Mladi, obrazovani i nezaposleni – milenijalci i milenijalke s područja bivše Jugoslavije iz društvene su sfere ušli u filmsku umjetnost ponaprije zahvaljujući novoj generaciji mladih filmašica i filmaša koji trenutno djeluju u regiji idobivaju pozornost publike i filmske struke.
O fenomenu generacije milenijalaca puno se piše i govori posljednjih godina i mjeseci: u književnosti, igranom i dokumentarnom filmu, humanističkim znanostima, masovnim medijima, na festivalskim programima. Ta generacija (rođena uglavnom od 80-ih na ovamo) upravo snima svoje prve cjelovečernje filmove, objavljuje debitantske romane i stječe svoj profesionalni kredibilitet. Stoga nije za čuditi se da se baš oni u svojem umjetničkom radu na ovu temu referiraju na izvore vlastitih nesigurnosti, tjeskoba i frustracija.
Jedan takav film otvorio je i ovogodišnji Motovun Film Festival – Nikad više luzerica mlade slovenske redateljice Urše Menart. Špela (Eva Jasenovec) mlada je ženana pragu tridesetih godina, koja ne može pronaći stalni posao, iako je diplomirala. Njezini prijatelji odselili su u inozemstvo, a dečko s kojim živi i s kojim je u partnerskoj vezi dobija ponudu za posao u Americi i odlazi. Špela ostaje sama, na rubu egzistencije i s dva slabo plaćena honorarna posla. U potrazi za stalnim poslom u struci dobija samo volonterske angažmane, ne može više plaćati vlastiti stan, pa se privremeno odlučuje vratiti u roditeljski dom.
Film Urše Menart jedan je od filmova u kojima je glavna protagonistica mlada žena koja se pokušava financijski osamostaliti i kroz ekonomsku neovisnost ispuniti vlastita i tuđa očekivanja. Špela se ne umije izboriti za sebe u vremenu gospodarske krize i kulturnih industrija koje “kulturu dostupnu zajednici” stvaraju preko leđa mladih i potplaćenih. Unatoč tome što je izgubljena i nesigurna, glavna junakinja ne odustaje u nakani da pronađe vlastito mjesto u društvu, ne predaje se i odbija poput većine njezinih vršnjaka emigrirati u potrazi za poslom.
“Ne možeš tek tako samo pobjeći. Poanta je u tome da se moraš boriti i truditi da nešto promijeniš”, kaže Špela nakon što joj prijateljica objašnjava da je “bolje biti konobarica u Berlinu, nego kod kuće.” Da bi pokazala da nije “luzerica” Špela se odlučuje izložiti riziku i nesigurnostima koje sa sobom nose prekarni poslovi. “Mislio sam da će vašoj generaciji biti bolje, a na kraju ste najebali više od nas”, kaže Špeli jedan od pripadnika generacije njezinih roditelja. Ona je svjesna vlastite deprivilegiranosti i društvenih nejednakosti, međutim – koliko god puta se njeni planovi izjalovili, ona nije spremna za kompromise u vidu uklapanja u korporacije ili realizacije vlastitih planova kroz udaju za ekonomski snažnijeg muškarca. Film postavlja pitanje je li istinsko gubitništvo ostati i boriti se u sredini koja negativnom selekcijom odbacuje mlade i sposobne ili je gubitništvo odlazak u emigraciju i rad po istim ili sličnim uvjetima, kao kod kuće.
Film “Nikad više luzerica” fino je i protočno režirana drama s elementima iščašenog humora, u kojemu se jasno razotkriva redateljičina nakana da realizira ženski lik koji se se nalazi u središtu priče, a pokreće ga snažna želja za promjenom vlastitog mikro svijeta. U tome je Menart doista i uspjela. Film nema praznog hoda, iako povremeno predvidljiv, vizualno je i snimateljski dojmljiv, zahvaljujući redateljičinoj autorskoj viziji, kameri Darka Heriča, ali i skuliranoj, prirodnoj i uvjerljivoj glumi glavne glumice Eve Jasenovec.
Menartin film podsjetio me je na u Hrvatskoj nedavno objavljen roman Otužna sloboda austrijske autorice Friederike Gösweiner koji također za glavnu protagonistkinju ima djevojku u kasnim dvadesetima. Čak je i fabula ovog romana konstruirana slično kao i Menartin film, tu su: zbunjeni i razočarani roditelji glavne junakinje, intimna veza s muškarcem koja se nalazi na kušnji zbog njezine prekarnosti, niz neuspjeha i poraza koji se umnožava s protekom radnje…
Život i egzistenciju milenijalaca na postjugoslavenskim prostorima prilično uvjerljivo prikazuje srpska serija “Jutro će promeniti sve”, u svom prvom dugometražnom filmu ovom se temom pozabavila i hrvatska redateljica Barbara Vekarić o čijem filmu Aleksi smo pisale protekle godine, no njezino se očište zadržalo uglavnom na izvanjskim simptomima junakinjine neprilagođenosti, te njezinoj realizaciji preko intimnih odnosa s muškarcima.
Urša Menart rođena je u Ljubljani 1985. godine. Završila je Akademiju za gledališče, radio, film i televiziju, nakon čega je počela snimati kratke dokumentarne i igrane filmove, a redateljski zanat brusila je kao asistentica ili pomoćnica režije u nekoliko dugometražnih slovenskih igranih filmova. Svoj prvi cjelovečernji film Kaj pa Mojca snimila je 2014. Na Festivalu slovenskog filma Menart je prošle godine za film “Nikad više luzerica” dobila tri nagrade: za najbolji cjelovečernji film, najbolji scenarij i najbolju žensku ulogu.
Nadamo se da će film “Nikad više luzerica” ovog ljeta i jeseni imati priliku vidjeti i publika južno i istočno od Slovenije. Ako vas slučaj nanese na neku od projekcija, pružite mu šansu, zavrijeđuje ju.
