Kada sam tek počela proučavati Marjane Satrapi (kako bih napisala ovaj tekst) našla sam se pred nezahvalnom zadaćom da podijelim njezina djela i njezin život u različite odlomke. Ma koliko svako djelo, knjiga ili slika bili suštinski autobiografski, uvijek je lakše napisati kratak i informativan tekst o autoru_ici kad sve nije toliko jako isprepleteno.
Dok sam pisala o njezinu karakteru, pisala sam i o njezinu djelu, a usto i o njezinu životu i obrnuto. Ovo postaje još gore zato što ne želim detaljno pisati o njezinim knjigama jer ne radim osvrt i ne želim otkriti previše zbog onih koji_e će prvo pročitati moj tekst, a tek tada njezin. A kako pisati kratki biografski tekst kada je on sam već nešto o čemu se radi u Persepolisu, njezinu najpoznatijem naslovu? Morala sam paziti kako ovo ne bi bio samo veliki blok nekoherentnog teksta, dok sam pokušavala uhvatiti sve konce i poredati ih u neko suvislo tkanje. Nadam se da sam u tome uspjela.
Marjane Satrapi rođena je 1969. u Rashtu, u blizini Kaspijskog mora. Odrasla je u Teheranu u obitelji vrlo aktivnoj u komunističkim i socijalističkim pokretima u Iranu, prije Iranske revolucije. Satrapi je kao dijete bila svjedokinjom opresije nad ljudskim pravima, svakidašnjih posljedica tadašnje iranske politike, pada Shaha, rane vladavine Ruhollaha Khomeina te prve godine rata između Irana i Iraka.
Uz to je i praprapraunuka Nassera al Din Shaha, što bi značilo da je princeza. Sama Satrapi kaže kako to i nije neka posebna čast, naime, Nasser je imao oko stotinjak žena, dakle, između 10 000 i 15 000 princeza i prinčeva trenutno hoda svijetom.
Nakon završene Lycee Francais roditelji je šalju u Beč kako bi je maknuli što dalje od iranskog režima. Par godina provodi u Austriji, a potom se vraća u Iran kako bi nastavila studij. Tamo upoznaje svojeg budućeg muža Rezu. Dvadesetjednogodišnja Satrapi stupa u brak koji će potrajati jedva tri godine. Nastavlja školovanje na teheranskom Islamic Azad University (vizualne komunikacije). Seli u Francusku, gdje je živjela i radila kao ilustratorica i autorica dječjih knjiga.
Prvi dodir sa stripom došao je u obliku strip-albuma Maus Arta Spiegelmana, koji su joj preporučili kolege umjetnici s kojima je dijelila studio (Atelier des Vosages). Spiegelman je za nju bio otkrivenje, do tada nije ni mislila da se u tom mediju može ispričati jedna toliko ozbiljna priča s toliko snažnom porukom.
Ako se kojim slučajem zaputite u malu internetsku potragu za Marjane Satrapi, vidjet ćete da je stalno uspoređuju sa Spiegelmanom. Ova joj je komparacija jako brzo počela smetati, jer je smatrala da to vrijeđa Spiegelmana, što potvrđuje sljedeća anegdota: naime, Satrapi je uspjela doći do njegovog telefonskog broja i to samo zato kako bi mu se ispričala. Od tog su poziva dobri prijatelji.
Kada smo već pri utjecajima, mora se spomenuti da joj je karijera krenula uzlaznom putanjom nakon što je upoznala Davida B., francuskog crtača stripova. Njezini prvi radovi stilski su bili podosta bliski njegovom.
Inače bih u ovom trenutku iznijela kratki sadržaj Satrapina najpoznatijeg djela Persepolis, ali nakon deset neuspjelih pokušaja da to učinim, uviđam da sam dio već obavila uvodom. Satrapi u suštini piše autobiografije. Persepolis, koji je izdavan sustavno u četiri dijela od 2000. do 2003. godine, govori o njezinu djetinjstvu, školovanju u Austriji i vraćanju u rodni Iran. Ali ostati samo na ovome bilo bi bezobrazno prema njoj kao autorici.
