Istraživanje TrustLawa koje je provelo preko 200 stručnjaka i stručnjakinja za rodna pitanja imenovalo je pet država u kojima, roditi se i živjeti kao žena, označava opasnost. Hijerarhijski predvodi Afganistan, slijede ga Demokratska Republika Kongo, Pakistan, Indija te Somalija.
Istraživanje
Evo ukratko, a zatim malo poduže i zašto:
- Afganistan – 87% žena je nepismeno, 1 od 11 umire pri porođaju, 70%+ žena je primorano na brak.
- Pakistan – 90% žena doživi obiteljsko nasilje tijekom života, žene zarađuju 82% manje nego muškarci, 1000+ žena i djevojaka su žrtve ubojstava iz časti svake godine.
- Indija – 44,5% djevojaka se udaje prije osamnaeste godine, 50 milijuna žena se smatra „nestalim“ radi čedomorstva i feticida.
- Somalija – 95% djevojaka je podvrgnuto genitalnom unakaženju, 7,5% žena je u parlamentu, tek 9% žena rodi u osposobljenim klinikama
- Kongo – 57% trudnica je anemično, 1 152 žene se siluje svaki dan, 0 pravnih dokumenata koje žene mogu potpisati bez autorizacije muža
Zemlje su rangirane prema šest rizika: seksualno nasilje, ne-seksualno nasilje, kulturološki i/ili religijski faktori, diskriminacija i onemogućen pristup resursima te trgovanje ženama. Ovdje (PDF, 14 stranica) možete pogledati grafičke rezultate. Više i na Guardianu.
Afganistan
Žene u Afganistanu sve više pribjegavaju samožrtvovanju radi obiteljskih sporova, diskriminacije i siromaštva. Dvadesetogodišnja Salma samo je jedna u nizu priča o okrutnoj realnosti afganistanskog života. Tek nekoliko dana prije vjenjčanja, polila se benzinom iz uljne lampe i upalila šibicu. Više od 70% njezinog tijela, obećanog budućem mužu, prekriveno je opeklinama trećeg stupnja. U jednoj od samo dvije specijalizirane klinike za opekline u Afganistanu, Salma inzistira da je njezin čin posljedica stresnih priprema oko vjenčanja. Kao i mnoge druge žene, obavijena društvenom sramotom, ne progovara o pravim razlozima- prisilnom braku ili sporu s budućim mužem i njegovom obitelji.
Ahmed Shah Wazir, liječnik u Istiq Lal hospital u Kabulu svjedoči porastu samozapaljenja kod žena koje se događa svakodnevno. Samo je u prva tri mjeseca primljeno devet žena, dok je u prošloj godini broj slučajeva dosegnuo dvadeset i jedan. Wazir tvrdi da je primarni problem slaba ekonomija i siromaštvo, koje tjera sve više obitelji na život pod istim krovom, što je zatim česti uzrok svađa i nasilja. Wazir je istaknuo i „perverzan glamur“ medija koji donose priloge o slučajevima samozapaljenja nakon kojih se žene odvaže na taj čin jer misle da im je to jedini izlaz iz problema.
Najčešći problemi žena u Afganistanu vezani su uz obiteljsko nasilje, nedostatak prava i tradicije konzervativne religije i plemenskih vođa koja brani ženama da se zaposle ili čak da napuste dom bez dozvole svoga muža ili muških članova obitelji.
Pakistan
Trinaestogodišnja Naila Farhat, djevojka iz siromašne obitelji, pohađala je državnu školu u kojoj ju je učitelj seksualno uznemiravao. Jedno popodne pri povratku iz škole, profesor, zajedno s nekoliko sudionika, zapovijedi joj da ode s njim te prijeti batinama i paljenjem. Čuvši negativan odgovor, jedan od sudionika ju je zgrabio za ruku dok ju je drugi polio kiselinom. Obje ruke, noge i lice prekriveni su opeklinama, izgubila je uho i vid na jedno oko. Iako je u više navrata tražila medicinsku pomoć, bila je odbijena. Nakon četiri godine, ne-vladina organizacija Acid Survivors Foundation (ASF) pružila joj je medicinsku, ali i pravnu podršku. Danas se bori s bezbrojnim operacija unakaženog lica, izgubljenog vida i sluha, ali se vratila u školu vođena idejom da postane odvjetnica.
Učitelj se podmićivanjem policije uspio izvući nekažnjeno, no Naila je ustrajala na tužbi koja je 2009. bila povijesno prva tužba za napad s kiselinom koja je došla do vrhovnog suda. Osoba koja je izvršila napad osuđena je na dvanaest godina zatvora.
Napad kiselinom je učestali način kažnjavanja u Pakistanu kojemu je cilj fizički unakaziti ženu. Napadi su često posljedica odbijanja prijevremenog seksa ili prosidbe u zemlji potisnutih seksualnih želja. Takav negativan odgovor muškarci tumače kao nepodnošljivu sramotu. ASF je od početka rada 2006. godine zabilježio 520 slučajeva spaljivanja žena kiselinom te se kroza svoje kampanje zalažu za zakon o zabrani prodavanja baterijske kiseline i pružanja rehabilitacije za žrtve.
