Objavljeno

Istarska revolucionarka Giuseppina Martinuzzi

Na današnji dan 1844. godine rođena je Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja, borkinja za ženska i radnička prava, pedagoginja i pjesnikinja. Uskoro, 2. ožujka, obilježit će se i 99. godišnjica Labinske republike, a na revolucionarni duh labinskih rudara značajan je utjecaj imala upravo Martinuzzi. 

Inicijalni interes za Martinuzzi na ovim je prostorima nakon njene smrti 1925. bio odgođen zbog fašističke okupacije. Od 1950-ih do kraja 1970-ih objavljeni su brojni radovi, a osim onih stručnih većinom su to publicističke bilješke vezane uz razne obljetnice. Radovi Giuseppine Martinuzzi izdani su u dva zbornika – Documenti del period rivoluzionario 1896-1925 te Socijalizam i domovina. Giacomo Scotti autor je biografske knjige Sjeme revolucionarne Istre – život i djelo Giuseppine Martinuzzi “crvene učiteljice” (1977). Potom, od 1970-ih naovamo jenjava publicistički i istraživački interes za Martinuzzi.

U kontekstu “žena koje su iskoračile u povijest” među prvima je na nju pozornost skrenula Lydia Sklevicky​*​ u kratkom eseju iz 1987. naslovljenom “Tri revolucije Giuseppine Martinuzzi”, u kojem adresira njene višetruke transgresije – nacionalnu, klasnu i rodnu. Sklevicky navodi da je djelovanje Martinuzzi dotad dobro historiografski obrađeno, no napominje da njezina djelatnost aktivistkinje ženskog pokreta u rasponu od četvrt stoljeća još čeka istinsko priznanje. Tome je mahom i danas tako te je namjera ovog teksta predstavljanje autorica i njihovih radova koji se bave spomenutim, zanemarenim aspektima ostavštine Giuseppine Martinuzzi.

Tako se u recentnoj produkciji izdvaja izlaganje Natke Badurine “Žensko pisanje kao oblik političkog aktivizma u Trstu, Istri i Rijeci na kraju 19. i početku 20. stoljeća”, esej Andreje Gregorine “Klasna borba, a ne klasna suradnja” te multimedijalna instalacija “Jednakosti, bratstvo, slobodo: Gdje ste?” umjetnice Božene Končić Badurina.

Prva istarska socijalistkinja i najvažnija tršćanska socijalistkinja i feministkinja

U svom se radu Natka Badurina, izvanredna profesorica s Odjela za strane jezike i književnosti Sveučilišta u Udinama, bavila svojevrsnom usporedbom učiteljice i pedagoške teoretičarke Gemme Harasim, prve istarske socijalistkinje i najvažnije tršćanske socijalistkinje i feministkinje Giuseppine Martinuzzi, te Marice Nadlišek Bartol i Ivanke Anžič Klemenčič, urednica časopisa Slovenka (prvi slovenski ženski časopis, počinje izlaziti 1897. u Trstu) te traženjem odgovora upravo na pitanje o njihovoj nepoznatosti i nepopularnosti danas.

Badurina činjenicu da su navedene intelektualke bile gotovo u potpunosti zaboravljene tokom 20. stoljeća povezuje s nasiljem s kojim se nakon Prvog svjetskog rata na političkoj sceni pojavila ideja nacionalne i nacije-države. Mišljenja je da nas ne treba čuditi da je, unatoč činjenici da je svaka od tih žena u svom radu nastojala prijeći nacionalne granice, pamćenje na njih, tamo gdje postoji, ograničeno na pojedini narod. Prema Badurini, Trst danas teško prepoznaje važan dio vlastite povijesti u časopisu Slovenka, moderna Rijeka gotovo u potpunosti ignorira svoju stanovnicu Gemmu Harasim, dok je Giuseppina Martinuzzi poznata tek uskom broju istraživačica. Njihova je sudbina stoga i upozorenje na potrebu prevladavanja granica povijesne misli, sjećanja i današnjice, smatra Badurina.

