Filmski program Vox Feminae Festivala i ove godine donosi ostvarenja koja ne možete pogledati kod domaćih kinooperatera. Kako bi vas pripremile za prvi vikend festivala izdvajamo filmove Iskušenje poroda, Girl Flu i Major.
Pročitajte zašto ih treba pogledati i zaputite se prema KIC-u, čitav festivalski program, pa tako i filmski, besplatan je.
♦ Trial of Labor / Iskušenje poroda ♦
[nedjelja, 9.10. u 19 sati]
Piše: Paula Ćaćić
Konačno o iskustvu porođaja putem carskog reza progovara skupina žena koje dijele istu želju – da rode prirodnim putem, odnosno vaginalnim porodom. Vrlo intimno govore o svojim iskustvima carskog reza te određenim traumama koje je ostavio na njih. Većina žena tijekom prvog poroda razmišlja samo o tome da sve prođe bez komplikacija i da rode zdravo dijete, stoga malo njih i pomišlja na propitivanje liječničke odluke. Trial of Labor Roberta Humphreysa upravo problematizira takvu poziciju suvremene medicine, nametnuti autoritet medicinskog osoblja naspram žena koje često zaboravljaju da imaju pravo na izbor da rode prirodnim putem te da bi ih se u tome trebalo podržati.
Dokumentarac na vrlo topao i iskren način prikazuje ‘svijet’ o kojemu najčešće govore oni koji u njemu najmanje sudjeluju. Nitko drugi izuzev glavnih protagonistica ne može bolje iznijeti istinsko iskustvo rađanja te istovremeno dovesti u pitanje skrb nad rodiljama, pa i ženama općenito. Čuti glasove žena koje su naumile ostvariti nešto što bi im trebalo biti omogućeno i u čemu biti trebale biti podržane (ako, naravno, postoje uvjeti da se porod iznese prirodnim putem) od neopisive je vrijednosti, da ne možemo, a ne zapitati se, kako to da nečemu tako prirodnom pristupamo tako aljkavo i nepromišljeno.
Trial of Labor nije od onih dokumentaraca, čije će vas eksplicitno seciranje čina porođaja zgroziti, naprotiv, ispreplitanje priča govornica sa sporadičnim scenama porođaja ispalo je vrlo poetično i u neku ruku intrigantno.
https://vimeo.com/117220687
Ocjena: 4/5
Citat: „To have one of the most amazing experiences of my life taken away from me, because… why? Because I thought the doctor knew best?“
Plus: Ispričano iz više ženskih perspektiva o porođaju i majčinstvu, bez dosadnjikavih medicinskih podataka i stručnjaka koji o istima naklapaju.
Minus: Ponekad odviše patetično.
♦ Girl Flu ♦
[nedjelja, 9.10. u 17 sati]
Piše: Vida Starčević
Girl Flu redateljice i scenaristice Dorie Barton noćna je mora svake tinejdžerice, jer se bavi prvom menstruacijom djevojčice Robin (Jade Pettyjohn), reakcijama njezine okoline na tu promjenu, i njezinom pretvorbom iz djevojke u ženu, kao da je krvarenje iz međunožja čarobni prekidač čijim uključivanjem se sve mijenja, temeljito i doslovno preko noći. I još za sobom ostavlja veliki, mokri crveni trag na bijelim hlačama i svjetloj plahti, tako da nema ni najmanje dvojbe što se dogodilo.
Film ne donosi ništa novo ni revolucionarno: dapače, svi njegovi likovi su stereotipi, ali dovoljno su zabavni i prepoznatljivi da to ne ide na živce. Tako imamo mladu majku koja želi biti Cool Mama i ispada loš roditelj koji ne zna kako bi izašao na kraj sa svojim djetetom (odlična Katee Sackhoff), njezinog dečka glazbenika koji je iz nekog razloga jedan od rijetkih glasova razuma u filmu u kojemu je jedna od samo dvije muške uloge (Jeremy Sisto), te baku koja je samo povremena prisutnost u životu protagonistice i njezine majke jer je odlučila otići u Indiju i pronaći sebe u nekom planinskom ašramu. Vrhunac neugodnjaka iz druge ruke je sekvenca u kojoj prijateljice Robinine majke Robin prirede hippie vrtnu zabavu, kompletnu sa ritualima, laticama cvijeća, mirisnim štapićima i napjevima kako bi je inicirale u Sestrinstvo, tj. ženskost.
Neobično je u 2016. pogledati film koji se ponaša kao da ženskost počinje i završava imanjem vagine i krvarenjem iz iste, ali ako zanemarite taj dio priče i fokusirate se na drugu temu Girl Flua, a to je odrastanje, obiteljski odnosi i odnosi među vršnjacima/kama, imat ćete film uz koji se sasvim pristojno može pojesti srednja porcija kokica.
Ocjena: 3/5
Plus: Odlične dvije glavne glumice i sasvim solidan scenarij za 90 minuta zabave. Zanimljiv prikaz života samohrane majke koja se baš ne snalazi najbolje kao roditelj, i djevojčice koja prolazi pubertet i preseljenje u novu sredinu.
