U posljednjih nekoliko godina među domaćim strip autoricama pažnju pratitelja stripa privukla je Irena Jukić Pranjić, jedna od najaktivnijih hrvatskih predstavnica autorskog stripa.
Jukić Pranjić je posljednjih godina uspjela realizirati i dva velika projekta, oba namijenjena popularizaciji stripa: antologiju Ženski strip na Balkanu(Fibra, 2010.) i dokumentarni serijal Strip u Hrvatskoj koji je sredinom ove godine prikazivan na HTV-u.
Nedavno joj je u izdanju kuće 2×2 izašao novi strip album Emisija emocija, a trenutno radi na razvoju video igre GamerGirl. Sve ovo bile su teme za razgovor s Irenom Jukić Pranjić.
Budući se baviš različitim vidovima promocije i popularizacije stripa, kao autorica, urednica, pedagoška radnica, možeš li reći da hrvatski strip u posljednjih pet-šest godina doživljava ponovni procvat? Mislim pritom na produkciju, pojavljivanje novih imena, izdavaštvo, ali i kulturne politike koje podržavaju produkciju novih strip izdanja?
Najpotpuniji uvid u domaći strip mi je dao rad na dokumentarnom serijalu Strip u Hrvatskoj koji je podrazumijevao puno istraživačkog rada i razgovore s oko sedamdesetak ljudi od kojih su mnogi ili autori ili stručnjaci za pojedina područja unutar domaćeg stripa. Ako uzmemo u obzir da smo država sa svega četiri i pol milijuna stanovnika i da je naše tržište maleno, moramo biti zadovoljni s činjenicom da u svakoj generaciji, na plodnom tlu bogate i inspirativne tradicije, stasa bar desetak odličnih autora i autorica, da su žanrovski vrlo raznoliki i da se uspijevaju probiti i na svjetska tržišta.
Veliki obrat u domaće strip-izdavaštvo donio je u posljednjih deset godina poticaj Ministarstva kulture koji je vrlo značajno popravio kvalitetu ponude strip-izdanja u hrvatskim knjižnicama, a uz to je nedavno i direktno počeo poticati stvaralaštvo domaćih autorskih snaga.
Emisija emocija
Vjerujem da si uređujući antologiju Ženski strip na Balkanu i sama sebe upoznala s radom nekolicine regionalnih strip autorica. Na koji način/kakvim praksama ove autorice pomiču granice u regionalnom stripu?
Autorice stripu pristupaju individualno, svaka ima svoj rukopis, senzibilitet, svjetonazor. Karijera svake od njih ponaosob jest zasebna priča o pomicanju granica autorstva i načina korištenja jezika stripa.
Kako si razvijala ideju za strip album Emisija emocija, nedavno izašao u izdanju kuće 2X2 Vladimira Šagadina? Svojevremeno si s nekoliko kolega bila članicom strip grupe istog imena. Postoji li nešto što veže ove dvije priče?
Jedan dio stripa sam nacrtala prije četiri godine tijekom školskih praznika, a ostatak ove godine u periodu od veljače do listopada, uloživši u taj proces 30 000 kuna vlastitog novca kojim sam si omogućila da tijekom šest mjeseci ne moram prihvaćati nikakve druge poslove dok ne završim strip do kraja.
Godinama sam crtala stripove kraće forme, no tek nakon iskustva rada na animiranim filmovima shvatila sam da za dugi strip moram naći jednaku količinu vremena kolika je potrebna i za film, da ga naprosto ne mogu dovršiti tako da kradem tek pokoji sat iz pretrpanog radnog tjedna. Uz to, dosta mi je značila i velika podrška mog izdavača Vladimira Šagadina, kao i potpora Ministarstva kulture koje je djelomično pomoglo s novcem za tisak.
Ideja za strip je došla slučajno, naime Damir Steinfl je ime za strip-grupu ‘Emisija emocija’ našao tako da je slučajno otvorio rječnik stranih riječi i prstom pogodio u riječi ’emisija’ i ’emocija’ koje su abecednim redom stajale jedna iza druge. Mene je s vremenom počelo zanimati kakvo bi se značenje moglo dati tom paru riječi koje nisu uobičajena sintagma, pa sam pomislila da bi moglo značiti ‘odašiljanje emocija’, ili ‘trovanje emocijama’. Tako sam smislila priču o znanstveniku koji je otkrio stroj za manipuliranje emocijama, misleći kako bi to bila dobra metafora za priču o manipulaciji masovnim medijima.
Lik monstruoznog znanstvenika bio je djelomično inspiriran i likom Frankensteinovog čudovišta Mary Shelley, koja ga je također osmislila okružena grupom kreativnih umjetnika, u vrijeme Prve industrijske revolucije i prvih znanstvenih otkrića, razmišljajući o posljedicama korištenja suvremene tehnologije.
