U današnjem svijetu vjerojatno nema profesije koja nije zastupljena na društvenim mrežama. Vodoinstalateri imaju Instagram, kirurginje TikTok, računovođe pišu blogove, a stolarke imaju YouTube kanale. Stoga nas ne treba čuditi da su na svim navedenim mrežama odavno prisutne_i i – psihoterapeutkinje, psiholozi i drugi stručnjaci u polju mentalnog zdravlja – kao i one koje se predstavljaju kao stručnjakinje, iako to zapravo nisu. Ili, kako bi to ukratko sročio gen Z:
Iako se u domaćem kontekstu terapeutkinje u online svijetu pojavljuju još pomalo sramežljivo i teško bismo mogli navesti domaće psihologinje influenserke, i kod nas je sve veći broj terapeuta koji imaju neku vrstu online prisutnosti, dok u anglofonom svijetu odavno postoje pravi pravcati mental health celebrityji.
Jednako tako, vjerujem da nema osobe kojoj se u feed povremeno ne potkrade nešto od takvog mental health sadržaja koji – gle čuda! – točno korespondira s emotivnom fazom u kojoj se trenutno nalazi, a na kojem se onda odluči zadržati možda malo predugo, što posljedično znači da će joj sutradan taj isti feed još malo više skrenuti u tom pravcu, kako nam to algoritmi već vole prirediti.
U toj prašumi digitalnog sadržaja kojim smo danas zatrpani često se teško snaći, a kritički pristup kuriranju vlastitog feeda postaje jedan od krucijalnih alata za očuvanje vlastitog mentalnog zdravlja. I tako dolazimo do centralnog paradoksa koji se nalazi u temelju ovog teksta, a to je činjenica da medijska reprezentacija terapije (čija bi primarna svrha trebala biti poboljšanje mentalnog zdravlja pojedinaca_ki) često participira u narušavanju tog istog mentalnog zdravlja na čijem bi boljitku trebala raditi.
Naime, već je i sama količina dostupnog online sadržaja dovoljna da nas preplavi, a kad u obzir uzmemo problematičnost dijela te medijske proizvodnje koja nam je uvijek samo a click away, problemi se samo multipliciraju. Istovremeno, naravno, kao što svaki milenijalac_ka dobro zna, internet ponekad spašava živote i kada u obzir uzmemo taj aspekt njegova postojanja, online prisutnost psihoterapijskog i psihološkog diskursa postaje ne samo smislena nego i važna.
Stoga ću u nastavku ovog teksta pobrojati neke od najvećih prednosti i mana koje proizvodnja i konzumacija takvog sadržaja u svijetu društvenih mreža danas imaju – u nadi da vam taj popis može pružiti podršku u donošenju odluke kojem ćete online terapijskom sadržaju reći da, a kojem ne, odnosno na kojemu ćete se zadržati malo duže, a na kojem ipak nešto kraće.
PLUS: DESTIGMATIZACIJA
Iako se ovaj aspekt podrazumijeva i danas se čini da – da se poslužim tom boomerskom krilaticom – čak i vrapci na grani idu na terapiju, a neodlazak na terapiju mlađim je generacijama postala podloga za FOMO, svejedno je bitno istaknuti da i prisutnost diskursa o mentalnom zdravlju na društvenim mrežama predstavlja važan doprinos destigmatizaciji mentalnih poteškoća. Osim toga, osnažuje osobe koje se s takvim problemima suočavaju da prepoznaju svoje tegobe i obrate se za pomoć stručnjacima. Destigmatizacija sa sobom nosi i niz drugih benefita poput validacije, normalizacije, povećanja osjećaja pripadnosti i smanjenja osjećaja izoliranosti, što su sve bitne stavke našeg mentalnog zdravlja te je uloga koju društvene mreže u tom smislu imaju nedvojbena.