Minus: Ovdje se radi čisto o osobnoj preferenci, ali za film u čijem su središtu ‘ženski problemi’ i ženski odnosi, ima jako puno scena u kojima se pametne i razumne replike stavljaju u usta muškom liku, tako da žene ispadaju upravo onakve kakvima ih nazivaju oni koji imaju više predrasuda nego pameti: histerične, preemocionalne i iracionalne.
♦ Major ♦
[subota, 8.10. u 21 sat]
Piše: Leopold Rupnik
Skokovita tranzicija između kadrova otkriva nam minuciozno posložene barbike tamnih tonova kože, cijelu kolekciju štikli najraznovrsnijih dezena i drangulije posložene na razna postolja, saznajemo kako filmska protagonistkinja filma Major u svojoj skromnoj rezidenciji radosno egzibira relikte svoje bogate prošlosti. Ugodan i plamen glas ove strastvene i simpatične protagonistkinje koji proklamira borbu za trans prava, potiče nas da pažljivo slušamo njene riječi koje ostavljaju gorak utisak. Karizmatična i pompozna, nimalo apologetična prema neistomišljenicima, to je žena u čiji svijet ulazimo korak po korak.
Film, potpuno iskren, osvježavajuć i obavijen čistim, svijetlim filtrom koji u svakom kadru naglašava šaroliku postavu protagonistkinja i protagonista raznih rodnih i seksualnih identiteta, dokumentira život trans aktivistkinje Miss Major Griffin-Gracy koja nam donosi sav dijapazon emocija i životnih situacija s kojima se ne-bijele trans žene suočavaju – od nepravedne kriminalizacije, diskriminacije i nasilja pa sve do ljepote bivstva samog sebe – trans osobe. Otac, majka, suprug ili supruga, baka ili djed, Miss Major i u svojim sedamdesetima uz osmijeh prkosi binarnom poimanju rodnih identiteta te javnost osvještava o potrebama ponajviše ne-bijelih trans osoba dijeleći svoja dugogodišnja iskustva.
Uz klicu filantropskog i aktivističkog senzibiliteta koje je razvila davnih dana za vrijeme kada je bila seksualna radnica na njujorškim ulicama i kasnije kada je služila zatvorsku kaznu u popravnoj ustanovi Attica, Miss Major kroz film pokazuje zbog čega je suvremenom LGBTIQ+ pokretu bitno imati empatičnu figuru kao lice pokreta koje bez zadrške izlazi u javnost i zastupa osobe koje nisu u mogućnosti zastupati sebe.
Osim osvrta na aktualan aktivistički rad, film donosi i retrospektivan uvid u privatni prostor Miss Major, od sočnih ljubavnih detalja koje rado otkriva čak i neznancima do pijetističkih izjava prijateljica/a iz starih dana i bivših ljubavi s kojima je i dalje u prijateljskim odnosima. Nećete moći ostati ravnodušni i uz koju suzu se najiskrenije nasmijati Miss Major koja u svakoj anegdoti ili životnoj tragediji pokušava naći crtu humora ili odbljesak svjetlosti.
Kraj dokumentarističkog bilježenja ne svodi se na rekapituliranje važnih događaja iz života Miss Major kao glavne figure, već fokus šiba na potrebe trans zajednice te stoga na kraju u nizu personaliziranih isječaka vidimo trans osobe koje nam u skoro pa istom dahu konstatiraju „Ja sam još uvijek tu“, dajući do znanja društvu da se one nikada neće predati na pladnju i nastaviti svoju borbu.
Ocjena: 5/5 za broj koliko puta sam tijekom filma briznuo u plač i bio ganut dobroćudnošću i toplinom protagonistkinje.
Citat: „When the dust settles, I want a whole bunch of transgender girls to stand up and say, ‘I’m still fucking here’”.
Plus: Miss Major Griffin-Gracy jedna je od rijetkih predstavnica ne-bijelih i kriminaliziranih trans osoba koja svoj aktivizam iznimno politizira i gura u javni diskurs. Ne-bijele trans osobe, posebice ne-bijele trans žene pripadaju krajnje marginaliziranoj skupini koja svoj glas vrlo teško pronalazi u javnosti, a uz interventnu akciju Miss Major aktivističke i nevladine udruge na svoj dnevni red stavljaju i eminentnost inkluzije ne-bijelih trans osoba u političku borbu za ravnopravnost. Ovaj dokumentarni uradak senzibilizira gledateljice/e približavajući i one koji nisu upoznatie s trans temama svakodnevnim bitkama koje vode kako bi se društvo barem jednu stepenicu približilo validiranju njihove egzistencije i kako bi za jedan korak bliže bile mogućnosti sigurnog i nediskriminatornog kohabitiranja s cis osobama.
Minus: Dokumentarni film ne dolazi u paketu s papirnatim maramicama koje su iznimno potrebne čak i onim ravnodušnijima već nakon prvih par odgledanih scena.