Ipak, ističe da je tijekom tijekom istraživanja o Martinuzzi imala sve veći problem s jednoznačnom definicijom nje kao socijalistkinje/komunistkinje, a mišljenja je i da je Giacomo Scotti u svojoj zadnjoj knjizi («La prima donna rossa istriana») to samo još dodatno ideološki učvrstio.

Svatko, naravno, ima pravo na osobnu evoluciju, ali kod Giuseppine Martinuzzi se totalni obrat na socijalizam dogodio već u zreloj dobi, a do tada je bila vatrena nacionalistkinja, te njezine starije stvari je mučno i čitati te predvidljivo, nisu nimalo feminističke. I njezine ideje u području pedagogije nisu baš u trendu s onim što je u njeno vrijeme bilo progresivno. Ona je za mene ipak žena 19. stoljeća, a njezin internacionalizam uvijek malo paternalistički prema Slavenima. To čitatelju danas smeta,” kaže Badurina, dodajući da su u “Jugoslaviji od Martinuzzi napravili ikonu socijalizma, ali ne preglasnu, jer je ipak bila Talijanka iz Istre (Jugoslavija je imala tu specifičnu kombinaciju ideološkog i nacionalističkog) i nisu išli u problematične aspekte njezine bibliografije. U Italiji je ona lokalnog značenja, poznaje ju tršćanska historiografija, i to kroz oba njezina perioda, ali i tu s naglaskom na socijalizam. To je, naravno, opravdano, tu je njezin najveći doprinos i sigurno je, uz ostale – ali kao jedina žena, obilježila ključno vrijeme formiranja tršćanskog socijalizma.”

Aktualnu relevantnost Giuseppine Martinuzzi Badurina prepoznaje u njezinim sjajnim tekstovima o kapitalizmu, no što se feminizma tiče Martinuzzi ga “posve podređuje socijalizmu, tu se vidi njezina razlika u odnosu na (liberalne) Slovenke u Trstu tog doba – liberalne Talijanke u Trstu tog doba su iredentistkinje, i ne zanima ih feminizam,” te dodaje da se “baš u tome danas s njom i slažem, ali ako gledamo povijest borbe za ženska prava u to vrijeme, onodobne liberalke misle dalje; one već govore o seksualnom odgoju, o razvodu itd., a Martinuzzi je u odnosu na njih čista romantičarka koja se bori za brak iz ljubavi, ali tek nakon ostvarenja socijalizma.”

Bista Giuseppine Martinuzzi, Šetalište San Marco, Labin, 2018. (foto: Andreja Gregorina)

Na pitanje zašto je danas ima smisla proučavati, ali i kako je proučavati, Badurina kaže da je riskantno od Martinuzzi raditi ikonu – “ona nije dobar materijal za to, što ćete sa svime što je pisala prije 1895. godine? S druge strane, njezini tekstovi o kapitalizmu danas mogu biti hit, teško im je odoljeti, prepoznavanje s našom suvremenošću se događa u svakom retku, ona doista kristalno jasno vidi vezu između kapitalizma i rata. To mi se čini najvrjednije što od nje možemo danas naučiti: da je već tada, kad je kapitalizam bio na vrhuncu svog imperijalističkog zamaha, bilo moguće vidjeti da to vodi u propast svijeta koju gledamo danas. Činjenica da je to ona bila u stanju vidjeti nakon što je i sama u mladosti podržavala taj isti imperijalizam (vidi pjesmu Talijanskim majkama Ambe Alagi) možda je isto tako poučna. Kao i to da je njezin obrat na socijalizam ujedno obrat na feminizam.”