MINUS: SAMODIJAGNOSTICIRANJE
Naravno, naličje destigmatizacije jest pošast samodijagnosticiranja koja je direktna posljedica upravo sve veće prisutnosti terapijskog diskursa u javnom polju, odnosno sve većeg broja vrabaca koji cvrkuću o mentalnom zdravlju na različitim platformama, da ne govorimo o tome koliko pojava umjetne inteligencije opako facilitira ove procese. Dovoljno je ukucati nekoliko simptoma i voilà – dijagnoza je spremna. Internet je tako prepun iskustava terapeuta_kinja koji govore o tome kako ih klijenti_ce već na prvom susretu informiraju o vlastitim boljkama (vidi tu, tu i tu), što predstavlja veliku promjenu u odnosu na pre-internet period kada bi dijagnostički proces započinjao tek ulaskom u terapijsku ordinaciju, psihijatrijsku ordinaciju ili ured psihologa_inje.
Iako neki ističu važnost ovog procesa jer omogućava ljudima da se bolje razumiju te ih mogu potaknuti da potraže pomoć, drugi ukazuju na njegove opasnosti zbog zamagljivanja granica između pravih poremećaja i stanja koja spadaju u sferu normativnog funkcioniranja. Naravno, promatrana iz konstruktivističkog ugla, tema dijagnostike, posebice u polju psihičkog zdravlja, posebno je vrući krumpir o kojem su ispisane stranice i stranice kritičke teorije tako da bismo, iz određene perspektive, mogle reći da su te granice oduvijek i bile zamagljene, povijesno kontingentne i arbitrarne (vidi: Foucault starter pack). No, složit ćemo se, neki društveni konsenzus o granicama njihove rastezljivosti ipak nam je potreban kako bismo, i kao društvo i kao pojedinci_ke, mogli lakše živjeti.
Drugim riječima, važno je da se kao društvo zapitamo koja bi bila svrha dijagnoza kada bismo ih svi imali.
MINUS: PREDIJAGNOSTICIRANJE
Samodijagnosticiranje, naravno, ide ruku pod ruku sa predijagnosticiranjem, što je fenomen koji se primarno vezuje uz medicinsko polje, ali je iz te sfere odavno migrirao i u polje mentalnog zdravlja gdje sada opako hara, posebice vezano za stanja poput autizma, ADHD-a, PTSP-a, anksioznosti i depresije. S druge strane, dijagnoze poremećaja ličnosti poput narcizma, graničnog poremećaja ili bipolarnog afektivnog poremećaja ipak su većinom naljepnice koje radije nego sebi, volimo lijepiti drugima.
Proliferacija dijagnoza direktno je vezana i uz tzv. concept creep proces. Riječ je o terminu koji u našem jeziku još nije pronašao adekvatan prijevod, a odnosi se na širenje značenja određenih pojmova poput traume, mentalnog poremećaja, toksičnosti, gaslightanja i bullyinga na stanja i ponašanja koja zapravo inicijalno nisu bila obuhvaćena tim pojmovima. To semantičko rastezanje termina vezanih za mentalno zdravlje ponovno dovodi do zamućivanja njihovih granica te njihovog „ispiranja”, tako da se počinju odnositi na sve i ni na što.
Iako, pogotovo za generaciju boomera u čije doba mnogi od tih pojmova nisu ni postojali u javnoj sferi, može biti jako primamljujuće razriješiti ovu situaciju potpunim odbacivanjem svih navedenih termina i dijagnoza, važno je da u pristupu ovoj problematici izbjegnemo taj sve-ili-ništa rezon i stvorimo prostor za kontekstualno razumijevanje potencijalnih simptoma i dijagnoza. Umjesto apriornog odbacivanja, tako možemo stvoriti prostor za razumijevanje i istraživanje potreba koje stoje iza posezanja za tim etiketama – naravno, ponovno uz svijest o granicama, ovog puta granicama onoga što trenutno smatramo zdravim razumom (ovdje sad opet ide fusnota o kritičkoj teoriji i Foucaultu) kako, osim prihvaćanja vlastite ranjivosti, ne bismo istovremeno zaboravili i važnost razvijanja otpornosti.
