Sanja Iveković, međunarodno priznata umjetnica iz Hrvatske, u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra predstavila je svoj rad „Neposlušni/e” s ovogodišnje Dokumente 13, najznačajnije svjetske izložbe suvremene umjetnosti koja se svakih pet godina održava u njemačkom Kasselu.
Sanja Iveković, međunarodno priznata umjetnica iz Hrvatske, u zagrebačkoj Projekt „Neposlušni/e”, koji se bavi temom nacizma, sastoji se od dva dijela. Jedan dio rada nazvan „Neposlušni/e (Revolucionar/i/ke)”, čini instalacija koju je u galeriji SC-a Iveković smjestila u posebno napravljenu malu sobu, tako da bude prostorno odvojena od drugog dijela rada „Neposlušni/e (Razlozi za zatočenje)” koji je zamišljen kao intervencija u javni prostor.
Čine ga plakati koji su u Kasselu bili postavljeni na oglasnim stupovima. Osim u centru Kassela, bili su distribuirani u predgrađima i dijelovima grada u kojima žive emigranti. U Zagrebu su plakati smješteni unutar galerijskog prostora.
Na svakom od šest plakata nalazi se osam 'razloga za zatočenje' koje je Iveković našla u arhivu memorijalnog centra Breitenau, nedaleko od Kassela, a koji je u doba nacizma bio logor za prisilnu radnu snagu koja je gradila nacističku Njemačku. U njemu su bili zatočeni oni koji su prekršili radne obaveze koje su im bile nametnute. Izdvojila je 'razloge' zbog kojih su u logoru bile žene i one koji su se odnosili na muškarce.
Na dnu plakata nalaze se i logotipi velikih korporacija koje su surađivale s nacizmom. Iako je na izložbi objavila koje su to kompanije, logotipi na plakatima u likovnom smislu su redizajnirani radi moguće tužbe.
"Iako je poznato da su te kompanije profitirale surađujući s nacističkom Njemačkom, nije im, naravno, u interesu da se te činjenice danas ponovo javno oglašavaju. Jedini način da ih ipak stavim na plakate bio je da im promijenim redoslijed slova u imenu, ali vizualno su zadržale isti oblik. Jedini logotip koji ne sadrži slova je logotip Volkswagena, koji je bio glavni sponzor Dokumente 13. Umjesto logotipa te kompanije stavila sam prazan krug u sredinu između ostalih znakova, jer mi se činilo da će i obični građani uočiti da na tome mjestu nešto nedostaje. Ono što se dogodilo nadmašilo je moja očekivanja - prolaznici su rukom upisivali znak u taj prazni krug. Mislim da je ta intervencija sjajno pokazala da podrška kritičke i političke umjetnosti od strane umjetničkih institucija ima granicu. Sloboda prestaje onog trenutka kad se kritika počne baviti vezom između 'mračne' prošlosti i naše današnjice."
U svojim radovima Iveković upozorava na položaj žena u patrijarhalnom društvu i na nasilje koje nad ženama vrši društveni ustroj i ustaljene norme i oblici ponašanja. Često ističe da je feministica i feministička umjetnica, nasuprot nekih kolegica poput Marine Abramović koja to niječe, te ju zanima kako se žena kao subjekt konstruira u okviru društva.
„Već sam na svojoj prvoj većoj izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1976. godine izložila radove koji su problematizirali položaj žena u društvu, reprezentaciju žena u medijima, ali i moj vlastiti položaj unutar umjetničkog konteksta koji sam podvrgla kritici. Pokušavam razumjeti umjetnice koje ne žele da ih se zove feminističkim. One vjerojatno smatraju da bi takva 'etiketa' suzila percepciju i značenje njihovog djelovanja. Ne treba zaboraviti da je mit o bezrodnosti umjetnosti još uvijek živ i da se u našoj tranziciji dogodila remaskulinizacija cijelog društva.
Osim toga, postoji i dalje stereotipno mišljenje da se feministice moraju baviti samo ženama. Ja sam uvijek polazila od želje da se u svom radu bavim stvarnim problemima u društvu bez obzira odnosi li se to na položaj žena ili Roma, radnika i ostalih 'drugih'. Isto tako, cijenim one umjetnice koje su se odlučile za 'neangažiranu' umjetnost (što je zapravo floskula jer je svaka umjetnost angažirana) i sigurna sam da bi se većina od njih uključila u akciju oko ugroženih prava žena.”
Na piranje je li umjetnost prikladna da bi se djelovalo na društvo, odnosno može li djelovanje unutar umjetničkog sistema biti toliko snažno da izazove promjene u širem sistemu odgovara: „Umjetnost nikada ne može zamijeniti političku akciju, ali može postati triger za javnu raspravu o temama koje vlast ne želi problematizirati. Moj projekt 'Lady Rosa of Luxemburg' je dobar primjer. Snaga umjetničkog čina nije samo u tome da reflektira društvenu zbilju, već da na specifičan način aktivno sudjeluje u kreiranju kolektivnog i društvenog imaginarija. Mene zabrinjava činjenica da danas umjetničko polje sve više postaje jedini prostor u kojem se društvene tabu teme problematiziraju. To je naročito slučaj s domaćom scenom.”
Cijeli intervju sa Sanjom Iveković možete pročitati OVDJE. [N.K.] Tportal.hr...
