Marina Abramović, popularno znana kao baka performansa, danas pripada svjetskoj umjetničkoj sceni, a važni svjetski mediji svrstavaju je visoko na top-listama najutjecajnijih žena današnjice.
Marina Abramović, popularno znana kao baka performansa, danas pripada svjetskoj umjetničkoj sceni, a važni svjetski mediji svrstavaju je visoko na top-listama najutjecajnijih žena današnjice.Njezina prošlost i odrastanje u bivšoj Jugoslaviji samo su materijal kojim se koristi za svoj umjetnički rad, dok je ona raskrstila, čini se, sa svime što je veže sa zemljom iz koje dolazi. Ipak, u intervjuu je otkrila kako da, ako ju pozovu u Zagreb, rado bi se odazvala.
Koliko su Zagreb i njegova avangarda utjecali na vašu umjetnost u tim nekim vašim počecima?
Vrijeme provedeno u Zagrebu bilo je veoma inspirativno za mene. Ja sam se tada još uvijek tražila - radila sam zvučne instalacije, pokušavala i slikati, iako nisam baš bila uvjerena da ću postati slikarica. No, bit radionice Krste Hegedušića bila je sloboda, mogao si raditi štogod si htio i što te zanimalo u tome trenutku. To je jednostavno bilo sjajno razdoblje moga života.
Od svih umjetnika koje spominjete samo ste Sanja Iveković i vi došli do njujorške MoMA-e.
Sanju Iveković izrazito cijenim. Ona je pravi primjer umjetnika koji se bori. A to je rijetkost. Njezina retrospektiva u MoMA-i bila je jako dobro ocijenjena u New Yorku. Ipak, moram reći da sam toliko ljuta na hrvatsku vladu kad se sjetim Toma Gotovca. On je bio jedan od najvećih umjetnika, a opet, ostao je nepoznat izvan granica vlastite zemlje. Strašno me potresla njegova sudbina. Bio je bolji od mnogih, a opet, umro je u takvoj mizeriji, u uvjetima beskućnika. Sada ga tek otkrivaju kad ga više nema. A sad je prekasno. To se događa jednako i sa srpskim umjetnicima. Strašno me ljuti takvo ponašanje.
Zašto umjetnici iz bivše Jugoslavije, unatoč talentu, nisu poput vas i još nekolicine uspjeli ostvariti međunarodnu karijeru?
Krenut ću od vlastitog primjera: otišla sam iz zemlje, no svi se ponašaju kao da nemaš karijeru kad nisi tamo. Kao da ti ne vjeruju. Kao da je to neki križ. S druge strane, žalosno je što moraš negdje otići da postaneš priznat, da vrijediš. Problem je u tome što ima toliko zavisti, ljubomore. To je takav mentalitet. Nema podrške umjetnicima. A bez podrške sistema teško možeš uspjeti. Nije dovoljno samo napraviti rad, moraš ga i plasirati. Nemaju svi umjetnici tu energiju, istroše se na samu produkciju rada.
Pratite li umjetničku scenu u Srbiji?
Ne mnogo. Čini mi se da se ništa nije promijenilo. Sve je tako slično. Ima ljudi koji mi pišu tako da imam neku sliku. No, čini mi se da je tamo sve beznadno, da se ta zemlja vraća unatrag dok, na primjer, nemam takav dojam kad je riječ o Crnoj Gori. Zapravo cijelo vrijeme kontaktiram samo s jednim umjetnikom. A to je Raša Todosijević. On je jedini iz onog vremena koji još uvijek radi. Doista bih htjela vidjeti svoje kolege iz Srbije, no oni ne žele vidjeti mene. Valjda ih podsjećam na njihov vlastiti neuspjeh. Zato što nisu nikad otišli.
A kad vas pitaju odakle ste, što kažete?
Kažem, iz zemlje koja više ne postoji. Ja se sjećam bivše Jugoslavije, ne Srbije. A kad bih već negdje trebala pripadati, onda bi to bila prije Crna Gora jer su mi roditelji od tamo. Imam crnogorsko i nizozemsko državljanstvo. Iako živim u Americi, tamo sam turistica, imam radnu vizu. Ipak, moram reći da ne osjećam da igdje pripadam. I ne patim od nostalgije.
Koji je bio pravi razlog odlaska iz Jugoslavije?
Otišla sam zbog ljubavi. U početku je bilo teško, nisam imala novca, nisam imala poznanstava, živjela sam u autu i mnogo sam putovala. No, htjela sam krenuti ispočetka. Svi su mislili da ću se vratiti. Ali to su ljudi koji su navikli da imaju sve servirano na tanjuru, nisu znali što znači boriti se u životu. Odlučila sam da se deset godina neću vratiti kući. Tako je i bilo.
Vaš nagrađeni performans ''Balkan Baroque'' na Venecijanskome biennalu 1997. godine bio je u sjeni skandala nakon što ga je jugoslavenska vlada povukla iz nacionalne selekcije. Zašto ste se odlučili na taj performans s jasnim aluzijama na rat u Jugoslaviji?
Bilo me je sram! Taj rad bio je čin žaljenja posvećen svim poginulim u ratu, htjela sam učiniti univerzalnim akt ubijanja ljudskih bića. No, nije ga bilo nimalo jednostavno realizirati. Jugoslavenska vlada koja ga je naručila na prijedlog Crne Gore smatrala je da košta previše i da moj rad ima loše konotacije, da „smrdi”, pa su ga na kraju izbacili iz nacionalne selekcije. A kad sam dobila nagradu, nitko mi nije došao čestitati. Ipak, iako tek nakon osam godina, Crnogorci su mi se ispričali zbog toga i danas s njima surađujem na jednom za mene vrlo važnom projektu. Riječ je o prenamjeni tvornice Obod u kojoj je nekad radilo osam tisuća radnika, a tijekom rata svi su ostali bez posla. Crnogorska vlada dala mi je tu tvornicu da u njoj napravim kulturni centar koji će nositi moje ime. Otvorit će se nova radna mjesta, na što sam posebno ponosna.
U filmu „The Artist is present”, među ostalim, kažete da ste više osoba u jednoj. Koliko su zbog toga patili vaši partnerski odnosi?
Moji odnosi su najviše patili zbog toga što sam u potpunosti posvećena umjetnosti. Radoholičarka sam, vojnik, ratnik. Moj uspjeh bio je razlog prekida mojih veze.
Gledajući unatrag, žalite li za nečim?
Ni za čim ne žalim. Imala sam život zanimljiviji od većine ljudi. [R.P.] 21.stoljeće...