Drugim riječima, važno je da se kao društvo zapitamo kamo ćemo stići ako svaki svoj postupak ili osjećaj pretvorimo u simptom nekog poremećaja.
PLUS: PSIHOEDUKACIJA
Ovo je vjerojatno najvažniji element koji online resursi o mentalnom zdravlju donose u društvenu sferu. Činjenica da je, zahvaljujući društvenim mrežama, informacije o određenim stanjima i o njihovom hendlanju, ali i o smislu i tijeku terapijskih procesa, moguće dobiti u roku odmah i to iz topline ili hladnoće vlastitog doma, predstavlja neprocjenjiv resurs. S obzirom na to da psihoedukacija predstavlja i bitan dio svakog terapijskog procesa, Instagram reelsi, YouTube shortsi i TikTok videi mogu postati bitni saveznici u terapijskom radu na sebi. Iako su za terapijski rad emotivna i afektivna razina prorade iskustava i osjećanja mnogo bitnije od kognitivne, i taj aspekt predstavlja nužan i važan dio procesa.
Razumjeti samoga ili samu sebe, dobiti ime za ono što osjećamo, saznati da nismo jedini koji to osjećamo, čuti tuđa iskustva, saznati da je netko istraživao ta stanja, čuti da postoje strategije za nošenje s njima, dobiti informacije o specifičnostima njihove pojave – sve su to iznimno važni koraci u procesu suočavanja s našim unutarnjim procesima.
Naravno, uz ovaj plus ide jedna iznimno bitna napomena, a to je da je strašno bitno tko nas i kako psihoeducira – je li riječ o licenciranim terapeutima i educiranim psihologinjama koje prate suvremena istraživanja ili o samoeduciranim self-help guruima koji svoje iskaze temelje na dubioznim izvorima. Prema jednom istraživanju, tako je samo polovica videa na TikToku dostupnih na temu ADHD-a uključivala relevantne informacije, dok je druga polovica plasirala neistine (Yeung et al. 2022 prema Grist et al. 2025), a takvo je stanje stvari moguće direktno povezati s backgroundom i iskustvom osoba koje stoje iza jednih odnosno drugih profila. Ovoj zbrci doprinosi i činjenica da tržište mental health influensera nije regulirano na način na koji je regulirano terapijsko polje, tako da taj tip sadržaja zapravo može kreirati – svatko, bez propisanih sankcija u slučaju pružanja dezinformacija (pravni se okviri, naravno, razlikuju od države do države, ali društvene su mreže generalno debelo podregulirane).
MINUS: SIMPLIFIKACIJA
S obzirom na to da je većina sadržaja na društvenim mrežama prilagođena suvremenom attention spanu koji se progresivno, gotovo iz dana u dan, smanjuje te da kreatori za komuniciranje svojih poruka na raspolaganju imaju ne minute nego sekunde, ne treba čuditi da kompleksnost određenih tema u takvom okolišu jednostavno isparuje. Tako se mnogo objava svodi na 5 načina na koje pogoršavaš vlastitu anksioznost ili 6 znakova da te netko stvari voli ili 11 načina kako prepoznati ADHD kod žena. Jasno je da postovi i reelovi tog tipa zapravo implicitno nude one size fits all logiku koja ne ostavlja puno prostora za nijanse odnosa i osjećaja, već se baziraju na prečicama kojima je, čini se, više u fokusu kratkoća sadržaja nego njegova vjerodostojnost.
Ovaj je trend također jasno vidljiv u postovima koji šakom i kapom dijele zelene i, češće, crvene zastavice za određena ponašanja, pretvarajući tako kompleksne ljudske relacije i ponašanja u podlogu za matematičke operacije iz kojih, priznat ćemo si, rijetko tko može izvući živu glavu. Internet je tako prepun postova koji upozoravaju na devet, jedanaest ili dvanaest red flagova o ovome ili onome, a najčešće o ponašanju u vezama – a koji tako potpuno dekontekstualiziraju određena ponašanja, svodeći ih na jednokratne transakcije čije značenje pluta u vakuumu umjesto da se uvezuje u širu sliku odnosa. Takvo pojednostavljivanje potom postaje podlogom i za nekritičko dijeljenje jednako generičkih rješenja i savjeta, ponovo po one size fits all principu, kao da su i sve sretne obitelji nalik jedne na drugu, ali i kao da isto vrijedi i za svaku nesretnu obitelj.
