U okviru 10. Vox Feminae Festivala po prvi je put organizirana Škola rodno osviještenoga filmskog stavralaštva. Škola je bila sastavljena od tri modula – kritičkog, snimateljskog i scenarističkog, a uključivala je teorijska predavanja Višnje Vukašinović, Ive Radat i Jelene Tešije te praktičan rad u okviru pojedinog modula. U nastavku pročitajte osvrte na dva filma hrvatskih redateljica nastale u okviru radionice filmske kritike.
***
Po čovika
r. Kristina Kumrić (2016.)
Dok je pjevala svoj prpošni hit I need a Hero, Bonnie Tyler sigurno nije zamišljala heroja kao povratnika iz višemjesečnog ratnog zarobljeništva. Glazbeni hit iz osamdesetih naglašava ozbiljnosti traumatičnog odrastanja dviju djevojčica u poslijeratnoj Dalmatinskoj zagori.
U svom filmu Po čovika redateljica Kristina Kumrić pokazuje nam pustopoljinu Dalmatinske zagore, krš i kamen i vruće, ‘pasje’ popodne kao crticu u danu dviju djevojčica, sestara. Desetogodišnjakinja Mia i dvanaestogodišnjakinja Lorena na ulici s prijateljicama improviziraju koreografiju i plešu uz zvukove Taylerinog hita i predimenzionirani radio s kraja prošlog stoljeća.
Bezazleno dječje popodne postupno prelazi u nešto drugo, puno ozbiljnije. Film je izgrađen na promatranju kroz subjektivan kadar i perspektivu glavnih junakinja, ponajprije kroz perspektivu Mie. Ona je sukobljena s ponašanjem djevojčice u tradicionalom poimanju – te su razlike najviše vidljive u igri s ostalim djevojčicama u trenutku kada odbija plesati, ali i u jeziku. Njezin je jezik vulgaran, grub i posebice naturalističan u opisima mučenja ratnih zarobljenika. Jasno je da je Mia nekonvencionalna djevojčica, iako ju majka odijeva baš onako kako bi društvo s patrijarhalnim obrascima od nje očekivalo – nevino, bijelo i romantično, s plavom kosom spletenom u pletenice.
Takav pristup prilikom izgradnje junakinje ukazuje na potencijal feminističkog istupa. U sceni igre i ‘borbe’ za mali prostor mjesnog trga znakovit je moment suprotstavljanja javnog prostora kao onog koji pripada djevojčicama i onoga koji pripada dječacima. I djevojčice i dječaci tijekom popodnevne igre istražuju granice prostora i pokazuju želju za ulaskom u prostor onog suprotstavljenog.
Ulazak u taj prostor tijekom popodneva bila je samo dječja igra, no djevojčice kasnije tog popodneva povratkom oca iz ratnog logora zaista ulaze u prostor odraslih ljudi i strogo podijeljenih rodnih uloga koje igraju njihovi roditelji. U prostoru odraslih susreću se s traumama i ratom i sa svim posljedicama koje ostavljaju. Ta je podijeljenost podcrtana i mizanscenom – naglašena je suprotnost otvorenosti javnog prostora ulice koji pripada svima i s druge strane mračni, zagušeni privatni prostor obiteljske kuće.
Životna i filmska iskustva pokazuju da se traume često skrivaju u prividnoj sigurnosti obiteljskog doma. Djevojaštvo ovih djevojaka i sigurno okrilje doma urušilo se s muškarcima koji su se vratili iz rata. S jedne strane pred nama bi se trebali uprizoriti mitološki maskulini ratni heroji, no zapravo gledamo ranjene pojedince uništenog psihičkog i fizičkog integriteta. Djevojčice su pak zajedno s majkom na koncu tu da u sjeni razorenih muškaraca osjećaju i pate, sve poskrivećki, i pritom žive i odrastaju.
Film možete pogledati na Zagreb film festivalu 16. i 19. studenoga u kinu Tuškanac.
Da je kuća dobra i vuk bi je imao
r. Hana Jušić (2015.)
Obiteljsko okupljanje povodom proslave rođendana ovdje jest pokretač radnje, no više od masnog roštilja, mljackanja mesa i ispraznih razgovora s punim ustima, redateljicu zanima okruženje u kojem se Sandra nalazi. Smjestila ju je u utrobu malograđanske i groteskne mesarske obitelji.
Kako se osjeća Sandra u utrobi u kojoj se našla? Njezin je svijet sobica s prozorom koji je smješten visoko, bez pogleda prema van. Time je pogled na vanjski svijet za Sandru sužen, baš poput njezinog intelekta i drugih životnih izbora.
Redateljica ta mentalna i prostorna ograničenja dočarava i sugestivnom mizanscenom. Tamna, smeđom lamperijom obložena, kičasta kuća u kontrastu je s dvorištem, naoko zelenim, otvorenim i lijepim. No, Hana Jušić se igra i s koloritom, boje su prigušene, izblijeđene i nestvarne, a naoko slobodan prostor dvorišta zapravo je omeđen grmovitom živicom. Sandrini prolasci kroz uske hodnike simbol su klaustrofobične kuće u kojoj živi. Ta kuća pomalo je nalik utrobi, tamna je i skučena i prije svega neprijatna.
Naša junakinja nije samostalna, osjećamo njezinu ovisnost o drugima, ponajprije Tihomiru. Tihomir, od milja Tiho, na prvi je pogled Sandrin životni oslonac, partner. No, sugestivno ime Tiho ne smije nas zavarati. Itekako koristeći Sandrine ograničene intelektualne sposobnosti, Tiho spremno kontrolira seksualnu igru i infantilizira Sandru do krajnjih granica. Postavlja se pitanje koje su to Sandrine odluke prethodile životu u mesarskoj obitelji i je li ih uopće samostalno donosila.
Atmosfera je turobna, a iz pogleda čudnih članova obitelji učitava se nepovjerenje prema Sandri. Za Sandru je cijela obitelj jedan veliki predator, spremna da ju na koncu zauvijek zatoči u svojoj utrobi. Vrlo prigodno, pred nama se nižu prizori dijelova životinjskog, ali i ljudskog tijela. Za razliku od životinjskog, ljudsko ovdje jest živo, no na dobrom putu da se u igri realnosti i mistike u Sandrinoj percepciji pretvori u životinjsko. Ovakve detalje redateljica ne koristi samo da bi nam ih pokazala, nego da bi nas iznova s njima suočavala. Završetak filma pomalo otkriva čija je percepcija tu zapravo iskrivljena, Sandrina ili ona mesarske obitelji. No, nelagodni se osjećaj tjeskobe vrlo efektno osjeti i zadržava, sugerirajući da je u filmskoj, ali i stvarnoj kući svašta moguće.
Na Zagreb film festivalu pogledajte prvi dugometražni film Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat. Na programu je 15. i 20. studenoga u kinima Tuškanac i Europa.
Tekstovi su nastali na radionici filmske kritike i analize pod vodstvom Višnje Vukašinović koja je održana u okviru Škole rodno osviještenoga filmskog stavralaštva na 10. Vox Feminae festivalu.
