Kako se zove jezik kojim govorimo?

Svaki jezik mora u lingvistici imati svoje ime. Nazivi koji pišu u današnjim ustavima hrvatski jezik, srpski jezik, bosanski jezik nisu za lingvistiku prihvatljivi jer „sva tri imena trenutno označavaju jedno te isto, a budući da različita imena sugeriraju različitost, iz toga proizlaze problemi” (Raecke 1996: 22). Nacionalni ideolozi forsiraju različita imena kako bi sugerirali da se radi o različitim jezicima. Međutim, da bi se radilo o različitim jezicima potrebno je mnogo više od različitog imenovanja, smatra Snježana Kordić u knjizi Jezik i nacionalizam, čiji ulomak prenosimo.

Raecke kritički primjećuje „da je u zadnje vrijeme postalo gotovo moda potpuno poricati postojanje srpskohrvatskog, tj. ne samo tvrditi da on trenutno više ne postoji nego čak ići tako daleko da se poriče da je ikada postojao.” Međutim, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, bez obzira što tvrde suprotno, govore i danas jedan te isti jezik.

Razlika u nazivanju ne počiva ni na kakvom jezičnom kriteriju, nego samo na nacionalnoj pripadnosti govornika” (Mappes–Niediek 2005: 30), a nacionalna pripadnost govornika nije kriterij za nazivanje jezika.

Srpskohrvatski naziv jezika ustaljen je naziv od 19. st. u lingvistici, a dvodijelna oznaka ne znači da su njome obuhvaćene samo imenovane dvije komponente, nego da su one rubovi jezičnog područja u koje je uključeno i ono što se nalazi između njih (bosanska i crnogorska komponenta).

Nastojeći izbjeći oznaku srpskohrvatski, pojedini južnoslavenski lingvisti predlažu naziv srednjojužnoslavenski. No on je neegzaktan, iz njega se ne vidi što se sve može ubrojiti u srednju zonu, ubraja li se u nju samo Bosna ili se njoj pridružuje jedna ili više susjednih zemalja. Nadalje, taj naziv se ne može uklopiti u postojeće općeprihvaćeno grupiranje na zapadne južnoslavenske jezike (slovenski i srpskohrvatski) i istočne južnoslavenske jezike (bugarski i makedonski).

Ni naziv standardni novoštokavski nije prikladan jer je neproziran za strance, pa ne nailazi na prihvaćanje kao što ni nazivanje jezika bosanski/hrvatski/srpski/crnogorski nije znanstveno gledano dobro rješenje jer je moguće pomisliti kako se radi o različitim jezicima, a ne sinonimima.

Dosadašnji naziv srpskohrvatski nije ni politički ni narodski izraz, nego „je srpskohrvatski oduvijek bio čisto lingvistički pojam, koji ništa drugo ne izražava nego da Srbi i Hrvati govore jedan te isti jezik” (Pohl 1996: 219). Dvodijelnu oznaku „kreirali su strani znanstvenici” jer im je trebao naziv za jezik „za koji nije postojalo posebno ime među njegovim govornicima” (Lencek 1976: 46). „Oznake srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski nikad nisu bile proširene u narodu. One pripadaju knjiškom jeziku i znanstvenom nazivlju” (Pohl 1996: 210).

Laicima ionako nitko ne brani da jezik zovu kako god hoće. Za razliku od laika, lingvisti si proizvoljnost naziva ne mogu priuštiti, kao što si ni kemičari ne mogu priuštiti proizvoljnost naziva u kemiji, ili biolozi u biologiji itd. Od lingvista se očekuje da objektivno pristupe tim temama, nije opravdana „politika skrivanja glave u pijesak jer te teme postoje bez obzira htjeli ih mi primiti na znanje ili ne. Osim toga, znanost principijelno ne smije imati tabu teme” (Szücs 1981: 52).

Današnjim korištenjem nekoliko jednodijelnih oznaka za jezik i napuštanjem dvodijelnog imena jednoznačno se kaže da ne postoji zajednički jezik, što je netočno: „trebali bismo ostati svjesni toga da su u jezicima označenima s tri odnosno četiri različita imena razlike toliko male da ih čovjek stvarno mora tražiti. S lingvističke točke gledišta su hrvatski, srpski, ’bosanski’ i crnogorski ustvari jedno te isto, tj. sinonimi” (Raecke 1996: 21). E-novine...