Borba protiv fašizma je borba protiv kapitalizma

Andreja Gregorina istraživala je posljednjih dvadeset godina djelovanja Giuseppine Martinuzzi, kada ona postaje članicom Socijalističke, a potom i Komunističke partije Italije. Za istraživanje se prilika otvorila 2018. u sklopu dva projekta, onom o historijskim aspektima organiziranja žena na ljevici (Rosa Luxemburg Stiftung South East Europe) i o krapanskoj kulturno-političkoj ostavštini (Polygona – Centra za istraživanja i razvoj projekata u kulturi).

“Na političku ostavštinu i revolucionarno djelovanje Guissepine Martinuzzi pažnju mi je skrenula Branka Cvjetičanin, umjetnica i feministkinja koja već nekoliko godina intenzivno surađuje s labinskom, konkretnije krapanskom zajednicom, no od našeg prvog razgovora do stvaranja preduvjeta za konkretno istraživanje prošlo je gotovo tri godine. Od samog početka znala sam da se radi o temi kojoj ću se sigurno vratiti, no jednako sam bila svjesna da će to zahtijevati ne samo usklađivanje nekoliko izvora financiranja, nego i drugarsku podršku na terenu i u Labinu i u Rijeci,” kaže Gregorina te ističe da je za privođenje istraživanja kraju bilo neophodno uključivanje i trećeg aktera, portala Slobodni Filozofski – Skripta TV, jer je pisanje istraživanja zahtijevalo i prevođenje dokumenata koje je pronašla u Sveučilišnoj knjižici Rijeka. S tim u vezi dodaje da je s “rezultatom zadovoljna, no cijeli proces zapravo mnogo govori o dinamici financiranja izvaninstitucionalnog istraživačkog rada koji u velikoj mjeri egzistira na entuzijazmu pojedinaca i njihovoj spremnosti da se posvete važnim političkim i društvenim temama u uvjetima koji ovise o prekarnim projektnim ciklusima.”

Cilj joj je, kaže, bio ponovno politizirati rad Giussepine Martinuzzi, historijski ga kontekstualizirati unutar razvoja radničkog pokreta i previranja unutar Druge internacionale, s jasnim naglaskom na njezino pristajanje uz revolucionarne politike Kominterne.

Martinuzzi je danas primarno prisutna u javnom sjećanju kao predana pedagoška radnica i književnica posvećena socijalnim temama, čime se njezino djelovanje pokušava reducirati na buržoaski koncept humanitarnog rada i borbe za ‘univerzalne’ slobodarske kategorije očišćene od konkretnog ideološkog predznaka. Međutim, kao predvodnica istarskog i tršćanskog revolucionarnog socijalizma i teoretičarka tzv. boljševičke frakcije unutar Socijalističke partije Italije, Martinuzzi je sudjelovala u radu njezinih izvršnih tijela, surađivala s labinskim rudarima i omladinskim sekcijama, posebno se istaknuvši u radu sa ženama, primjerice kao osnivačica Ženske komunističke grupe u Trstu 1921. godine. Ostati pri tvrdnji da je život posvetila ‘borbi za pravednije društvo’ prešućivanje je činjenice da je posljednje godine života posvetila ostvarenju konkretne društvene alternative kapitalizmu – komunizmu,” ističe Gregorina.

 Konačno, na pitanje zašto je danas važno istraživati djelovanje prve istarske socijalistkinje, Gregorina zaključuje: “U vrijeme kada razgovor o obrazovnim politikama gotovo unisono prati odricanje od utjecaja ‘ideologije’, političko-pedagoški rad Giuseppine Martinuzzi jasno ukazuje na njegovu važnost kao baze za progresivno djelovanje. Istovremeno, Martinuzzi nas uči još jednu važnu lekciju – danas zanemareno političko obrazovanje predstavlja neizostavan element djelovanja radikalne ljevice. Martinuzzi je svojim političkim i teorijskim radom jasno pokazala kako borba protiv fašizma nužno podrazumijeva i borbu protiv kapitalizma. Poruka je to koja treba predstavljati temelj svake platforme koja se želi suprotstavit jačanju desnice, te uloviti u koštac s rastućom ekološkom krizom i krizom reprodukcije društva u cjelini.”