Persepolis je s dobrim razlogom stekao toliku popularnost čim je izišao. Satrapi inteligentnim glasom govori o povijesti Irana u ranim 80-ima, koristeći crtački stil koji je katkad čak djetinje jednostavan.
Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju oko Persepolisa jest jak i bolan osjećaj otuđenosti. Satrapi se osjećala kao strankinja kad je došla u Austriju. Nakon par godina provedenih tamo, imala je isti osjećaj i kad se vratila u Iran.
U knjizi Embroideries (2005.) centralni je lik Satrapina baka. Autorica ovdje nosi jednu od sporednih uloga. Embroideries je koncipiran kao razgovor između ženskog dijela njezine obitelji i njihovih prijateljica. I riječima same autorice, o čemu li će drugom pričati grupa žena kada se nađe skupa nego o seksu?
No ovaj strip ipak je mnogo kompleksniji i govori o životima triju generacija žena u Iranu kroz anegdote koje se, naravno, vrte oko seksa, ljubavi i boli.
Chicken with Plums, izdan u Francuskoj 2004. godine, a govori o posljednjih osam dana u životu Nassera Ali Khana, autoričina rođaka.
Persepolis je adaptiran i u odličan cjelovečernji animirani film, koji je prvi puta prikazan na Cannesu 2007., a Satrapi ga potpisuje s Vincentom Paronnaudom. Satrapi i Paronnaud zajedno su radili i na adaptaciji njezina djela Chicken with Plums.
Dok sam čitala tekstove o Marjane Satrapi, ponajviše intervjue, bio mi je najzanimljiviji njezin snažan karakter koji se lako iščitavao između redaka, kao i njezina gotovo apsurdna zatvorenost kad joj se postavljaju osobna pitanja. Naime, nasuprot otvorenosti svojih grafičkih romana, kao sugovornica u intervjuu na pitanja o pokušaju samoubojstva ili dilanju tijekom školovanja odgovarat će kratkim rečenicama kojima će jasno dati do znanja da ne želi o tome i da je to osobna stvar.
Moram, naravno, spomenuti da je jako velik razlog zašto je Satrapi uopće i počela pisati o svom životu svojevrsna misija da razbije stereotipe o Irancima. Ona želi dokazati da nisu svi Iranci fanatici, da ne tjeraju žene u brak te ih potom zlostavljaju. U jednom je intervjuu istaknula da je ovakvo shvaćanje isto kao da se Zapadnu civilizaciju odredi inkvizicijom.
Jer kad si mlad, miješaš fanatizam vlade Irana s kulturom svoje zemlje i onda je to sve jedna stvar. Isto tako, u toj je dobi jako teško opravdati se zbog svoje nacionalnosti. Na jednostavno pitanje: „Odakle si?” svatko ima odgovor od jedne riječi, ali za Iranca_ku ono se pretvori u jednosatno objašnjenje: „Ja sam Iranka, ali...”
Nemoguće je pisati o Marjane Satrapi bez da se spominju cigarete. Ova strastvena pušačica voli svaki aspekt svoje navike. Od načina na koji drži cigaretu do uvlačenja dima, pa sve do mirisa.
Citirat ću dio intervjua u kojem govori kako je protiv zabrane pušenja jer živimo u kulturi koja prezire užitak. Ako govorimo o vođenju ljubavi, govorimo o AIDS-u, ako govorimo o cigaretama, govorimo o raku. Zato kaže:
Zašto bismo živjeli kao zdravi ljudi samo zato da damo svježe meso zemlji? Nadam se da će moje meso biti toliko trulo da ni jedan crv u svemiru neće htjeti doći i pojesti ga.
Uz to vjeruje i da u pušenju ima nešto nužno seksualno i da ga zato toliko ljudi mrzi:
Stavim je (cigaretu) u usta. Dim ulazi u moje tijelo, kroz otvor. To mi daje užitak. I onda izlazi... iz istog otvora. Mislim da ih to podsjeća na... nešto.
Njezin odnos prema cigaretama govori i o tome kako se ne zamara vlastitom smrtnošću. Kada vrijeme dođe, umrijet će. Neovisno o tome što sad radi.
