Spisateljica Dorothy L. Sayers proslavila se serijom romana o Lordu Peteru Wimseyju, aristokratu koji iz dosade rješava zločine, i time postala, uz Agathu Christie, najpoznatijom predstavnicom zlatnog doba detektivskog romana. Sama je, međutim, svojim najboljim djelom smatrala prijevod Danteova Pakla.
Rođena 1893. u Oxfordu, Dorothy L. Sayers bila je kći ravnatelja tamošnje Christ Church Cathedral School, Harryja Sayersa, a otac joj se pobrinuo da od malih nogu uči latinski i francuski. Ljubav prema jezicima odvela ju je 1915. godine na studij modernih jezika i srednjovjekovne književnosti na Sveučilištu u Oxfordu, a uskoro objavljuje i prvu zbirku poezije. Premda je studij završila s pohvalama tri godine poslije, diplomu nije dobila. Naime, Sveučilište u Oxfordu tek ih je 1920. počelo izdavati ženama pa je Dorothy tek tada doživjela službeno priznanje svog rada.
Zapošljava se reklamnoj agenciji te postaje zaslužna za pjesmicu koja je pratila jednu od najranijih pojava Guinnessove maskote, tukana, a navodno je dio njezine ostavštine i slogan “It pays to advertise!” U reklamnoj agenciji odvija se i jedini njezin roman preveden na hrvatski jezik, Murder Must Advertise (Ubojstvo se mora oglašavati, u prijevodu Marijana Brale). U njemu protagonist Lord Peter Wimsey, glumeći reklamnog stručnjaka, vješto razbija lanac krijumčara drogom i usput nemilosrdno opisuje marketing kao laganje za novac, industriju u kojoj je “istina nalik kvascu za kruh: prekrivena s tri puta više brašna”.
Šarmantni detektiv-amater koji će Dorothy donijeti književnu slavu prvi se put pojavljuje u romanu Whose Body? iz 1923. godine. Kicoša s karakterističnim monoklom i cilindrom, predstavnika propadajuće edvardijanske više klase koji zločine rješava podjednako zahvaljujući oštroumnosti i poznanstvima sa svakim tko je netko, opisivala je kao “mješavinu Bertieja Woostera i Freda Astairea.”
U jedanaest romana i dvadesetak pripovijedaka o Lordu Peteru, Dorothy se poigrava konvencijama detektivskog žanra i parodira ih gotovo u jednakoj mjeri u kojoj se njima služi. Čitatelji najboljim iz serije uglavnom smatraju predzadnji roman, Gaudy Night. U njemu se Lord Peter pojavljuje tek nakratko, a glavninu istražiteljskog posla obavlja njegova buduća supruga, u svemu mu ravna autorica krimića s oksfordskom diplomom, Harriet Vane. U središtu radnje, koja se događa na okupljanju bivših studenata jednog Oxfordovog koledža, pitanje je obrazovanja žena, a dio konflikta izvire iz nerazumijevanja između onih sudionica koje su se, poput autorice, morale izboriti za potvrdu svog školovanja, i njihovih mlađih kolegica koje to pravo uzimaju zdravo za gotovo. Zbog svega toga, neki će čak reći da se radi o prvom feminističkom krimiću.
S druge strane, Harriet, koja je za Dorothy ono što je Ariadne Oliver bila Agathi Christie ali uz dodatak romantike, kritičari proglašavaju svojevrsnom Mary Sue – idealiziranom verzijom same autorice – a i naoko savršeni Lord Peter (visok, plav, pametan i bogat kakav jest, a uz to i odličan ljubavnik) na meti je kritika. Neki čak idu tako daleko da autoričinu idealizaciju svog junaka proglašavaju zaljubljenošću. Njegova su hamartia traume iz Prvoga svjetskog rata, što je tema koje se Sayers dotiče u romanu The Unpleasantness at the Bellona Club.