Jednakosti, bratstvo, slobodo: Gdje ste?

Božena Končić Badurina, autorica multimedijalne instalacije “Jednakosti, bratstvo, slobodo: Gdje ste?” ističe da su joj pažnju na ostavštinu Giuseppine Martinuzzi skrenule kustosice WHW-a kad su je 2018. pozvale da sudjeluje na 2. bijenalu industrijske umjetnosti u Labinu. Poziv je uključivao mogućnost produkcije novog rada za bijenale, a kako je proteklih godina radila većinom site specific radove, prirodno joj se učinilo da i taj bijenalski rad bude povezan s nekom lokalnom temom.

“Sugestiju WHW-a da napravim rad vezan uz Giuseppinu Martinuzzi smjesta sam prihvatila jer mi je odmah bilo jasno da se radi prebogatoj i inspirativnoj građi koju umjetničkim alatima vrijedi reaktualizirati. Rad je dijelom bio site specific jer se sastojao od intervencije u stalni postav u Narodnom muzeju u Labinu i to u onom dijelu koji je posvećen G. Martinuzzi. U dvije staklene vitrine izložila sam izbor iz Giuseppinine privatne biblioteke koju je darovala gradu Labinu, koja se čuva u depou muzeja, ali se u stalnom postavu prije bijenala nije mogla vidjeti. U biblioteci ima više od 700 naslova, a ja sam za ovu priliku izabrala 40-ak knjiga koje su otprilike pokazivale strukturu cijele biblioteke, raspon Giuseppininih interesa kao i evoluciju njezinih političkih stavova.

Božena Končić Badurina, izložba u Gradskom muzeju Labin (foto: Marko Ercegović)

Osim izloženih knjiga, u muzeju se preko slušalica mogao poslušati i politički govor, sastavljen od segmenata iz 12 govora i predavanja koje je Martinuzzi u raznim prilikama držala ženama, mladima, članovima socijalističke partije, radnicima. Riječ je o nekoj vrsti kolaža, govoru Giuseppine Martinuzzi za 21. stoljeće, jer sam iz njezinih postojećih govora uzimala dijelove koji su mi se s obzirom na društvene probleme o kojima govore učinili jako aktualni i danas, a posebno u hrvatskom kontekstu. U audio verziji se govor mogao poslušati u interpretaciji Urše Raukar, a na otvorenju ga je kao performans, kao politički govor za govornicom, izvela riječka glumica Aleksandra Stojaković Olenjuk,” kazuje Končić Badurina.

Na pitanje što je se najviše dojmilo tijekom istraživanja, Končić Badurina naglašava upravo činjenicu da je Martinuzzi u zreloj dobi iz temelja promijenila svoje političke stavove.

“Porijeklom iz obitelji koja je pripadala srednjem građanskom sloju, veći dio života je zastupala stavove republikanske struje talijanskog nacionalnog liberalizma. No nakon smrti roditelja i političkog mentora Tomassa Lucianija prihvatila je ideje socijalizma i snažno se politički aktivirala. Sama je negdje spomenula da je 1900. godina bila godina njezinog preobraćenja na socijalizam. Tada je imala 56 godina, a sa 77 je postala komunistkinja. Pravo otkriće bila je i njezina već spomenuta bogata privatna biblioteka u kojoj se mogu naći mnoga djela klasika svjetske književnosti, razne pedagoške studije, predivno ilustrirani putopisi, turistički vodiči, knjige o ženskom radu, o dječjem radu, knjige iz područja prirodnih znanosti, filozofska djela, više radova Engelsa i Marxa, između ostalih i Komunistički manifest… O svojoj je biblioteci s ljubavlju vodila brigu, knjige je pažljivo katalogizirala, a više manjih i tanjih djela često je uvezivala u jedne korice ispisujući vlastitom rukom na njihovoj unutrašnjoj strani autora i naziv knjižice pa svaki takav svezak nalikuje pomalo na neobične forme knjiga umjetnika.