Indija
Kusum svoj život opisuje kao dobar i loš. Pozitivna strana je njezino stalno zaposlenje kao čistačica u bogatoj obitelji gdje zarađuje 75 funti tjedno. Negativna strana je polu-pismeni muž alkoholičar i obitelj koja zahtijeva novčano uzdržavanje, čak i financiranje svadbe budućeg zeta, koja, iako se odvija u siromašnim obiteljima, iziskuje velike troškove. Udana u petnaestoj godini i sa stalnim poslom, štedjela je novac, bez znanja muža, skriven u jednoj od dvije sobe koje čine njihov ilegalni dom u južnom Delhiju. Vođen sumnjom da mu „radi iza leđa“, muž ju je redovito fizički zlostavljao batinama. Iako je namjeravala otvoriti bankovni račun, to je bilo nemoguće bez muževa pristanka. Zbog muževih učestalih batina i uzimanja cijele plaće otišla je na policiju gdje su joj pomoć izrazili ismijavanjem i uvredama da je loša žena. Radi prevelike sramote u selu i brige oko sina, Kusum ne može napustiti svoga muža.
Obiteljsko nasilje u Indiji je učestalo, ali policija intervenira samo u ekstremnim slučajevima. Česta prepreka je hijerarhijski sustav koji uzrokuje visoku razinu diskriminacije u državi.
Somalija
„Niti jedna žena u Somaliji nije sretna što je žena jer od koljevke do groba ona je žrtva.“ Nadia Sufi Abdi
Fatima Osman Bulle, njezin muž, sedmero djece te tri rođaka žive zajedno u jednoj sobi bez struje, vode i wc-a. Posao čistačice i kuharice radi od svoje osme godine, u trinaestoj je prisiljena na brak i od tada je žrtva obiteljskog nasilja, seksualnog uznemiravanja i mučenja na poslu. Sama je nepismena, a djeci je zabranjeno pohađanje škole, Fatima ne vidi svijetlu budućnost, ne uz plaću od 40$ mjesečno.
Fadumo Isaak Ahmed, majka petero djece, proživila je stravične zločine koje si ne može dopustiti da preboli, ne uz plaću nekad manju od jednog dolara. Preživjela je genitalnu mutilaciju, prisilni brak s rođakom u četrnaestoj godini, silovanja i izrabljivanje. Zbog niskih, to jest neimanja prihoda, svoju djecu šalje da prose kako bi preživjeli. Njezina svakodnevnica je ispunjena strahom za život svojih triju kćeri čija budućnost u Somaliji nema prostora za pozitivnu nadu.
Obiteljsko nasilje, strah od silovanja, manjak zdravstvene zaštite i osnovnih potreba te kulturalna inferiornost je svakodnevnica žena u Somaliji, zemlji s najvećim postotkom nasilja, gdje žene nemaju poštovanja, gdje nemaju glasa. Nadia Sufi Abdi, članica Women Development Centra zemlju opisuje kao „ženski pakao na Zemlji – obiteljsko nasilje, silovanja, ubojstva i otmice žena su dio svakodnevnice te ne postoji nikakav autoritet koji bi to zaustavio.“
Kongo
Roditi se u mogućem „glavnom gradu silovanja na svijetu“ za osamnaestogodišnju Odette je značilo doživotne ožiljke. Demokratske snage za oslobođenje Ruande zapalile su njezino selo, nju oteli te je sedam mjeseci svakodnevno silovali, do dana kada je uspjela pobjeći. Radi neprestanog konfliktnog stanja u Kongu, žene su glavne mete vojnika te je samo u 2009. godini više od 8 000 žena silovano, učestalo je i grupno silovanje.
Masika Katsuva, žena koja se brine o više od sto žrtava silovanja te njihovoj djeci, objašnjava kako se silovanja najčešče događaju na putu do polja ili tržnica te također na cesti koja vodi do pitke vode. „Kada su sela napadnuta, broj novih slučajeva seksualnog nasilja se poveća. Njihov broj raste jer žene nemaju mogućnosti prestati se kretati tim putevima.“
Žene imaju jako male mogućnosti ući u prostor politike i učiniti promjenu u rodnim/spolnim odnosima. Najčešća zapreka obrazovanju su prisilni brakovi djevojaka mlađih od osamnaest godina.
Fatuma Eugenie, članica ne-vladine organizacije ASAF (Action Santé Femme), otkriva problematiku autoriteta u zemlji: „Policija, vojska i lokalne vlasti, koje bi mogle učiniti promjenu, najviše se i zalažu za praksu prisilnog braka.” Ipak, Thethe Demba, također djelatnica ne-vladine organizacije, vjeruje u slabe naznake nade. „U prošlosti, jako puno žena nije išlo u školu i nitko se nije zalagao za naša prava. Danas, čak i starije žene pohađaju sveučilišta kako bi se stvorile promjenu za mlade djevojke, žene i cijelu zajednicu.“ [A.L.]