Ovaj fenomen vjerojatno je i najopasniji od svih opisanih jer zapravo na mala vrata uvodi i predijagnosticiranje i samodijagnosticiranje, a upravo izostanak šireg i dubljeg razumijevanja pojedinih stanja i poremećaja te njihovo svođenje na nekoliko jednostavnih rečenica otvaraju prostor porastu predijagnosticiranja i širenju samodijagnosticiranja.
MINUS: KOMODIFIKACIJA
Ovaj je proces možda najvidljiviji u više ili manje eksplicitnim post scriptum upozorenjima u kojima nas, na kraju posta ili videa, pojedini_e kreatori_ce pozivaju da: kupimo njihovu knjigu, upišemo njihov program, bukiramo njihov vikend-intenziv, odaberemo ih kao naše terapeute. Vrlo velik dio dostupnog sadržaja kreiran je, očekivano, upravo s tim ciljem i mnogim su celebrityjima postovi tako samo dio dobro uhodane mašinerije za privređivanje para (navedimo samo neke poput the holistic psychologist Nicole LePera, vjerojatno najpoznatije svjetske terapeutkinje Esther Perel ili još poznatijeg Gabora Matéa). Tako se granice između autentične brige i autentične zarade pomalo brišu jer svaki video zapravo postaje prodajni kanal, a naša ranjivost pretvara se u resurs koji se može kapitalizirati. Naravno, u doba HC kapitalizma u kakvom živimo, posebno u agresivnijim društvima od našega, i terapeuti moraju nekako (dodatno) zaraditi za kruh i ovo je jedan od legitimnih načina da to učine. Problem nastaje kada to postaje primarna svrha njihova rada odnosno kada dobrobit i zarada zamijene mjesta na vrijednosnoj ljestvici.
Problem tako nije u individualnim postovima, već u njihovom zbroju, u onome što se događa kada se psihičko zdravlje na društvenim mrežama počinje „pakirati” kao da je teglica Nutelle (ovo nije plaćeni oglas). To, naime, dovodi do brendiranja psihičke stabilnosti u još jedan kapitalistički proizvod koji možda ne možemo posjedovati, ali zato možemo sami sebe optimizirati, pokušavajući se što više približiti njegovom fiktivnom idealu. U tom procesu mentalno zdravlje prestaje biti pitanje dobrobiti i postaje pitanje performansa, odnosno nešto što se može mjeriti i – monetizirati. Zahvaljujući tome, kao i spomenutom bombardiranju sadržajem, umjesto osjećaja olakšanja, ovi nam postovi, reelovi i shortsi tako počinju postavljati sve više i više letvice koje nas tjeraju da neprestano „rastemo kao osobe”, što nam stvara nove i nove setove neodrživih pritisaka. I umjesto da se prihvatimo kao nesavršene, zapravo se tjeramo na kontinuirani „rad na sebi”, čija svrha tako prestaje biti naše zadovoljstvo. Naravno, u tom se procesu u potpunosti ignoriraju širi društveni i politički uvjeti naših života koji itekako utječu na naše psihičko zdravlje, no u tom narativu predstavljaju prijetnju konzumerističkoj logici nabijanja individualne krivnje.