Dorothy L. Sayers pripadala je, poput gotovo svih eksponiranijih onodobnih pisaca krimića na čelu s Christie i G. K. Chestertonom, tzv. Klubu za detekciju (Detection Club), za čije članove nije pretjerano reći da su definirali pravila žanra. Dapače, i danas aktualnu zakletvu tog društva smatraju upravo Dorothynim djelom, kada je ne pripisuju Chestertonu:
Zaklinjete li se da će vaši detektivi rješavati zločine isključivo pomoću vještina koje im podarite, ne oslanjajući se na nadnaravne objave, žensku intuiciju, magiju, trikove ni božansku intervenciju?
Sayers se, međutim, bavila i drugim vrstama književnog rada. Posebno se ponosila na svoj prijevod Danteove Božanske komedije, a izdavačka kuća Penguin još tiska njezinu nekonvencionalnu verziju Pakla, koju je Umberto Eco smatrao najuspješnijom u očuvanju rime i strukture stihova izvornika.
Život joj je obilježila snažna religioznost, pa se, umirovivši Harriet Vane i njezina supruga, posvetila uglavnom vjerskoj tematici, pišući eseje i drame.
Prijateljevala je s krugom književnika The Inklings i bila posebno bliska s autorom Narnijskih kronika, C.S. Lewisom. On je tvrdio kako ne može probaviti Dorothyne detektivske romane, ali da zato njezinu dramu o Isusovu životu, The Man Who Would Be King, smatra obveznom uskršnjom lektirom. Najpoznatiji pak Inkling, Tolkien, nije se toliko gnušao krimića, ali navodno nije volio Gaudy Night.
Od eseja su joj značajni posebno The Mind of the Maker u kojem razvija analogiju između kreativnosti umjetnika i Svetog Trojstva, te Are women human? U potonjem se donekle ograđuje od feminizma kao pojma, strahujući da on može postati ograničavajućim izgubi li se iz vida da je žena prije svega u jednakoj mjeri osoba koliko i muškarac:
Kad kažemo da je “žena ravna muškarcu”, [time ne želimo reći] da je svaka žena jednako snažna, inteligentna, umjetnički nadarena, razborita, marljiva, itd., kao i bilo koji muškarac na kojeg bismo se mogli pozvati, već da je žena u jednakoj mjeri ljudsko biće, s jednako specifičnim sklonostima, te jednakim pravom na vlastite ukuse i afinitete. Svako ljudsko biće gnuša se toga da ga se promatra prvenstveno kao predstavnika određene skupine, umjesto kao pojedinca. (izvor)
Neki tvrde kako je usprkos tom individualističkom stavu bila sklona nepovjerenju prema onima koji ne slijede njezinu granu anglikanizma, a uznemiruje i njezin naglašen, a ipak, čini se, nesvjesni antisemitizam, koji se očituje u karakterizaciji likova, a i nekim esejima. Budući da je kritizirala Chestertona zbog antisemitizma i otvoreno se protivila nacističkoj dogmi koja vezuje ženu uz ognjište, ovaj aspekt Dorothynog lika i djela ostavlja posebno gorak okus u ustima njezinih čitatelja.
I privatni joj je život bio buran. Nakon kraha veze s pjesnikom Johnom Cournosom, zatrudnjela je s drugim muškarcem. Ne želeći razočarati roditelje, ali ni žrtvovati karijeru ili principe, 1924. godine rodila je u tajnosti i djetetov odgoj prepustila rođakinji. Dvije godine kasnije udala se za novinara Oswalda Athertona Fleminga, te su financijski skrbili o njezinom sinu Johnu Anthonyju. No, tajna njegova podrijetla nije otkrivena sve do Dorothyne smrti 1957. godine.
Dugovječnost Lorda Petera Wimseyja pokazala se pak usporedivom s onom Sherlocka Holmesa. Jill Paton Walsh, predsjednica Društva Dorothy L. Sayers nastavila je niz romana o njemu, a u djelima drugih pisaca više je puta udružio snage s drugim legendarnim istražiteljima, Chestertonovim ocem Brownom, Christienim Poirotom, pa i samim Sherlockom, što svjedoči o tome koliko značajno mjesto Dorothy L. Sayers zauzima unutar žanra detektivskog romana.
