i na trenutke izrazito poetska. Putovanje kroz godine straha i nesigurnosti izvedeno je naročito uvjerljivo, zahvaljujući ogoljelom i minimalnom scenariju priče. Povijesne činjenice su pozadinske, u prvom planu je reanactment emocija i davno proživljenih stanja, stoga je ovaj kratki film zanimljiv primjer intimističkog i ogoljelog pristupa takozvanim „velikim povijesnim temama“.
Više informacija o ovogodišnjem programu Liburnija Film Festivala pronađite na službenoj stranici.