Na kraju, kada se zbroje svi ovi plusevi i minusevi, matematika naizgled može biti prilično komplicirana jer sadržaja je puno, a vremena malo. No, možda je upravo u vremenu ključ. Možda problem nije u samim društvenim mrežama, nego u iluziji da se kompleksni unutarnji procesi mogu svesti na format koji traje 60, 90 ili 120 sekundi. Problem nije u tome što se o mentalnom zdravlju govori online, nego što se često govori bez konteksta i odgovornosti. Stoga ću vas, umjesto zaključka, pozvati da svoju online pažnju, kada je imate, poklonite formatima koji premašuju trajanje reklama, pa čak i trailera.
Riječ je, naravno, o podcastima.
Tamo nećete dobiti prečice i crvene zastavice, nećete dobiti šest znakova da imate neki poremećaj, ali dobit ćete širinu razumijevanja problema i svih njegovih rukavaca, kao i resurse za njegovo kritičko promišljanje. I dok u granicama Lijepe Naše još uvijek izostaju kvalitetni podcasti na temu mentalnog zdravlja, na inozemnom terenu moguće je pronaći vrlo vrijedan sadržaj koji pokriva i sva ona stanja koja su u suvremenom svijetu odavno postala concept creep žrtvama, i to na način da podebljava gore navedene pluseve, a zaobilazi minuse.
Ako tražite shortcut u moru dostupnog sadržaja, za kraj vam mogu preporučiti nekoliko dobrih ulaza u svijet mental health podcasta. Za početak, jedan klasik – Esther Perel i njezin Where Should We Begin? u kojemu kroz one time, real life terapijske razgovore sa stvarnim ljudima Perel razlaže različite probleme s kojima se susrećemo u intimnom životu. Potom idu dvije regionalne uspješnice – Dva i po psihijatra, koji vode psihijatri Roberto Grujičić, Mihailo Ilić i Olivera Vuković i U raljama osećanja, čija je autorica i voditeljica psihologinja Đurđa Timotijević. Većina njihovih epizoda bazira se na razgovorima s terapeutima, psihologinjama i psihijatricama različitih modaliteta i iskustava, u kojima na istovremeno pristupačan i nereduktivan način pokrivaju širok raspon tema – među kojima se kod Dva i po psihijatra nedavno našla upravo i tema online savjeta o mentalnom zdravlju.
Završno, tu je What Your Therapist Thinks autorica Felicie Keller Boyle i Kristie Plantinge koje u goste također dovode terapeute_kinje različitih pravaca uz čiju pomoć raspakiravaju različite terapijske teme, njegujući pritom društveno osviješteni pristup, a izbjegavajući izlistavanje dos and dont’s lista koje su jako, jako česte u većini dostupne (mahom američke) podcast produkcije.
Ali prije nego što kliknete na neki od ovih linkova i stisnete play, na kraju teksta još ću nas jednom sve skupa podsjetiti da je terapija prije svega jedan intiman, ranjiv i duboko individualan proces koji zahtijeva odnos između (najmanje) dviju osoba, a ne između osobe i njezinog ekrana te da ono što nas mijenja nisu savjeti koje slušamo, nego odnosi koje živimo.
LITERATURA
- Browne, G. (2023) "Help, My Therapist Is Also an Influencer!” Wired.
- Foulkes, L. (2026) „Are we really overdiagnosing mental illness?” The Guardian.
- Grist, R., Wood, R., During, R., O'Brien, Z. & Jay, E.L. (2025) „It feels like free help and advice at my fingertips”: social media users’ perspectives on therapists as mental health influencers – a thematic analysis of open-ended questionnaire responses. British Journal of Guidance & Counselling.
- Jackson, H. & Haslam, N. (2022) Ill-defined: Concepts of mental health and illness are becoming broader, looser, and more benign. Australasian Psychiatry 30(4).
- Padhi, A. (2024) "Diagnosing yourself with a mental health issue may bring comfort, but it can be dangerous.” The Guardian.
- Rapsey, L. (2023) „Self-Diagnosis: Helpful or Harmful? The Counselling Collective.”
- Underhill, R. & Foulkes, L. (2025) „Self-Diagnosis of Mental Disorders: A Qualitative Study of Attitudes on Reddit.” Qualitative Health Research vol. 35(7): 779-792.