Dodaje da sličnu čisto estetsku kvalitetu ima i njezino pedagoško djelo Mnemonički priručnik koji se sastojao od 29 sinoptičkih tabela, svaka na neku temu iz gradiva osnovnoškolskog obrazovanja, a koje je sastavila kako bi svojim učenicima olakšala memoriranje školskog gradiva. “Osim što su imale praktičnu vrijednost kao pomagalo u nastavi, one su istovremeno i vizualno vrlo zanimljive zbog načina na koji je strukturirala gradivo u zadanom formatu, a i zbog toga što jer ih je ispisivala krasopisom i tiskala u tehnici litografije. Općenito njezin predani pedagoški rad je također jedan od aspekata koji su na mene ostavili dubok dojam. Njezino učiteljevanje i rad s djecom iz najsiromašnijih radničkih obitelji senzibilizirao ju je za društvenu nepravdu i pripremio je za kasnije političko djelovanje, a o tome koliko je svojim učenicima značila svjedoči i spomenar koji su joj sastavili kad je odlazila u mirovinu. On se danas čuva u staklenom ormariću u stalnom postavu u Narodnom muzeju u Labinu,” pojašnjava umjetnica.  

Božena Končić Badurina, izložba u Gradskom muzeju Labin (foto: Marko Ercegović)

S obzirom na reakcije lokalne labinske zajednice – nakon Bijenala pitali su za dopuštenje da se materijali i audio snimka koriste na Labinskim kulturno-povijesnim susretima koji su dijelom posvećeni i Martinuzzi – Končić Badurina smatra da je rad barem malo uspio doprinijeti reaktualizaciji ostavštine Giuseppine Martinuzzi. No, nisu izostale ni reakcije stručne strane i domaće publike: “Rad ove godine ide i na dvije velike grupne izložbe u Bruxelles i Rim pa mi se čini da je razumljiv i izvan lokalnog konteksta. Što se tiče daljnjih proučavanja, ostavština Giuseppine Martinuzzi je toliko obimna i bogata da mi se čini da sam tek zagrebala po površini. Tijekom istraživanja i pripreme rada za bijenale prikupila sam dosta materijala koji nisam uključila u rad, a na kojem pomalo radim i dalje, vidjet ćemo kamo će me to odvesti,” dodaje Končić Badurina.

U kontekstu važnosti proučavanja djelovanja Giuseppine Martinuzzi danas, Končić Badurina spominje svojevrsnu anegdotu sa snimanja govora u tonskom studiju, naime, snimatelj je bio uvjeren da se radi o tekstu napisanom tijekom 1990-ih.

“Važno je zato što se u svojem političkom radu doticala mnogih problema koje još uvijek susrećemo u suvremenom društvu i koji još uvijek nisu riješeni, pogotovo u Hrvatskoj,” govori umjetnica. “Zato što je nacionalizam trenutno in, zato što još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu u kojem veliku ulogu i utjecaj ima katolička crkva, a npr. nasilje nad ženama o kojem je pisala je i danas tema aktualnija nego ikad. Ostavštinu Giuseppine Martinuzzi je važno proučavati jer je i sama  dubinski promatrala društvo u kojem je živjela, temeljito preispitivala naslijeđene modele iz prošlosti kako bi promišljala moguće oblike boljeg i pravednijeg društvenog uređenja u budućnosti. Važna nam je jer bismo isto to trebali i sami danas činiti, osmisliti neke nove oblike političkog djelovanja koji se mogu nositi s nejednakošću, ekološkim katastrofama, raspadom socijalne države, itd.”


  1. ​*​
    Sklevicky, L., & Rihtman-Auguštin Dunja. (1996). Konji, žene, ratovi. Zagreb: Druga.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano