Medijski tretman i okvir javnih rasprava o položaju i perspektivi medicinskih sestara i tehničara ne razlikuje se puno od tretmana kojima su podložni ostali dijelovi javnog sektora, no uvjeti rada i obrazovanja sestara, kao i s njima usko povezan nivo zdravstvene njege, bilježe sve lošije pokazatelje, piše Ana Vračar za Bilten.
Nedostatak medicinskih sestara već godinama predstavlja ozbiljan problem zdravstvenih sustava. Procjenjuje se da će u SAD-u do 2020. godine nedostajati preko 500 tisuća medicinskih sestara, a situacija nije bolja niti u zemljama EU.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije prosjek EU-15 zemalja iznosi 8,7 medicinskih sestara na 1,000 pacijenata, dok je Hrvatska ispod tog prosjeka sa samo 5,8. Zanemarivanje medicinskih sestara dovelo je do ozbiljnih problema u praksi, kako za same sestre, tako i za njihove pacijente. Unatoč tome što se u medijima o ovome ne govori, u posljednjih nekoliko mjeseci prvo se problematiziralo opravdanost mnogobrojnih programa i studenata struke, a potom se pojavila i vijest o spremačici koja je asistirala prilikom operacije u OS Bjelovar.
Iako se povezivanje ovih dvaju problema oprezno izbjeglo, oni se zapravo dotiču iste teme – stvarnih ishoda mjera štednje u zdravstvu koje se velikim dijelom manifestiraju masovnim otpuštanjem ili nezapošljavanjem medicinskih sestara i tehničara.
Situacija koja se dogodila u Bjelovaru bila je uobičajena za vrijeme vlasti Ronalda Regana u SAD-u, kada je uslijed rastućih financijskih ograničenja države broj medicinskih sestara postao najveće opterećenje bolničkog budžeta. Najlakši način rješavanja ovog problema bila su otpuštanja, pa se unatoč sigurnosnoj granici omjera medicinskih sestara i pacijenata od 1:4, on spustio čak na 1:8 po smjeni. Ova politika odrazila se naravno i na zdravlje pacijenata i medicinskih sestara, a zgodnim rješenjem učinilo se uposliti jeftiniji pomoćni kadar: medicinske sestre ne nepuno radno vrijeme, agencijske radnice i ‘sestrinske pomoćnice’ (nurse aid).
Nešto slično događa se i u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Prema podacima WHO-a, promjenom režima i prihvaćanjem novih tržišnih modela sve su bivše socijalističke države doživjele oštar pad u broju medicinskih sestara. U Hrvatskoj je tako 1990. godine na 1,000 pacijenata dolazilo je pet medicinskih sestara, dok su 1995., na isti broj pacijenata dolazile četiri medicinske sestre. Nakon toga došlo je do određenog oporavka koji je doveo do današnjeg omjera.
Treba stoga naglasiti da situacija gdje su medicinski timovi primorani tražiti pomoć od nemedicinskog osoblja tijekom operacija nije rezultat (tek) neadekvatnog vođenja bolnice, već puno šireg političkog i ekonomskog okvira koji ne dozvoljava zapošljavanje postojećeg stručnog kadra.
Također, osim preopterećenosti medicinskih sestara koje proizlazi iz nedostatka osoblja, one se susreću i s problemom neisplaćivanja prekovremenog rada, te problemom neujednačenosti obrazovnog programa, što mnogima onemogućava adekvatno zapošljavanje, posebno na vanjskom tržištu.
Nastavi li se stoga i dalje zanemarivati problem medicinskog osoblja u zdravstvenim ustanovama, moglo bi doći i do većih negativnih posljedica. Za početak, možda bi se promjena pristupa analizi zdravstvenog sustava i sestrinstva pokazala kao dobar potez. To jest, možda bi trebalo pitati medicinske sestre zavrjeđuje li zaista medicinski sustav u kojem rade odlikaški status kojeg mu je pripisao ministar zdravlja.