Emisija emocija
Žanr priče Emisije emocija je SF, ali i pomalo distopijski. U njezinu središtu nalazi se mlada znanstvenica Sofia Mamalia čiji rad njezini šefovi i suradnici – muškarci koriste kao masmedijsko oružje kontrole nad ljudskim emocijama. Koju poruku si htjela poslati ovim stripom?
Htjela sam poručiti više toga. Prvenstveno, zanimala me tema manipulacije medijima koje sam itekako postala svjesna tijekom rata 90ih. Uz to, htjela sam ukazati na činjenicu da žena nikada ne uspijeva do kraja udovoljiti kriterijima koje društvo stavlja pred nju. Zanimalo me da stvorim lik pametne i lijepe žene, Sofije Mamalije, koja je izuzetna u svakom pogledu, ali se tijekom stripa otkrije da nema lijepe grudi, i to bude razlog da je se odbaci s gnušanjem.
Taj detalj u portretiranju Sofije ubacila sam zato jer se u medijima o ženama u politici, znanosti i umjetnosti vrlo često govori na temelju njihovog izgleda. Ponekad je dovoljno da ne upašu dobro haljinu s cipelama pa da postanu predmet poruge, bez obzira na sve što su postigle marljivim radom.
Pored stripa i ilustracije, baviš se i animiranim filmovima, medijem na prvi pogled mnogo kompleksnijim i skupljim od stripa. Što, prema iskustvu tebe kao autorice, razlikuje ova dva umjetnička medija?
U Hrvatskoj je zaista bogata tradicija autora i autorica koji se istovremeno bave i animacijom i stripom, i zapravo sam jako ponosna što sam stala u taj niz. Bilo bi mi puno lakše nabrojati što sve povezuje strip i animaciju, nego što ih sve razlikuje, ali evo ovako, na prvu: film je umjetnost slike u pokretu, a strip je umjetnost zaustavljenih slika. Intuitivno kretanje razlikuje doživljaj vremena u filmu i u stripu – u filmu je tajming konkretizirana, objektivna vrijednost, u stripu je potencijalna i subjektivna.
Više puta si u medijima isticala kako je hrvatski strip u usporedbi sa svjetskim, gotovo lišen rodnih stereotipa. Budući da u ostalim umjetnostima to nije slučaj, kako to da se baš u stripu to uspjelo izbjeći?
Pokazalo se da u povijesti hrvatskog stripa postoji zaista puno popularnih serijala kojima su glavni likovi ženski – Jasna i Nina, Durica, Koraljka, Zlatka, Marina, Super Di, Borovnica, Modra itd. Čak i prvi hrvatski strip ‘Vjerenica mača’Andrije Maurovića iz 1935. za glavni lik ima djevojku, i to plemkinju koja puno više voli mačevanje nego raskošne krinoline. Ne znam koji su točno uzroci tome, voljela bih da se nađe načina za istraživanje ovog fenomena.
Godinama si predavala likovnu kulturu učenicima viših razreda osnovne škole. Nalaziš li se povremeno u situaciji da zbog tog rada autocenzuriraš neke svoje prakse u stripu ili animaciji?
Nisam onaj tip nastavnika koji svojim učenicima priča o svom privatnom životu, na nastavi se držim isključivo propisanih sadržaja i propisanih okvira ophođenja s učenicima. Ako radim strip za dječje časopise, uvijek je primjeren uzrastu čitatelja. Ako radim za odrasle, računam da ga djeca neće čitati.
Trenutno razvijaš video igricu GamerGirl, o ženi koja po cijele dane obavlja kućanske poslove. Gdje se nalazi emancipacijski ili možda subverzivni potencijal ove priče?
Trudim se koristiti humor, grotesku i ironiju kako bi stvorila rakurs iz koje se cijela tema može sagledati i raskrinkati na svjež način.
Živiš u Bjelovaru, vjerujem da svakodnevno vidiš razne oblike rodne neravnopravnosti, ali i nasilja. Je li ikada do sada netko na tebe kao umjetnicu, ali i kulturnu radnicu pokušao vršiti neku vrstu pritiska?
Razne oblike rodne neravnopravnosti i nasilnosti jednako sam osjetila i u Zagrebu, na faksu, u raznim kulturnim ustanovama, na mjestima koje se diče liberalnošću. Nema smisla da nabrajam pojedine slučajeve, u principu ih brzo i zaboravljam. Mogu samo reći da me na svu sreću nisu ozbiljno sprječavali u mom radu, možda bi nakratko rastužili ili naljutili ili me ponekad inspirirali na pokoji osvetnički strip.
